Iako Renčija poznajem dvadesetak godina, svaki novi razgovor s njim uvijek je zanimljiv. Vidi se da i dan danas uživa u tome što radi i, iako nije autor koji ima potrebu svako malo izbaciti novi album, njegovi albumi imaju konstantu u kvaliteti. Friško mu je izašao novi album Ljudi od slame, koji će promociju imati 31/03/2016 u Vintage Industrial Baru. Malo smo popričali o konceptu albuma, Arsenu, Milanu Mladenoviću, Stranglersima...

Za početak, pitanje koje si vjerujem čuo puno puta dosad, novi album Ljudi od slame je dugo nastajao? Posljednja studijska ploča bila je Veliki strašan film iz 2004. godine. Dvanaest dugih godina?
Pazi, ja ne spadam u one rokere koji su okrenuti karijeri, nego prema glazbi. Prema tome, ja kad imam nešto reći onda izlazim, drugih pravila kod mene nema. To je jedna stvar, a druga stvar je da ne želim biti, niti sam ikad bio rob svoje profesije u doslovnom smislu te riječi. Kada se stvari sakupe, kad čovjek ima što za reći onda izađe s albumom. Znači, ne pišem pjesme po narudžbi, radi održavanja nekog kontinuiteta ili tempa. Ili nekakve velike karijere u hrvatskom rokenrolu. To me ne zanima, a svi pobornici Zvijezda i pravovjerni rokeri su odavno shvatili da ja ne spadam u taj krug koji bi imao neke tipične karakteristike estradnog rock umjetnika, pod navodnicima. Okupio si opet staru ekipu s kojom si svirao još na prvom albumu Zvijezda, Imitacija života iz 1983. godine. Koliko dugo ste opet na okupu?
Sviramo otprilike osam godina, a ovaj posljednji album o kojem pričamo nam je diskografski povratak. Održavali smo koncerte od manjih klubova do velikih otvorenih koncerata, što ljetnih, što Nove godine. U prvom redu uživali smo u tome, a kada sam smatrao da je ekipa dovoljno sazrela, jer ipak smo imali pauzu od jedno petnaest godina, možda i više, krenuli smo u studio. Ja sam prije ulaska u studio pripremio skicu tog bendovskog materijala, pa smo prvo počeli raditi na tome, sve je krenulo s novim pjesmama unazad dvije godine. Tako da ono što si me pitao maloprije o diskografskoj pauzi, smatram da je vrijeme u toj priči relativan pojam i uopće se ne obazirem na te stvari.

U sadašnjoj postavi benda nemate klavijatura?
Za koncert ću to ostaviti kao iznenađenje. Na albumu se pojavljuje nešto elektronskih zvukovlja, ali ne kao klasične klavijature. Nama ne trebaju klasične klavijature, već lagani, diskretni pomak prema elektronici, i to je provučeno kroz pjesme. Obzirom da sam ja veliki ljubitelj elektronike, uostalom slušam stvarno najrazličitiju glazbu, od Kraftwerka, Cana do opskurnih bendova. Moj profil je vezan uz tradicijski rokenrol, pa je, onima koji me slabije poznaju, to iznenađenje.

Osobno mi novi album ima atmosferičnost koji sam čuo kroz ploču Automatski piloti. Kako bi ti definirao album?
Ostavljam to drugima apsolutno. Da drugi otkriju i donesu svoj sud, pa ću taj dio ostaviti otvoren. Mogu reći da tematski album govori o svima nama, to je light koncept u kojem su pjesme povezane. Prva pjesma "Jučer, danas, sutra" je ustvari uvodna pjesma. Album stvarno počinje s pjesmom "Plešem i pjevam", to je ta neka nulta točka, početak mog kontakta i dodira s rokenrolom. Možda nekakav utjecaj i ideja oko toga bi se mogla naći, obzirom da sam diskofil, u mojim utjecajima, konkretno Whoovaca kroz albume Tommy i Quadrophenia. Želja mi je da se to jednom postavi na daske i da bude jedan mjuzikl.

Ono što se čuje već uvodnim taktovima albuma jest strašna produkcija.
Za produkciju je prvenstveno zaslužan Vladimir Sokačić, koji je za mene pravo otkriće. Otkriven je u trenutku kad mi nismo znali kuda i kako, a najveći je problem bio pronalazak adekvatnog producenta. Obzirom da sam ja želio da sav album produkcijski i aranžmanski bude malo odmjeren i da se odmaknemo od mojih stereotipa, koje sam imao u suradnji na prijašnjim albumima i koje su snimani u studijima Janka Mlinarića Trulog. Znači, bilo je neophodno napraviti jedan mali odmak od tog, staviti se u današnje vrijeme i današnje produkcijske okvire i tim potezom pomladiti i osvježiti bend.

Ti si zadovoljan produkcijom?
Apsolutno. Mislim da smo dobili i više neg što smo očekivali, bez obzira na trajanje samog procesa. Tu moram napomenuti da je sam studijski proces s Vladom išao vrlo brzo. Znači, kak se veli, nije bilo onih grčeva u toku snimanja, nego je jednostavno sve sjedalo na svoje mjesto. Očito da je bend bio spreman, znali smo što hoćemo i dobili smo izvanrednog producenta i aranžera, čovjeka koji je isto tako sudjelovao u aranžmanima, jer je svirač gitare i klavijatura. Čak i vokala, a direktno je pomagao i u slaganju tekstova, jedan kompletan suradnik. Moram zahvaliti Kreši, basistu Hladnog piva, mom kvartovskom prijatelju, koji je odsvirao izvanredne linije basa kao specijalni gost i uputio me na Vladu kad je čuo demo materijal, koji je nastajao nekih godinu dana. U njemu je Krešo osjetio svježinu i predložio nam Vladu, jer je smatrao da bi s njim dobili ono što nam nedostaje. Znaš, neke stvari su se poklopile i zato je rezultat i za mene i za bend izuzetan album.

Postoji li mogućnost da se Ljudi od slame nađe na ploči?
Postoji, da.

Spomenuo si pjesmu "Jučer, danas, sutra", u kojoj se spominju mnoge povijesne face, od Tesle, Dražena Petrovića do Milana Mladenovića. Potonji me najviše zanima.
U prvom redu moram reći da smo Milan i ja bili prijatelji. U vrijeme dok smo zajedno svirali po brucošijadama i okolo, imali smo jedan neposredni prijateljski odnos. Ja sam, nažalost, tek njegovim gubitkom spoznao pravu veličinu EKV-a i Milana Mladenovića. Iako je to otkriće bilo malo kasnije u mom životu, u trenu sam shvatio da se radilo o izrazito velikom umjetniku u rock glazbi, i što vrijeme više prolazi, vidim da je njegov značaj i utjecaj sve veći.

Film je u osamdesetim imao Idole kao prijateljski bend. Koga su imale Zvijezde?
Električni orgazam na prvom mjestu. Bio sam dosta povezan i s EKV-om, javljali bi se svaki put kad bi dolazili u Zagreb. To je bilo druženje i u tome nema nikakve mistifikacije.



Zašto se tebi, a i mnogim tvojim kolegama, koji su svoje najplodonosnije razdoblje imali u osamdesetima, nije dogodila velika pjesma kroz devedesete, a jednako ni u novom mileniju.
Pazi, danas rokenrol više ne egzistira, rokenrol je mrtav. Ali velika pjesma, točnije hit o kojem pričaš, to je nešto što ne ovisi o meni. Svatko tko se bavi glazbom, u interesu mu je da njegove pjesme dođu do što većeg broja ljudi. A današnja situacija je po tom pitanju najviše vezana uz najjače medije. A te medije bi trebalo pitati zašto se s glazbom dešava to što se dešava. Ali nisu oni jedini krivci, mi smo ipak mala zemlja, gdje se od šume loših izvođača ne vidi drvo.

Govoriš o rokenrolu kod nas.
Da, kod nas. Osnovna esencija je mrtva. Jedan jedini izuzetak koji potvrđuje pravilo je Goran Bare.

Koliko je album na kojem si se ponajviše bavio novovalnim obradama, Duh u boci, hommage generaciji, a koliko u tom trenutku nedostatak inspiracije?
Pazi, pjesme iz tog vremena su na mene tad djelovale stimulativno i motivirale me na puno stvari. Početak Azre i Prljavog kazališta pomogao je da ja isto tako uskočim s Patrolom u taj vlak koji je krenuo. Mnogi to nisu prepoznali, da se razumijemo. U tom trenutku u Zagrebu su bili deseci bendova koji su svirali glazbu koja je već bila na izdisaju, u stilu tradicionalnog klasičnog rokenrola. Baš zato sam snimio taj album s obradama, to su pjesme u kojima sam ja uživao u vrijeme svoje mladosti. Nikakva specijalna nostalgija niti nedostatak inspiracije, nego moja želja da na svoj način iznesem kako čujem pjesme Kazališta, Johnnyja ili Animatore. Posebno spominjem Animatore i velikog velikana Krešu Blaževića, koji je apsolutno zapostavljen, jer kod nas nema tog kontinuiteta praćenja, kod nas je to sve ad hoc. Tu ti govorim o raznoraznim uredništvima u medijima i ljudi koji rade na tim pozicijama i koji to promoviraju.

Nema više Vlade, umro Arsen Dedić. Umiru lagano zvijezde rokenrola. Pokojna su i dva tvoja velika svjetska uzora, Lou Reed i Bowie.
Apsolutno, oni su puno utjecali na mene. Neki od mojih idola iz šezdesetih, Jefferson Airplane i Grateful Dead, pa sve do Lemmyja, su jednostavno u godinama u kojima odlaze, pa imam fobiju otvaranja Facebooka da se neugodno ne iznenadim. To se odražava i u našoj sredini, što mi jako teško pada. Znaš Jura, i meni je i bed i kriza, ali u istom tom sistemu i društvu i svim ovim okolnostima živi ovdje negdje u blizini Arsen Dedić, ili na drugoj strani živi Vlada Divljan, samog sebe prevariš da ti je lakše. Svaki put kad ode netko od takvih ljudi, onda ode u stvari dio nas. Mnogi se danas kao kunu u Arsena.

Ti si Arsena obradio još na trećoj ploči Zvijezda Pravovjerni plesači iz 1986. godine.
Pazi, to što sam ja njega tad obradio nije bila nikakva specijalna namjera, osim one da sam ja bil veliki zaljubljenik u njega i slušao sam ga. Isto tako, što bi se neki od rockera tog vremena držao za glavu kad sam mu rekao: "jesi čul od Arsena "Milena?. Pa bi mi on odgovorio: "Čuj, stari, kaj ti to slušaš, pa ja sam ti na Status Quo i Bad Company". A kasnije su se svi kleli u Arsena. Mi znamo da je on devedesetih imao period kad je bio apsolutno izoliran s medijske scene, to svi zaboravljaju. I upravo ti koji su ga izolirali, kasnije su mu davali sve najveće nagrade. To je naše hrvatsko licemjerstvo.



U svojim koncertnim interpretacijama trudiš se da ti pjesme imaju Lou Reedovski moment, gdje svaki put zvuče drugačije, voliš se igrati s aranžmanima.
Pazi, nije ti to Lou Reedovski. Dylan je puno prije Reeda dolazio na binu, i nitko nije znao da će namjerno na bini stavljati druge akorde, da razmrda bend. Htio je da ne spavaju, da ih konstantno iznenađuje. To je jednom Joan Baez ispričala. To zvuči s Dylanove strane možda malo bezobrazno i apsurdno, ali to služi da se čovjek u rokenrolu zabavlja. Rokenrol nije klasika, gdje kopiranje studijskog uzorka i izvođenja na bini mora biti identično. Moje viđenje rokenrola je da on u svakom trenutku mora biti izazovan. Ako nema tog izazova, tog momenta iznenađenja, on postaje dosadan. Artificijelan pristup rokenrolu na kraju uvijek završava fijaskom. Tu je Bowie bio veliki majstor, koji je igrao na rubu artificijelnog i iskonskog rokenrola na kojem je odrastao. Zato se, uostalom, i družio s Iggyjem Popom, koji mu je davao divljinu i pomaknutost. Kod nas ti isto tako ima dosta profesora rokenrola, znaš. Oni ti matematički slažu fantastične aranžmane koje nikome ne koriste. Jer iza toga ne postoji niti pjesma niti rif.

Tvoja energija na pozornici ima dodirnih točaka sa springsteenovskom strašću izgaranja na pozornici. To je spontano došlo?
Pazi, ta priča je došla baš spontano, a onda je to netko uočio, i uhvatio se toga kao pijan plota, da budemo na čisto. Naravno da je Bruce utjecao na mene, ali ja sam previše otvoren svim vrstama utjecaja da bi se primio samo za jednu osobu. Imaš masu drugih izvođača koji imaju takvu energiju i takav gard. Moja dva najveća uzora su Dylan i Joe Strummer. Između njih ti je mala razlika.

Što pamtiš s koncerata početkom osamdesetih, na kojim su Zvijezde dijelile pozornicu sa Stranglersima i Boomtown Ratsima?
Preko njih sam spoznao da je zajednička nota svih glazbenika na svijetu uvijek ista. Bob Geldof je tad kao mali klinac pokucao na vrata i ušao u našu svlačionicu i postavio par pitanja… Između ostalog, da li imamo za posuditi usnu harmoniku? Ista stvar je bila i s fantastičnim Stranglersima, pa sam ja u samom početku, nazovimo to profesionalnijeg bavljenja glazbom, shvatio da je to međusobno druženje i da možemo jedni od drugih puno toga naučiti i oni su potvrdili to moje mišljenje. Tad je među glazbenicima bila daleko prisnija komunikativnost i razmjena priča i pjesama.

Jesi danas već umoran kad te ekipa predstavlja kao jednog od pionira Novog vala?
Jesam, apsolutno da jesam. To su te neke floskule u kojima mediji i društvo funkcioniraju i vrlo su nemaštoviti i nekreativni, i misle da ti rade uslugu kad te strpaju u neku ladicu.

Pratiš današnju scenu, neke nove klince.
Da, naravno. Ja sam jako znatiželjan po prirodi i nikad nisam niti prestao biti sakupljač vinila. Odlazim i na koncerte, a danas je ponuda veća nego što je bilo ikada prije, međutim ponuda ničega. U tom je problem. Ja volim samog sebe prevariti i preslušavati mlade bendove. Ima kod nas izvođača koji zaslužuju pažnju i koji točno odražavaju duh ovog vremena. Zagrebačka promocija albuma biti će u četvrtak 31/03/2016 u Vintage Industrial Baru. Nakon dugo vremena veći koncert na domaćem terenu?
Zadnji nastup u Vintageu smo imali prije godinu, dvije. Tadašnji poziv došao je od Tomasa Krkača koji je zadužen za urednički program kluba. Tad sam si mislo, nismo nešto previše isfurani i pitao sam se hoće li uopće biti dovoljno publike. Međutim, desilo se da je Vintage tad bio pun. I to bez nekakve posebne reklame, plakatiranja i najava. Isto tako me nedavno Tomas nazvao, bez da je znao da imamo album pred izlaskom, i pitao me hoćemo li opet svirati. Što se baš super posložilo, jer ćemo složiti i promociju i koncert. Vidim da Vintage funkcionira na sličan način kako je nekad funkcionirao Kulušić. Nemam baš nikakava očekivanja oko promocije, fokusiran sam na predstavljanje novih pjesama, da bend to izvede što bolje i da uživam u tom trenutku. Pozitivna trema postoji, ali bez nje svirka bi prešla u čisti manirizam. Volim se uvijek pred koncert vratiti onim početnim osjećajima i emocijama, koje sam imao kad sam počinjao i nastupio na bilo kojem stageu, odnosno pozornici u Zagrebu.

jura // 28/03/2016