Kompletna diskografija i opširna dokumentacija metalcore/post-hardcore benda iz Pariza na DVD izdanju.

Ne, ne treba se plašiti da se ovdje nalazi brdo albuma od kojih slušatelj jednostavno pobjegne kada se suoči sa do sada nepoznatim bendom. Tess su od osnutka 2004. u Parizu objavili samo 2 albuma i jedan EP, te su ih sve zajedno pakirali na DVD dodavši brdo video i foto materijala. Preciznije, ovdje se nalaze 32 pjesme, 46 različitih video klipova i 1375 fotografija.

Prema video zapisima koji su uglavnom kraći inserti sa turneja, snimanja u studiju, te s nekoliko zvaničnih video-spotova i par koncertnih snimaka, jasno je da su Tess posve neafirmirani bend kome na koncerte dolazi šačica ljudi, te obično služe kao predgrupa. Oni tek stvaraju svoju publiku, te su kao i većina ovakvih izvođača u potpunom undergroundu bez obzira što ovo izdanje ostavlja dojam visoke komercijalne profesionalnosti. Bend čine Thibaut 'Tibo' Sibella (vokal), Jerome Effernelli (bas), Damien Golini (bubnjevi), te Mika di Persio i Yan Gelezuinas (gitare). Lirika im je kompletno na francuskom jeziku kojeg ne razumijem i stoga mi zadaje problem. Prema nekim izvorima, dio lirike im spada u emo, a o čemu je u globalu riječ, na žalost, ne mogu dokučiti, ali po tri iznimno brutalna video-spota reklo bi se da im je tematika bazirana na ekstremno krvavom nasilju i agresivno bolesnoj, čak i šizofrenično - manijakalnoj duševnoj poremećenosti. Stoga ostaje samo da se raspravlja o glazbi... Prvo izdanje iz 2006., EP "D'un battement d'ailes" ('na udarima krila') ima 5 kompozicija u kojima se predstavljaju kao post-hardcore/screamo bend s frenetičnim Sibellinim vokalima. Tempovi nisu nabrijani, uglavnom se nalaze u nekim srednje umjerenim ritmovima, a kompletni aranžmani pokazuju stanovite elemente progressive etike sa laganijim dionicama i zanimljivim melodijskim intervalima koji su dinamički pojačani klasičnim punk/hc riffovima otprilike negdje između Fugazi i Glassjaw.

Debi album "La dame de Coeur" ('kraljica srca') objavljen u proljeće 2008. donio im je i prvi pravi video za pjesmu "Adieu", a zvuk i stil su mjestimično nadogradili sa metalcore elementima. U odnosu na EP, ovdje je vidljiv rapidan napredak; Sibella sve bolje i bolje pjeva mješajući screamo katkad sa veoma dotjeranim vokalima nalik na Mike Pattona, dok je glazba poprimila intrigantnije gitarske reference i nešto odriješitije bubnjarske šuseve. Za vokal se mora reći da je prilično nejasan u izvedbi. Dok u nekim trenucima uistinu zazvuči na Pattona, ostatak dionica osim screamo vriskova svodi se na suviše sladunjavi nu-metal/emo izričaj kao da je otpjevan za tinejdžerski dio publike čiji su idoli Evanescence, Good Charlotte, My Chemical Romance i slični bendovi. Album su snimali sa Yann Klimezykom (znan po radu sa MyPollux) koji im je unio mnogo breakova i neočekivanih aranžmanskih zavrzlama (glasno/ tiho - žestoko/ lagano), pa tako neke pjesme neprekidno šaraju sa žestokim post-hardcore/ metalcoreom i laganom ambijentalnom psihodelijom, poput primjerice 5 i pol minuta dugačke "Frenesie" ili završne "Pour Edouard" u kojoj je finalni solo dio odsviran na raštelani piano. Klasičniji i po tempovima simetričniji brojevi "La fee de l'etrange" ili "Le colorant et l'angoisse" samo protežiraju bazične post-hardcore/ metalcore standarde sa snažnijim i agresivnijim baražama, a primjerice u "Sous les racines" podsjete na At The Drive-In.



Drugi album "Les Autres" ('drugi') izašao u proljeće 2010. predstavio je do sada daleko najžešće izdanje benda u kojem se pojavljuju i grčeviti death growlovi, kao i zaokruženija metalcore svirka u kojoj još uvijek postoje laganije dionice, no one su u žestoke skladbe evidentno ukalupljene samo kao efektniji dekor koji ovaj puta ne razvija glavniji dio kompozicija. No, unatoč tome, album je iznjedrio jednu pravu laganu ljepoticu, pjesmu "Ruine" u trajanju od 6 minuta koja je izvedena sa gain gitarama bez distorzija gdje glavni melodijski aranžman drži gudačka orkestracija u stepenastom i veoma dinamičnom minimalističkom stilu koji ne bježi mnogo od post-rocka koji se u ovoj prilici transformirao u post-metal. Ali najveće iznenađenje je 9 minuta dugačka "La nombre d'or" u raskošnom progressive stilu gdje je osnova, lagani ritam stopljen sa bogatom glazbenom građom. Premda pjesma počinje prilično energičnim udarcima i metalcore gabaritima, njezin melodijski tijek je transformira potpuno u lagani ambijentalni broj kojeg jedino sa metalcoreom veže frenetičan Sibellin vokal. Snimljeni video broj (režija Benjamin Cappelletti) je krvava horror priča u kojoj je mladić poubijao desetak prijatelja i onda ih pokopao u vrlo plitke rake u nekoj močvari. Za nejenergičniju skladbu "Erreur systeme" također je snimljen video-spot koji je još drastičnije brutalniji s tematikom o nasilju među omladinom, a sve vrvi sa puno krvi gdje se osim pajsera čak koriste sjekire i motorna pila. Odličnu režiju 10 minuta dugačkog spota ponovno potpisuje Cappelletti. Treći spot je "Le tableau des chaucemars", također pun krvi, a očigledno je inspiriran serijalom horror filmova "Slagalica strave" ("Saw"). Na albumu su imali i dva gosta - Jay Berasta (skladba "Onze + deux") i Flavien Cheminanta ("Pantin"), te je ovaj rad potpun metalcore pogodak i njihov je bez ikakve sumnje najzreliji rad do sada.

Specijalno za ovaj DVD Tess su snimili dvije nove skladbe - "Le menteur a dit" i prvu na engleskom jeziku, "My very own war" u kojoj gostuje Vincent Giorgetti, francuski producent i režiser spotova iz Metza. Obje pjesme su žestoko napucane podjednako korespondirajući sa ranijim radovima uz dodatak svježine u kompozitorskom i producentskom pogledu, te su idealan pokazatelj trenutno vrlo visokog autorskog rejtinga.

Ako je suditi po evidentnom napretku od rada do rada, ono najbolje od Tess tek treba očekivati. I naravno, ovako uzbudljivih, dramatičnih i zanimljivo režiranih video-spotova.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 02/09/2011