Beogradski PNDC (Predrag Nedić) i grčki Housework (Athanassios Vavaroutas) dobro su nam znani sa svojih ranijih zajedničkih elektronskih albuma, a za promjenu su potpuno okrenuli zvuk u indie-rock/ post-punk, oboružali se gitarama i službeno se prozvali hospital NEON.

Kako sam u sveopćoj gužvi i metežu gdje dnevno preslušavam po 10-15 albuma smetnuo s uma tko stoji iza ovog imena, moje osobno iznenađenje broj jedan bilo je - pa zar je moguće da je Bearsuit Records objavio rad nekog gitarističkog benda? No, da ne davim sa individualnošću, ovo je u prvom redu odličan rad koji je došao u pravom trenutku kada je općeniti retro poprimio takve razmjere da se i Duran Duran na top listama tretiraju kao alternativni bend, a mainstream je postao nevjerojatan trash kada se niti The Human League više ne smatraju kao dance bend. Svašta...

EP sadrži samo 4 pjesme, naravno, otpjevane su na engleskom, te djeluju kao potpuni timski rad koji može zavarati da iza svega ovoga stoji neki klasičan rock bend sa živim bubnjevima, basom, klavijaturama i gitarom. Ritam mašina je veoma dobro adaptirana i na prvo preslušavanje uopće nisam stekao dojam da je riječ o sintetici, već o nekoj jako dobroj produkciji gdje su bubnjevi odlično snimljeni. Prioritet zvuka su gitare, razlivene distorzije, riffovi, tremolo tretmani i naglašene melodične prostorne bas linije, te prepoznatljiv karizmatičan vokal Vavaroutasa koji ponovno u nekim dionicama doseže senzibilnost Antony Hegartyija. Harmonije su naglašene synthovima i organskom psihodelijom, pjesme su standardnih formata, a jedini izuzetak je završna "The accountant" u trajanju od skoro 9 minuta gdje se kroz osebujan gothički trans sažima naslov EP-ija kroz depresivne stihove 'this light is killing me/ burned numbers on my skin'. Pjesma je dostojan revival The Cure/ Joy Division produžetka u 21. stoljeću i vidi vraga, veoma je slična najnovijem albumu "Glut" sarajevskih SCH, osobito pjesmi "Water feed water". Uvodna "No sound" zrači optimizmom i sjetnim memorijama iz djetinjstva, a po atmosferi podsjeća na album "New Gold Dream '81'82'83'84" Simple Mindsa. "Here in heaven we are" može recimo asocirati na klasičan U2/ Brian Eno produkt s vrlo lijepim ambijentalnim gitarama i synthovima, a tekst se doima kao da je kolaž sastavljen od stihova i citata iz nekih vrlo dobro znanih pjesama od "Up above clouds", "Flagpole days", "Sympathy for the devil", "Tomorrow never knows", sve do "Right now" i "Hey Jude". Najrockerskiji komad je "Rants" sa drajverskom bas linijom i režavim Gang Of Four gitarama koje čak dosežu i noise insinuacije na koje Vavaroutas kombinira spoken-word i veoma dramatično naglašen vokal u vrlo prgavom i zajedljivom tekstu o ljudskoj bahatosti i naduvenosti.

Čitav EP je konceptualno povezan od lepršave i nevine ljepote sve do mrakova i strahova, te je pomalo šteta što nije razvučen s još nekoliko kompozicija i moguće ponekim instrumentalom na cjelovit album od nekih 40-tak minuta.

Veoma dojmljivo, senzibilno, iskreno i mračno djelo. Jedan od vrlo dobrih prijedloga za kandidata najboljih indie-rock djela 2011. godine.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 18/04/2011