O tome koliko svakoj lokalnoj sceni izvan anglo-saksonskog jezičnog kruga manjkaju izvođači koji imaju tekstove na vlastitom jeziku nije potrebno govoriti jerbo takvih slučajeva imamo i mi u svome dvorištu. Ionako malo kome pođe za rukom da dosegne potpuni proboj na svjetskoj razini s materinjim jezikom, no pokušamo li primjerice zamisliti Sepulturu na portugalskom, Kreator, Sodom ili Destruction na njemačkom ili pak Firewind na grčkom, šanse za njihov ogroman uspjeh kakav su požnjeli bile bi svedene na minimum. Ipak, u okvirima metal scene ponekad korištenje vlastitog materinjeg jezika ima puno bolji efekt od engleskog. Evo, uzmimo samo norveški Burzum, švicarski Eluveitie ili finski Korpiklaani. To jesu samo kapljice u moru, no nekima se itekako isplati...

A Superfiz su pak relativno friškiji bend koji ima tekstove na francuskom kojeg ja doduše ne razumijem, ali baš upravo zbog toga njihov izraz ima posebnost koja pljeni. Oformili su se 2008. i uz neke sitnije promjene se ustalili kao kvintet u postavi Pierre Benvenuti (vokal), Olivier Spitzer, Philippe Kalfon (gitare), Didier Duboscq (bas) i Aurel (bubnjevi). Ovaj debi album sjajna je demonstracija francuskog jezika na hard/heavy teritoriju, te je kao takav pokazatelj da ponekad vrijedi napraviti kompromis. Jer, da bend koristi engleski, sasvim je vjerojatno da bi zvučao kao hrpetina bendova koji nikada ne isplivaju iz gomile kojoj je zajednički zvuk utemeljen još tamo od vremena Led Zeppelin, Black Sabbath i AC/DC sve do Metallice, Rammstein i Nickelback. Pjevač Pierre ima snažan, moćan, tvrd, opor i autentičan vokal (ne koristi nikakav growl i crust), dok je glazbeni sadržaj relativno optimalan križanac čvrstog hard-rocka i klasičnog heavyija sa pretežito umjerenim i vrlo plesnim tempovima. Gitare rade različite performanse, pa tako u uvodnoj "Le long des villes", a kasnije i u "Glisser en toi" isporučuju vraški nabrijan heavy koji graniči sa thrashom, dok se kao konstanta provlači uglavnom riffoidan akcent zasnovan na čvrstoj ritmici koja pokazuje standardne karakteristike s varijacijama između hard-rocka, bluesa i heavyija. Žešće kompozicije "Sex and love", "La fin du monde", nešto tromije "Democratique dictature" i "Le meme prix" mogu idealno sjesti na razmeđu Led Zeppelin, The Cult i Guns'n'Roses, "Je ne t'appartiens pas" će podsjetiti na AC/DC, a one sporije i letargičnije u kojima prevladava blueserski cool pokazuju zanimanje Superfiza za nešto sofisticiranije teritorije gdje se oslobađaju distorzija na račun atmosferičnosti i melodijskih linija. Takve pjesme su "Tu reves toujours du rif" i izuzetna power-metal balada "Ta voix tombe dan le silence". A opet s druge strane, bend je fino nanizao i nekoliko skladbi s kojima graniči sa temperamentnim industrialom, primjerice "Bad trip" i "Le monde encore", te završnu "Living" koja potpuno odskače od cjelokupnog materijala jerbo je jedina otpjevana na engleskom i uz to, u njoj se koristi synth koji donosi poseban, elektronskiji industrial-rock/metal štih.

Album je veoma uredno posložen za komercijalnu transplataciju u njihovom dvorištu, ali ne bi bilo nikakvo čudo da ga prihvati i europska, pa i američka publika. Zvuk i stil su dorađeni bez ikakvih kompleksa, pjesme su mahom plesne i koncipirane za žive nastupe, a o tome što su i zašto su na francuskom jeziku, sasvim je bespotrebno govoriti.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 04/07/2011