Miran album? Može se reći... Ovaj puta okrenut u melodije sa nezaobilaznim žestokim tempovima iza čijih grindcore naslaga stoji psihotična priča nabijena politikom i mržnjom.

Fuck The Facts strpljivo i sigurno grade jedan od najjačih i najnepredvidljivijih kanadskih žestokih underground bastiona izmjenjujući energične i nešto 'lakše' albume. Po već ustaljenom običaju, nakon do sada najžešćeg studijskog "Disgorge Mexico" (2008) i ništa manje opičenog živog "Live In Whitby" (2010) na ovome devetom studijskom albumu ponovno su spustili igru isporučivši iznenađujuće 'defanzivan' rad koji im je jedan od 'mirnijih' u dosadašnjem tijeku karijere. Imali su oni do sada entuzijastičke ispade u trome i ležerne vibracije kroz nekolicinu pjesama na pojedinim albumima, ali nikada do sada nisu uradili ovako staložen artistički oblikovan album od početka do kraja.

Za one kojima je "Die Miserable" prvi susret s ovim grindcoreašima iz Ottawe ovakva tvrdnja o 'laganom' i 'mirnom' albumu je paradoksna. Jest da je album napucan frenetičnim death-core tempovima i bijesnim urlicima frontwoman Melanie Mongeon za koju će se valjda još o-ho-ho godina ispoljavati začuđeni pogledi i nevjerice jer zvuči kao najluđe opaljeni muški urlator koji jezik vuče po žileti, no ovih 8 kompozicija je posve staloženog izraza spram svega onoga čime su iznenađivali u proteklih desetak godina karijere. Pojačani još od prije dvije godine sa dva nova člana (gitarist Johnny 'Beige' Ibay i basist Marc 'Chops' Bourgon), ekipa sa glavnim meštrom na gitari Topon Dasom obuzdala je sve one nekadašnje lucidne eskapade u kojima se skoro nije znalo tko pije, a tko plaća kroz sasvim jednostavne minimalističke formate nafilane opakim tempovima, no to je ovdje sve tako fino blagoslovljeno relativno šturom i jednostavnom strukturom da se unatoč sve iskazane urnebesne neuroze kao osnovni background provlači mirnoća. Mirnoća divljeg umiranja u agoniji.



Svih ovih 35 minuta frca ekscentrizmom i poznatim ultraopakim tempovima, no to više nije niti izdaleka onako spetljano, hermetički zatvoreno i ekspresivno sirovo kao nekad. Sve je tu; od blastbeatova nalik na posljednji Morbid Angel u uvodnoj "Drift" do žestoko postavljenih gitarističkih rešetanja od nemila do nedraga (može se pronaći i elemenata a'la Opeth + Mastodon u ponekim skladbama), ali nema više konfuzija i pomahnitale energije s kojom prije gotovo da niti sami nisu znali šta bi s njome. Sada je sve to elastično usmjereno i usklađeno s dinamikom, fino popeglano, nema nikakvih iščašenja, čak je i vrlo melodično, pa i psihodelično na neku čudnu foru, te je nabijeno snažnim lirskim opservacijama o korumpiranoj politici, neodlučnim religijskim načelima, vlastitom samodestrukcijom, mržnjom prema samome sebi, šizofrenijom, borbi za ženska prava (7 i pol minuta dugačka "Census bank") i propadanjima prijateljskih odnosa ("Drift"). Pojedine igre riječi u kontekstu nekih pjesama izazivaju pravo čudo i transformiraju karakteristike pjesama u zamršeno složene metaforičke fraze koje skaču s jednog stadija percepcije na drugu uglavnom se zadržavajući na divljem i neobuzdanom junaštvu koje ne odstupa od svojeg čvrstog karaktera. A kad nakon relativno urnebesne 4 skladbe pristigne "Alone" u vrlo tromom, gotovo sludge/blues tempu, ta percepcija se potpuno mjenja, barem prvih minutu i pol u mračni ambijentalni gothic-noise koji djeluje kao da sa dosadašnjim tijekom albuma nema nikakve veze i prije bi ga se dalo utrpati u The Jesus Lizard/ Killdozer fah nego li u grind/death-core. Pjesma ima višeslojan aranžman, te posve razbija onu dosadašnju predodžbu o bendu kao isključivo energičnom stroju za mljevenje tempova. Naslovna "Die miserable" je najkraća (minutu i pol), te je potpuno atmosferična sa eksperimentalnim minimalistički rasplinutim gitarskim sadržajem koji odgovara recimo tamo onoj fazi Sonic Youth iz ranih 80-ih. Oni koji znaju Fuck The Facts neobičan harsh album "Escunta" (2002), ovakvom eskapizmu se neće čuditi... Pjesma je samo staložen i pribrano dotjeran nastavak one njihove ekscentrične eksperimentalne epopeje. Pretposljednja "A coward's existence" ponovno šamara sa slojevitošću; prvi dio je klasični urnebesni grindcore sa obiljem gitarističkih virtuoznosti (a i h/c melodijama u kojima na vokalu priskače basist 'Chops'), dok je drugi relativno miran i razvija gotovo klasične 'catchy' heavy elemente, te se bez pauze nastavlja u završnu "95" koja po svojim odlikama spada u njihov lakši oblik melodičnog hardcorea s mnogo različitih tempova i detalja s kojima su raščlanili kompoziciju po sekvencama. Na samom kraju skladbe slijedi jedna od uistinu rijetkih prigoda da Melanie pa makar narativno i polumelodično zapjeva normalnim, uobičajenim vokalom bez growlanja koji je veoma senzibilan i izuzetno sexy, a podsjetiti će na Kim Gordon iz Sonic Youth.

Oni koji poznaju stvarateljstvo Fuck The Facts složiti će se sa gornjom tvrdnjom oko mirnog i staloženog albuma unatoč divljačkim tempovima. Iza svega ovoga stoji do sada najkoncizniji gitaristički i melodično satkan rad u relativno solidnoj produkciji spram dosadašnjeg diskografskog opusa. Topon Das je svojem novom kolegi na gitari otvorio dovoljno prostora u kojem se obojica izražavaju kroz kompaktno razdvojene sekvence u kojima gotovo da i nema zajedničkih linearnih dionica (mnogo se radilo na staccatu) što je opet utjecalo na to da se Melanie na vokalu izdvoji sa prilično 'čistim' grindcore krikovima u kojima se sasvim jasno može čuti šta to ona izvikuje.

Jedina mana albuma je kratkoća. A budući da ćemo na sljedeći čekati barem dvije godine, ovih 35 minuta nije dovoljno da se popuni tih 700 i kusur dana... Osim toga, vrijedi spomenuti da je ovakav ekstreman bend na facebook-u sakupio oko 40.000 fanova, a toliko ih nemaju niti neke daleko razvikanije underground zvijezde. Idu naprijed, stalno nastupaju i momentalno dišu punim plućima, a dokaz toga je ovaj odličan album okrenut ka artističkim konotacijama. Vrijeme će pokazati njegovo pravo lice, a za sada se čini da im je ovo najbolje što su do sada napravili.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 24/10/2011