Ha, pa šta je ovo? Ove godine se s novim albumima pojavljuju oni na koje se gotovo već zaboravilo, koji su možda i prekinuli rad, oni za koje se smatralo da su okačili glazbu o klin, možda da su se bendovi rasturili... Imali smo tako priliku ovih dana prisustvovati povratku iz dugačke tišine Cabaret Voltaire, Jucifer, AC/DC, Refused, Mr. Bungle, System Of A Down, a prije toga Blue Oyster Cult, A Certain Ratio, Benediction, Triptykon, Einstürzende Neubauten, prvom pravom albumu Zakk Sabbatha, možda posljednjem Ozzyjevom albumu, nije valjda i John Foxxovom... Elem izvođačima koji ništa nisu objavili najmanje 5-6, a neki i po 20-30 godina. A u tu skupinu svakako spadaju i ovi opaki grind/deathcoreaši iz Kanade čiji je zadnji album "Desire Will Rot" izašao baš i ne tako davno, prije svega 5 godina, ali mora se priznati, situacija kakva jeste u diskografiji baš im i nije išla na ruku pa bi se čisto lako pomislilo da su prekinuli rad i posvetili se nečemu drugome, samo ne znam čemu. Otplaćivanju dugova ili čekanju na tantijeme kojih će se dobrano načekati sve dok ih se ne počne vrtjeti na radio programima, a to će možda doživjeti njihovi nasljednici. Ako ne djeca, onda barem unuci jer je ovakva glazbena sorta omrznuta od tradicionalno konzervativnih glazbenih urednika i priklanja se jedino veeeelikim zvijezdama čije pjesme ionako svi znaju i kao takve su prihvatljive za radiofriendly difuziju. Od tog posljednjeg albuma bend se ponešto stanjio za jednog-dva člana, nema više Marc 'Chops' Bourgona na basu, sada su faktički onaj klasični četverac, no na promo fotografijama je samo baza - Topon Das (gitara), Mèlanie Mongeon (vokal) i Mathieu Vilandré (bubnjevi). Četvrti, nevidljiv na fotosima je gitarist Johnny Ibay koji se službeno još uvijek smatra članom, valjda za promotivne koncerte ako ih uopće bude. Istina je sljedeća: Covid-19 ih je nagnao na rad zbog kojekakvih izolacija i karantena, a i čista produktivna ispušna karika da konačno nakon 5 godina nešto realiziraju kad ionako imaju vlastitu etiketu. Ranije su znali imati slične pauze između albuma (najdulja je bila 4 godine), no nadopunjavali su ih efektnim EP i live izdanjima, kao i eksperimentalnim radovima (takvih u popisu diskografije imaju desetak, uglavnom kao odlična i preporučljiva d.i.y. izdanja). Nije mi poznato zašto su uzeli ovako dugačku pauzu premda sam jedan od njihovih 80 tisuća pratitelja na facebooku (do prije 6-7 godina imali su ih upola manje), ali preslušavši album prvi puta nisam se mogao oteti dojmu da i dalje glazbu rade onako kako su radili i prije, a to znači čudnovato sklepani aranžmani puni buke i kaosa, pa red kraćih eksperimenata, psihodelične kakofonije, ubiranja ekspanzivnog i složenog šuma za odgovarajuće atmosfersko-ambijentalne dekore, vratolomnih ritmova 'kreni-stani' i održavanja ravnoteže između uzbudljivog i uznemirujućeg.



Još najbolji odgovor na sva ova pitanja oko ovakve predugačke pauze leže u uvodnoj pjesmi "Doubt, fear, neglect" jest egzistencija: 'trudim se popeti na vrh do kojeg je nemoguće doći/ osjećam neuspjeh, neprestano sam zaokupljen kako doći na njega/ zaboravio sam kako uživati u sadašnjosti/ osjećam se bezvrijedno kad si dopustim odmor', a kako su tekstovi miš-maš raspoređeni na engleskom i francuskom jeziku, cjeloviti poetski angažman se kompletira tek uvidom u lirsku strukturu. Druga tema "Ailleurs" (s francuskog 'negdje drugdje') zbori o neminovnoj budućnosti starenja, mogućem odlasku u starački dom, a naslovna "Pleine Noirceur" (čista tama) zvoni punom uzbunom alarmantnih zvona u središtu bola koji vapi iz mraka, praznog i ružnog, pa premda je u pjesmi vrelo ljeto, obavija ga hladni zimski vjetar što nagovještava smrt. Treba preživjeti unatoč pohlepnom protivniku i dati si vremena, sjećati se samo lijepih uspomena. Kratki odušak od svega minutu i pol dolazi u "Aube" (zora) 'moram je izmisliti, to je prekrasno sjećanje', a onda se nastavlja s još dvije francuske "Sans Lumière" (bez svjetla) o bijedi života u karanteni 'bijeda drugih nas ostavlja ravnodušnima/ ne rukujemo se, izlazimo samo u kupovinu' i "Sans Racines" (bez korijena) o pustom neonskom gradu s gotovo mrtvim stablom između betona gdje se nikad zapravo ne osjećaš kao kod kuće premda ti je to dom i otadžbina. Još mnoštvo tekstova od 12 pjesama govori o otuđenju, užasnom osjećaju besmislenosti života u strahu, razmatranju svih uloženih napora na prijateljstvo ("Everything I love is ending"), opraštanju od bližnjih s mnogo laži da se treba ostati jak ("A dying lights"), a na koncu tu se pronađe i striktno angažirana floskula o infekciji, izvanrednom stanju i alarmantnim činjenicama koje odzvanjaju sa svih strana, no nitko da bi od vladajuće elite mrdnuo nakon svih onih izjava punih obećanja ("Dropping like flies"). Tek rezonirajućim analizama lirike uviđa se da je ovo album koji s njihovog aspekta govori o Covid-19 krizi, bez anomalija i eksplicitnosti. Čak nema niti očekivane drskosti, Fuck The Facts su uistinu interpretatori ovog sjebanog svjetskog bola na vrlo emotivan i empatičan način kakav ranije nije bio uočljiv. Razmatraju činjenično stanje i ne uživaju u njemu, ne izmišljaju nikakve nove metafore za svjetski poredak nepravde jer je ona ionako prisutna, a kud ćeš bolje inspiracije za konačno novi album od tog Covid-19 kome se ne vidi skori kraj? Kraj Fuck The Facts predviđaju u završnoj "_Cide" stihovima 'osuđen si rođenjem na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme/ zbrinut, dehumaniziran, opravdavaš zločin/ pokopan ili živ, prepušten si prirodi/ teret si, odvod/ nasilje je prihvaćeno i ohrabrivano u sustavu inferironih vrijednosti/ ti pripadaš drugima/ doći će nasilje i ne usudi se biti slobodan/ kako će ovo završiti?'

Dobro pitanje. Ovako nešto se ne očekuje od grind/deathcore benda. Ovo je podignuta ljestvica na visoku razinu svijesti. Puna je autoriteta i ljudske iskrenosti.

Naslovi: 1.Doubt, fear, neglect, 2.Ailleurs, 3.Pleine Noirceur, 4.Aube, 5.Sans Lumière, 6.Sans Racines, 7.Everything I love is ending, 8.At dying light, 9.Dropping like flies, 10.L'abandon, 11.An ending, 12._Cide

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 25/11/2020