U nedostatku bilo kakvog studijskog rada Tool i A Perfect Circle kojeg nije bilo više od pola dekade, njihov frontmen Maynard James Keenan je objavio svoj drugi solistički album. Uz povremeni rad na glazbi (debi "'V' Is For Vagina" je objavio 2007), Maynard je vlasnik vinskih podruma čije butelje i galone konzumiraju restorani u Los Angelesu, ima brand koji proizvodi odjeću, zatim se bavi slikarstvom i trgovinom u Arizoni, tako da mu je glazba tek nekakva sitna rupa na svirali kad mu dođe inspiracija.

Ovdje je okupio impozantnu gomilu glazbenika među kojima su Tim Alexander (bubnjar Primus), Alessandro Cortini (koncertni član Nine Inch Nails), Jon Theodore (ex-bubnjar The Mars Volta), engleska gitaristica Carina Round, Matt McJunkins (30 Seconds To Mars i basist nove postave A Perfect Circle), Gil Sharone (bubnjevi, ex-Dillinger Escape Plan), Rani Sharone (bas, Dillinger Escape Plan, Otep, Stolen Babies)... Naravno, tu su i njegovi stalni suradnici Josh Eustis i Mat Mitchell.

I sad bi se moglo očekivati da je ovako neformalno okupljena supergrupa napravila žestok 'projekt-album' s punom snagom i kreativno zavidnim dizajnom, ali malo brus... Svi oni su samo nekakvi gotovo neprimjetni gosti koji su se potpuno utopili u linearnim kompozicijama koje ne ostavljaju gotovo nikakav dojam jer im u prvom redu fali energije. Žalosno je, da se nakon preslušavanja albuma sva ona očekivanja nekakvog ushićenja i euforije, te humora i satire s kojima je obilovao prvijenac pretvaraju u prazan skup. Naprosto, ovdje nema ničega takvog. Maynard je pokušao napraviti smrtno ozbiljan album s nekakvim mračno artističkim stilizacijama koje su otprilike na relacijama Gary Numana i Nine Inch Nails, ali se potpuno sprtljao na ovom terenu kao potpuni početnik koji tek otkriva draži minimalističkih repeticija nespretno sljepljenih u kolaž koji bi išao u prilog banalnim progressive aranžmana.

Malo elektronike, synthova, umjerenih industrial-gothic ritmova, akustike i riffova southern rocka vjerojatno su bili zamišljeni da doprinesu magiji i mistifikaciji lirike koja upućuje da je pisana bistre glave, no glazbeni rezultat je za ovako značajnog i utjecajnog pjevača i autora razočaravajući. Očigledno je da apsolutno nema nikakve ideje i inspiracije, pa mu niti ova gostujuća plejada tu ništa nije mogla pomoći. Jedino u čemu je i dalje ostao u vrhunskoj formi je njegov sjajan vokal, al' šta to vrijedi kad su mu pjesme plitke poput potoka u pustinji Arizone kojim teče pedalj vode nakon što se spuste sezonske kiše s obronaka udaljenih planina.

Uvodna "Tiny monsters" je blijeda new-wave gothic/synth-industrial podsjetnica na Numana i Joy Division, u "Green valley" se repetativno šibaju minimalističko tromi southern/hard-rock riffovi, "Monsoons" je elektronska igrica sa atmosferičnom glitch baladom, pa zatim slijedi akustični početak "Telling ghosts" koja jedina ima dašak hard-rocka/metala matičnih mu Tool sa mrvicom progressive aranžmana. I tako redom... malo red ovoga, pa onoga, uglavnom svačega, ali u principu ničega sadržajno bogato upakiranog u nekakav intrigantan oblik od kojeg bi zastajao dah: akustični trip-hop ("Horizons"), gothic-industrial ("Man overboard", "Toma", troma "The rapture (fear is a Mind Killa mix)"), pa malo southern-rock/blues riffova (naslovna "Conditions of my parole"), pa tmurnog gothic/indie-rocka ("The weaver"), pa jedna synth-pop laganica ("Oceans") i na kraju skroz neuvjerljiv neo-folk ("Tumbleweed").

Uglavnom, veoma razočaravajuće neinventivno i plitko djelo kao da je rad nekog demo benda koji tek uči prve korake u skladanju kompozicija protegnuvši ih na jedno 5-6 žanrova zaboravivši da u njima mora postojati i uzbudljivosti. Nije katastrofa, ali ostavlja kiseo izraz na licu...

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 06/11/2011