Tko je Rosetta?

Bend iz Philadelphije koji postoji nekih 12 godina (osnovani 2003.), iza sebe imaju četiri albuma na kojima su uglavnom nosili pečat lučonoša eksperimentalnog rocka s Fugazi etikom, mada su jezdili i po doom/ sludge i drone terenu a'la Godflesh, održali su tisuće koncerata i cijelo vrijeme radili kao kvartet Matt Weed (gitara), BJ McMurtrie (bubnjevi), Dave Grossman (bas) i Mike Armine (vokal, elektronika). Tek 2014. su odlučili postavu proširiti s još jednim gitaristom - Eric Jerniganom, dugogodišnjim tour članom City Of Ships gdje je uz gitaru bio i na vokalima. Najzapaženiji i najhvaljeniji im je album "The Anaesthete" (2013), a na ovome petom službenom izdanju su znatno otišli u atmosferičnost zaokretom ka 'post' prefixima.
Kad se zavrti uvodna skladba, vrlo senzibilan staccato instrumental bez bubnjeva "After the funeral" prva i sasvim jasna asocijacija je da ekipa svira post-rock, međutim, prevarili bi ste se. Već naredna je klasičan post-metal, a zanimljivo da su sve kompozicije izuzev prve i posljednje nazvane "(Untitled I-VII)", no točno ih definirati kao post-metal i nije najzahvalnije. Tom prefixu 'post' najviše kumuje oštri harsh vokal u dionicama koje eksplodiraju s prljavim metal riffovima, ali kroz cijelu strukturu se pojavljuje i poneki clean vokal senzualnog performansa. Tempovi su uglavnom tromiji, bubnjevi izrazito tempirani s cijelim nizom prelaza i kompleksnih udaraljkaških gradacija isto kao i sama glazba koja je ustvari progressive rock/metal s tim spomenutim 'post' atributima. Gitare neprestano frcaju laganim staccatima, psihodeličnim ambijentima, tremolima i eksplodirajućim riffovima obično u dramatizaciji fabule ili kod refrena, a aranžmani se stalno izmjenjuju s laganijim i tišim, te žešćim i nabrušenijim dionicama koje se uzajamno redaju u kanonima s tri instrumentala - spomenutim uvodnikom, zatim ("Untitled IV)" i završnim "Nothing in the guise of something".
Kako im glazba teče s neprekidnim lelujavim 'moody' medikamentima, obično od laganijih uvodnih intervala prema sve melodičnijim i dinamičnijim strukturama, tako se i lirska fabula koherentno uvlači u spektar tugaljivo-elegičnog i razbarušeno mračnog, nihilističkog raspoloženja. Tematski se koncept bazira na egzistencijalizmu, razmatranjima života i smrtnosti, te dubokim nadanjima sofisticirano stalno varirajući između krajnosti - optimizma i pesimizma, a svoj fokus doseže u posljednjoj vokalnoj "(Untitled VII)" gdje se priključuje i himnični višeglasni refren. Kompozicije su u svim pogledima fino ugođene, ne gnjave dosadnjikavošću i nekim pretjerano razvučenim formatima (nema niti jedne dulje od 8 minuta), a taj kompleksan odnos melankolije i teže konfrontacije podbadane žustrim harsh vokalima i žešćim gitarama neprekidno daje odnose kontrasta koji se spajaju i razdvajaju tvoreći artistički krug plutajućeg znamena. Odnosno, naslov albuma jasno i konketno ukazuje na emotivnu bol, radost, ushićenje, tugu, elem, mnogo toga što nas oduševljava i razočarava. Ili, kako bi se reklo u slobodnom prevodu 'stoposto prolazno', ali mnoge muke i poteškoće valja prebroditi. Što bi bio život da samo teče med i mlijeko? Dosada u kojoj bi se izgubila draž hedonizma, samokritike, ironije i općenite borbe s vlastitim aždajama, nemirom, nesigurnošću i patnjama.

Ovo nije neki cvilidretavi album već vrlo jaka kolekcija od 6 vokalnih i 3 instrumentalne kompozicije stalno i periodički funkcionirajući valovito opsesivno između mraka i svjetla nijansirajući razna emotivna i mentalno-psihološka stanja, odnosno, nema ništa od toga ako se pretvorimo u ono što nismo pokušavajući pobjeći od onoga što jesmo. Bend se doduše na svojim promo fotosima pokazuje zafrkantima i šaljivdžijama, no u principu, na ovome albumu je veoma ozbiljan i nimalo mu nije do nekog šarlatanstva.

Naslovi: 1.After the funeral, 2.(Untitled I), 3.(Untitled II), 4.(Untitled III), 5.(Untitled IV), 6.(Untitled V), 7.(Untitled VI), 8.(Untitled VII), 9.Nothing in the guise of something

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/06/2015