Iako nije jedan od onih koji često snima albume, Mestessi je, nekad kroz Patrolu, a kasnije kroz Zvijezde, poslije i samostalno, bio i ostao jedan od najvećih pjesnika svoje generacije. I znam da se mnogi neće složiti, ali ja sam njegove pjesme puno više gotivio od onog što su, recimo, radili Johnny i Azra. Iako je više bio u power pop vodama, nego u čvrstom rokenrolu, Renato je uvijek snažno balansirao između tame i svijetla, ostavši vjeran sam sebi. Za novi album okupio je originalnu ekipu Zvijezdi, s kojima svira već osam godina, a Ljudi od slame im je prvi studijski uradak nakon albuma iz osamdesetih. Malo je reći da je Renči novim albumom još jednom pogodio, a mogao bih otići toliko daleko pa reći da mu je ovo i najbolja ploča ikad. No, danas su neka druga vremena, pa će neki novi klinci samo preletjeti (ako i to) preko albuma. I biti će, kao i uvijek, da sve ostaje na nama star(ij)ima. Nažalost...



Već sam početak albuma albuma, u kojem Renči spominje Dražena Petrovića, bio mi je sasvim dovoljan da prepoznam kako je ovo itekako dobra ploča. Nije za to zaslužno Draženovo spominjanje, koliko lagani elektronski premaz u pozadini i atmosfera koju Renato postiže svojom interpretacijom. Kroz "Plešem i pjevam" i "Meksiko", i međuigru akustičnih i električnih gitara, pogodio je još jednom esenciju power popa, a "Slobodni" nudi bijeg od stvarnosti. U toj pjesmi se pred kraj poigrava s world music elementima. Rock blues rif koji otvara "Amsterdam", pretvara se u pop pozadinu, ali kvalitetnim aranžmanom postignuta je kompaktnost bez trunke razvodnjavanja. "Ljudi od slame", naslovna i najambicioznija pjesma albumu, gura ritam sekciju u prvi plan, zahvaljujući kojem slušatelja tjera da se fokusira na tekst. "Francesca" je akustični world music, koji crpi atmosferu nekog prošlog (ili možda budućeg?) svjetskog rata. Metessi po ko zna koji put pokazuje liriku i osebujnost velikog pjesnika. "Shotgun blues" je najčvršća pjesma na albumu, u kojoj se postepenu dižu tenzije do refrena, koji je na granici krika i bijesa. Pjesma "Mi - Ljudi od papira" jedina je akustično baladirana pjesma i pozitivno je što nije stereopitno ostavljena kao zadnja na abumu. Priču zatvara "Atmosfera", u kojoj je prisutan duh Zagreba, kojeg je Renči toliko puta opjevao u svojim pjesmama, a svaki put drugačije.

Pričati o Metessiju i Zvijezdama koje je vodio u neko sretnije vrijeme danas je besmisleno. Kao i kao papiga ponavljati njegove hitove iz osamdesetih i trag koji je ostavio. Bitnije je širiti priču o novom albumu koji je i glazbeno i produkcijski sjajno odrađen. Za produkciju je zaslužen Vladimir Sokačić, poznat po radu s Hladnim pivom. I to nije slučajno, jer Renčijeva nova ploča definitivno ima sličnosti s onim što danas rade dečki iz Gajnica. Za razliku od oprečnih mišljenja o novim albumima mojih susjeda iz Gajnica, kod novog albuma Metessija sve ide u pravom smjeru. Produkcijski je Vlado uspješno spojio moderan indie zvuk sličan, recimo, Dandy Warholsima i Renčijevo rokersko srce.



Iako njegov glas nema raspon koji je imao kroz osamdesete, niti jednaku energiju, Metessi je tu zamku premostio vokalnim emocijama, te kvalitetnim aranžmanina i tekstovima koji vas ne mogu ne pogoditi. Power pop indie zvuk koji imaju pjesme novog albuma trebale bi doživjeti veliki uspjeh, ali hoće li se to dogoditi, vrijeme će pokazati. Kako mi je uostalom rekao i u nedavnom druženju, za to su potrebne više sile koje bez materijalnog udjela i podmazivanja, strogo na duhovnoj iskrenoj bazi, danas ne mogu egzistirati. Ili možda mogu?

ocjena albuma [1-10]: 9

jura // 31/03/2016