Uh, ti majke u životu... Kaj ga ovi praše! Tko se sjeća John Zornovog Naked City albuma "Torture Garden" iz 1989. zna o čemu je riječ...

Yeah... John Zornov band Naked City i album "Torture Garden" iz 1989. je bez ikakve sumnje epohalno i revolucionarno djelo sažeto u urnebesnom eksperimentalnom hardcore/grindcore maniru kojeg malo tko može nadmašiti. 42 pjesme u nevjerojatnih 25 i pol minuta sa abnormalnom ekstravagantnom minimalizacijom zbrke i kaosa kroz kompozicije koje su ponekad trajale svega petnaestak sekunda, bile su pune ludila i opće pobune za uši, mozak i tijelo, odsvirane su na klasičnoj postavi (bubnjevi, bas, vokal, klavijature i gitara) uz dodatak frenetičnog saksofona i nevjerojatnih 'sljepljenih' aranžmanskih efekata. Bilo je tu sprdačina i zajebancije na heavy-metal, country (super zafrkancija u skladbi "N.Y.flat top box" sa bubnjarem a'la Animal iz Muppet Show), gitarističku konciznost, pop-glazbu, surf, soul, funk, punk, dance-rock, eksperimentalnu glazbu... To je bio totalni kaos i neandertal kojeg su na ovim našim prostorima jedino znali ponekad upriličiti Mamojebac s Krka u prvoj polovici '90-tih, a u 21. stoljeću Trio Tri, Krumpirova Zlatica, Hesus Attor i Merde Sur La Mer u daleko blažim varijacijama. Ludilo od glazbe i ideje...

Fuck The Facts su se prozvali upravo po jednoj pjesmi sa albuma "Torture Garden" (točnije 36-toj po redu) koja traje svega 13 sekundi. Odmah je sve jasnije.. Osnovani su 1998. u Gatineau, predgrađu Ottawe, glavnog grada Kanade i imali su puno izmjena članova. Prvo su startali kao sasvim neprimjetan projekt-band Topon Dasa koji je neke lucidne snimke napravio još 1997., te je objavio prvi album istoimenog naslova "Fuck The Facts" 1999. za Dedfuk Records (ha-ha-ha, presmješno i preludo ime za etiketu!). Onda je slijedilo jedno vrlo zanimljivo split izdanje sa Cult Of Damned, Longdreamdead i S.M.E.S. isključivo kao audio-kaseta, da bi svoj zvanični drugi album slikovitog i jednostavnog naslova "Vagina Dancer" objavili također samo kao audio-kasetu u jesen 2000., za nepovjerovati, za Where Late The Birds.Sang iz Slovačke! Očito je da tvrdokorni pobornici undergrounda vole isključivo male i nepoznate etikete. Tko zna, možda jednog dana dolutaju i do neke naše male underground etiketice... Svoj prvi veći proboj u svijet hc/grindcore scene omogućen im je sa trećim albumom "Discoing The Dead" kojeg su početkom 2001. objavili za Ghetto Blaster Recordings za kojeg su objavili i naredni, četvrti album "Mullet Fever" po kojem su i dobili nazivnik-priljepak 'mullet-core', a kasnije i 'bastard-core' jer je imao 37 pjesama u 35 minuta. Kroz daljnu karijeru miješali su na 'bastard-mullet' način sve i svašta - od death metala, preko noisea, punka i eksperimentalne glazbe s maksimalno ortodoksno uvrnutim stilizacijama, mijenjali su etikete kako im se prohtjelo (a i članove), no Topon Dias je poput Gibby Haynesa iz Butthole Surfers pažljivo i pomno birao mentalno 'zdrave' luđake u band. Pokušajte nabaviti njihov EP "Four0ninE" iz 2001. gdje su unakazili Beach Boys pjesmicu "409" (ha-ha-ha).

Da se previše ne okoliša, svoj zvanični osmi album objavili su kao i prethodni "Stigmata High-Five" (2006) za Relapse Records. Nedavno je netko iz mojeg društva izjavio da ta etiketa više nema dobrih izdanja i da su se pokvarili, tj. komercijalizirali. Tja... Dok Zdenko Franjić i Slušaj najglasnije objave Merlin, Severinu i povratnički album Halid Bešlića, onda ćemo pričati o tome... A Relapse Records ne mogu ništa drugo objavljivati osim imena koja imaju veze sa njihovom 'relapse' (prdim, pišam, bljujem, serem...) strategijom.

Album je opak. Od prve sekunde. Pjevačicu Melanie Mongenon koja je s njima od 2002. godine ne može skontati niti njena majka. I uopće ne zvuči kao ženski vokal. Što pjeva sa svojim bijesnim promuklim glasom kao da je pržiš na vatri, ne namažeš s uljem, fata te po kičmi do za' vrat (citat iz monologa Josip Pejakovića "Ja sam taki čo'ek") nemere se skontati niti jedna riječ njezinog nebuloznog neandertala. Čovječe, koje ludilo u ovoj ženi! A pjesme i glazba... ti majku milu, ovi ga piče fantastično! Koje ludilo! Koja zajebancija! Koja ideja!

Teško je opisati ovaj luđački grindcore/deathmetal kukcojed-kromanjonac-krapinski pračovjek-neandertalac album... Od prve sekunde uvodne "Borders" koji je najkraći komad na albumu (svega 32 sekunde) čeka vas doslovce rešetanje sa stilskim podjebavanjima. Najžešći hardcore ritam (bubnjar Mathieu Vilandre), urnebesni gitarski riffovi i basovi (sve je manje-više uradio Topon Das) i frenetični, krvavi, nerazumljivi vokali Melanie koji su ponekad potisnuti skroz u pozadinu kao black-drone-doom metal elementi. U John Peel sessionima BBC Radio1 obavezno se znalo pronaći ovakvih izvođača koji su odskakali od cijele recentne produkcije. Ali, fakat, fuck the facts, što li ga pjeva Melanie, to zaista nije poznato... Samo bijes, bijes i bijes. Prvi dio albuma je strogo specijaliziran za najurnebesniji grindcore u kojem prevladavaju ultra-mega-turbo-delta-TLX riffovi i ritmovi uglavnom u onom dijelu koji je specijaliziran za refrene ("No return", "Abscence and despite", "Kelowna", "As empires expand and collapse", "Driving through fallen cities"...) s tek jednim slow-down 'spuštanjem' u kratkom laganom i vrlo finom instrumentalu "Dead end". Pojedine kompozicije pružaju i uvid u koncizni math-rock/metal, imaju sintagma sa melodičnim power-metalom, pa i doom-metalom jer je gitara Topon Dasa orijentirana u više smjerova, čak i u ambijentalni post-rock/doom-metal/hardcore/grindcore (vrlo lijepa melodična 9-minutna skladba "The storm"). Čovječe, kakav ludi i originalni album! Riječki velemajstori na temeljima John Zorna mogu se usrati od ovog djela...



Zašto naši metal/hardcore/grindcore, alternativni i svi ostali 'furkeraški' bandovi ne zvuče ovako?... Nemaju ideja ili preziru tvrdokorni žanr? Ili čekaju da se poput ovih urnebesno ludih Kanađana 'izbljuvaju' samo na meksičke i ine sapunice (a i domaće bedastoće zvane Miroslav Škoro, Thompson itd...). Neki dan sam bio u jednom trgovačkom centru gdje su puštali novi album od Škore. Majko mila, taj čovjek umire za mikrofonom i pjeva tekst 'crven, bijeli, plavi jorgovani'... Pa tko može smisliti i probaviti ovakvu usranu patetiku?

I opet će se dogoditi da nitko živ neće primijetiti Fuck The Facts. A ovaj put su se potrudili da uz cd objave početkom 2009. izdanja u zlatnom i čistom gramafonskom LP vinil izdanju.

Dobar dio materijala napisao im je Steve Chartier. Onaj tko pogodi tko je taj tip dobiti će pivo, sok, kavu ili nešto četvrto od mene (nije nagradna igra). Nedavno sam na nekoj myspace stranici uočio neki naš band koji ih ima među svojim prijateljima. Yeah, man, to je to... Netko ih je skužio i imati će zaista originalan band.

Ovo su luđaci. Luđi od The Pop Group, The Birthday Party, Šarlo akrobata, Butthole Surfers, Žoambo Žoet Workestrao, Mamojebaca, Melt Banana, Ruins, Merde Sur la Mer, Šta ima?... s metal-core prizvukom. John Zorn & Frank Zappa u novoj varijanti. Bolje snimljen od John Zornovog "Torture Garden", ali za nijansu - dvije ispod kreativnosti ovog cara undergrounda. Kako god, nevjerojatno!

Ocjena (1-10): 8-7-6 (po željama, ispod šestice ne-ide)

horvi // 16/04/2009