home > mjuzik > Bingo Halls

kontakt | search |

ANNIE & THE STATION ORCHESTRA: Bingo Halls (Bearsuit Records, 2016)

Kao što je i obećao još u proljeće 2016. prilikom split EP-ija s Ippu Mitsuijem ovaj oneman bend/ projekt Chas 'Annie' Kinnisa je pred konac iste godine realizirao debi album. Ranije je bio član dueta Pep Boys i japanko-škotskom Kirameki (album "A Fit Of The Jerks", 2008), sakriva se iza imena projekta Bunny & The Invalid Singers s kojim ima dva albuma ("Fall Apart In My Backyard", 2011. s The Electric Horsemen i "The Invalid Singers", 2015), a trenutno kao Irac u Glasgowu svira gitaru u noise bendu Scout-Master General.
[  ]

Ponekad i nije teško percipirati instrumentalnu glazbu s Bearsuit Records, ali ima mnogo slučajeva da su njihova izdanja vješto sofisticirana iziskujući od auditorija pronalazak 'trikova' i raznoraznih barijera s kojima se služi mala i stilski vrlo ujednačena ergela izvođača koja se uglavnom bazira na indie-pop elektronici i neprekidnim kolaboracijama s akustikom, analognim zvukom, ambijentima, te mekšim oblicima neo-classical post-avangarde pretvorene u prijemčljiv pop. U ovome slučaju je dovoljno pogledati omotnicu: djeca se bezbrižno kupaju u zračnom bazenčiću vlastitog dvorišta, pretpostavimo u Glasgowu i nimalo ne mare za sve probleme čovječanstva. Još kad se zaviri i na poleđinu omota koji su redovito kičenih jednostavnih opskurnih boja, ovom prilikom žućkasto-pješćani oker-safari s nekoliko otkačenih humoresknih crteža (autor L.Hillary) stiče se dojam da je Chas Kinnis reducirao sve one silne probleme čovječanstva 2016. godine u optimističko viđenje nečeg nestvarnog, a tako bliskog - 'bingo sale' kojoj svaki 'zapadnjak' teži izuzev ako nije orijentiran na istočnjačku tradiciju skromnosti. Pričati što je kome ponaosob prioritet kada je 'bingo' iliti 'pravi ulov' u pitanju je diskutabilno, no obično se radi o novcu, materijalnim stvarima, ženama, prevlasti, moći, nekakvim individualnim pobjedama u svakojakim nadmetanjima, no u principu što se tiče ovog albuma, Chas je napravio vrlo zgodan presedan - 'tricky' hipotezu da uopće ne treba izlaziti iz vlastitog dvorišta u potrazi za glavnim zgoditkom.

Ovdje se nalazi sve što jedno obično ljudsko biće može poželjeti - vlastiti mir, spokoj, bezbjednost, komotnost, sigurnost, naposljetku i hranu i smještaj u određeni artistički kontekst koji ne podliježe pop trendovima užurbanog praćenja nove serije mobitela, događanja na redovito aktualnoj UK football sceni i otkrivanju nekih novih štoseva s facebook i sličnih web stranica. Pije svega, "Bingo Halls" je vrlo moderan, čak i avangardan pop album 21. stoljeća s jasno dijagnosticiranim karakteristikama da pop glazba ne mora biti plesna, hitoidna, hibridno postavljena a'la Depeche Mode/ Madonna/ Lady Ga Ga u jedan obrazac od kojeg se ne može maknuti iz vlastitog ćorsokaka spaljenog mozga.



Chas se poslužio vrlo domišljatim trikom da kroz 45 minuta u 11 kompozicija dočara taj 'glavni zgoditak' praktički bez ijednog pogotka taktizirajući emocijama potencijalnog auditorija što znači da ovaj album vjerojatno neće imati niti jedan single-hit koji bi se barem u ovo vrijeme kada je objavljen mogao zavrtjeti na komercijalnijem radiju. Jer, naime, prikazan glazba je ponovno, kao i u slučajevima njegovih prethodnih radova i kolaboracija vrlo plitka imaginacija jednostavnih zadovoljstava zamagljenih elektronskom psihodelijom, sintetičkim ritmovima i zataškanim gitarističkim noiseom. S ranije objavljenog split EP-ija s Ippu Mitsuijem ovdje se nalazi samo uvodna tema "Time" koja u grandioznom stilu najavljuje nekakav mogući electro-industrial, no kasniji rasplet pokazuje da od toga ipak nema ništa. "King of the idiots" se s poprilično dugačkim ambijentalnim uvodnikom kotrlja u plesnom okruženju new-romanticsa poput laganijih tema s "New Gold Dream '81'82'83'84" Simple Minds, no sve naredne kompozicije namjerno izbjegavaju taj plesniji i lepršaviji akcent uranjajući u sporije i tromije tempove na razmeđi sentimentalnog trip-hopa, snenog duba i romantičnih instrumentalnih balada s jedinom pjevanom "Here come the bears" gdje je na vokalu Asuka Tanaka. Pa ipak, unatoč tome kao što je već rečeno ovaj album ne frca pop-klišejima, ovdje se pronađe jezgro slojevitih artistički dizajniranih skladbi poput vrlo fine melodije "The return of Banjo Williamson" odsvirane na banju ili havajskog ugođaja "Bicycle Jane", te komično naslovljene dinamične ambijentalke "The alsatian, Satan" o vjernom kućnom ljubimcu - razigranom njemačkom ovčaru kojeg nije teško zamisliti s djecom u dvorištu. Naposljetku, naslovna "The bingo halls" je posve mirna elektronska mini-simfonijica od nepune 4 minute. Za pravi 'dobitak' prijatnog kućnog praga i ne treba ništa više. Ovo je sasvim dovoljno da se prepozna raskošan kreativan i ideološki talent ovog umjetnika kome je Annie & The Station Orchestra već jedno peta-šesta promjena imena i ako ovako nastavi, sve će teže i teže biti pamtiti i povezivati sve te njegove metamorfoze stila, izraza i naziva.

Naslovi: 1.Time, 2.King of the idiots, 3.The arms of Morphine, 4.Here come the bears, 5.The return of Banjo Williamson, 6.Song for the invalid divers, 7.Bicycle Jane, 8.Blithering idiot, 9.The alsatian, Satan, 10.The bingo halls, 11.Out of time

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 04/01/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Axis Mundi

Decrepit Birth: Axis Mundi (2017)

| 23/07/2017 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: Snošaj faktora

ABERGAZ: Snošaj faktora (2017)

| 21/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Tourmaline

ANAHITA: Tourmaline (2017)

| 17/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Kerst per Savizi

MATEJ KRAJNC: Kerst per Savizi (2017)

| 16/07/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Playground

PAPERTANK: Playground (2017)

| 15/07/2017 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*