Podataka o ovome francuskom bendu i nema u izobilju na njihovim myspace stranicama gdje stoji samo da imaju tri albuma od čega im je prvi "Evil One" objavljen 2007. kao promotivno d.i.y. izdanje. Dolaze iz Acheresa Ile-de-France, predgrađa udaljenog od Pariza nekih 25 km koje ima oko 20.000 stanovnika. Daklem, gradića napola manjeg od našeg Dugog Sela. Čak nema niti nikakve biografije benda. Fotografija na stražnjoj strani omota prikazuje tri dugokosa momka (Alexis - vokal, Speed - bubnjevi, Kriss - gitara, Loustic - bas) i jednog s kratkom frizurom (Freddy - gitara), te bi se moglo odokativno zaključiti da su u nekim srednjim 20-tim godinama, a vjerojatno je netko od njih zašao i u 30-tu. Reklo bi se prave godine kada u principu moraju dati sve najbolje od sebe.

Ima tu nešto od toga. Ovaj album im je posve jednostavan, nabijen brzim tempovima i solidnom bubnjarskom tehnikom pedaliranja, aranžmani su nepretenciozni, a pjesme sjedaju taman poput ranog thrasha 80-ih bay area scene i klasičnog heavyija. Gitare rade koncizno i u sklopu žanra standardne divlje riffove sa mnogo catchy solaža i puno skaliranja, ali se stiče utisak da su gitare nekako premalo iskorištene budući da intervencije izvan riffova u principu dolaze samo kao efekti u intervalima gdje nema vokala. Ipak, posve su se razigrale u 5 minuta dugačkom instrumentalu koji se zove "Instrumental". Baš i nisu imali neku osobitu ideju za naziv skladbe... Vokali Alexisa su standardni odjek škole NWOTBHM sa čistim i kristalno naglašenim dionicama, arije su vrlo himnične sa čestim back-vokalima i očigledno je da ovaj bend uživo radi odlične predstave za headbanging. Uvodna, a ujedno i naslovna pjesma "Militia of death" zajedno sa završnom "Militia of beer" imaju samo različite tekstualne varijante, dok je glazba jednaka, ali obje pjesme imaju razarajuće 'smrtnonosni' efekt upravo kao što to prikazuje i omot albuma na kojem članovi benda izgledaju kao zombiji. Omot je radio Andreas Marshall koji je između ostalog dizajnirao Blind Guardian i Running Wild. Na albumu se nalazi i obrada stare Accept kompozicije "Fast as a shark" iz 1983. koja se smatra prvom speed-metal kompozicijom, ali u izvedbi Evil One ne doima se previše uvjerljivom. Kroz nekoliko kompozicija, primjerice "In the dead of the night" i "Suicide fanatics" zvuče kao klasičan oldschool metal bend, a i znatno smanjuju žestinu i usporavaju ritam na mid-tempove što očigledno dokazuje da su u očitoj dilemi hoće li biti pravi retro thrash bend ili pak klasičan HM s karakteristikama britanskog zvuka 80-ih. Najbolji komad je kompleksna "Baptized by fire" u kojoj prelamaju ritmiku i iskaču iz tempa u tempo, te vrlo dobra lagana balada "Memories" koja puca na pravi evergreen samo je čudno što završni amplificirani melodijski solo na akustičnoj gitari nestaje u fade-out. Tu se još mogla razviti solidna kompozicija...

Malo Testamenta, stare Metallice, Judas Priesta, Maidena, Saxona... I tako mic po mic nanizan je solidan švedski stol koji pokazuje dosta različitosti i fleksibilne prilagodbe. Treba spomenuti da je album masterirao Jeff Waters iz Annihilator što je svakako jedna dobra udica za upecati poklonike ovog žanra.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 01/08/2011