Unatoč krize u Grčkoj i nestabilne situacije u Srbiji, ovaj dvojac je 'odlepio' i pokazao onu drugu stranu života - onog u kome još uvijek ima senzibilnosti i romantike.

Nastavljajući dobitnu formulu prethodnog odličnog EP-ija "Numbers On My Skin" (2011, Bearsuit Records) koji je bio potpisan kao projekt Hospital Neon, ovaj puta dvojac Predrag Nedić (PNDC) i Athanassios Vavaroutas (Housework) izlaze sa kompletnim albumom pod svojim uobičajenim imenima.

Sa 8 novih pjesama nadovezuju se na započeti uglavnom analogni rad gdje su gitare i synthovi u kooperaciji sa fino ugođenim ritam mašinama nalik na živi bubanj dosegnule rang profinjene indie-rock/pop glazbe u kojoj se osjeti svašta. Od Can-ovskog kraut-rocka, psihodelije, lepršavih i senzibilnih dream-pop melodija, sve do natruha post-punka, gothica, pa i elemenata The Notwist, Joy Division i stanovitog djelića shoegaze patetike. Slobodno se može steći dojam da je ona čista elektronika gotovo potisnuta na marginu i koristi se doduše u svakoj pjesmi, no ona ovaj puta nije primarni čimbenik kompletnog opusa. Gitare su uglavnom izbačene u prvi plan sa različitim tretmanima (solo melodije, staccato, sitni riffovi, ambijentalni psycho vezovi), a iznimno ugodan šaputavi i sneni Vavaroutasov vokal beskrajno šara po poljima mašte i levitirajućeg sanjarenja. Odnosno, da budem precizniji, odnos elektronike i analognog zvuka je otprilike 40:60, ali to nikako ne treba zbuniti.

Sve ove pjesme su uredno dotjerane i nabijene ugodnim romantičnim senzibilitetom s ponešto mračnog ugođaja koji se kod ovog dvojca redovito reflektira u opsegu od art-rocka, new romanticsa, new-wavea sve do najnovijih stilizacija pod paskom indie, pa i americana. Kako god kome odgovara, to je sve 'tu negdje'.

U uvodnom laganom Sylvianskom instrumentalu "Tight rope" im gostuju Harold Nono (znate ga, ne?) i Shadowlike koji su priskočili sa ambijentalnim elektronskim tretmanom i samplovima, a onda kreće serijal profinjenih pjesama od kojih se ne zna koja je bolja od koje. Prvo dolazi iznimno mračan psihodeličan komad "Go quiet" s folk motivima prekrasnih violinskih samplova, akustičnom legato gitarom, kao i noiserskim tretmanima koji lebde u pozadini, a onda naslovna "Nothing in the sky" (ponovno sa Harold Nonom) u umjerenom plesnom tempu s vozećim basovima, delay efektima gitara i raznolikim elektronskim ambijentalnim koloritom koji po performansima podsjete na album "New Gold Dream '81'82'83'84" Simple Minds. Prekrasna sanjarska "Sunset over empty towns" doslovce tjera na plesni podij sa bogatim synth-drivingom i trebala bi biti hitčina, barem onom auditoriju koji neizmjerno štuje Arcade Fire i The National. Jedina je šteta što pjesma završava sa dugotrajnim fade-outom koji 'pojede' gotovo pola minute. S akustičnim folkom ponovno se susreću u još jednoj plesno tempiranoj "Her special art" koja eksplodira s odličnim solom i psihodeličnim adaptacijama, pa se prebace u tipičan post-punk/kraut-rock "European day of you" s rasplesanim ritmom koji finišira dinamičkim krešendom distorzirane space-rock/punk gitare. "Touch of mad" je jedna od rijetkih u kojoj nema gitare u onoj osnovnoj bazi (pojavljuje se tek kao lajt-motiv u završnici), no sve je nadomješteno ugodno ispunjenim synthovima i prilično ekscentričnim Vavaroutasovim vokalom koji, na svoj ugodan, mondensko-darkerski način 'poludi' sa izuzetnim šmekom. Ima u tom njegovom vokalu mnogo originalnosti, momak je izgradio vlastiti bastion koji ne nalikuje na nikoga, no tek samo da spomenem - ima onu crtu Bryan Ferryijevog i David Sylvianovog senzibiliteta. Najkompleksnija i najdulja skladba (gotovo 8 minuta) je "Gentleman (one equals)", lagana elektronska mini simfonija vođena snenim tremolima syntha, te melodikom, ksilofonom i ambijentalnim ugođajem kao da se sam Sylvian uključio u ove gradacije. A kao bonus, mada nije navedena na omotu, dobije se "I see live people", odličan plesni funk u umjerenom tempu kakvog bi i zagrebačka Boa na svojem posljednjem albumu "VII" poželjela imati. Ovdje su gitare odigrale glavnu riječ i da vam netko kaže da su ih odsvirali Slavko Remenarić i Robert Fripp, mogli bi povjerovati.

Kroz sve ove moje pridjeve 'ugodno, senzibilno, sneno, rasplesano, bogato, psihodelično, romantično...' nalazi se srž ovog albuma. Stilizacija koju stalno spominjem je također bitan dio opusa ovog dvojca kojeg slobodno možemo nazvati grupom, projektom ili duet-bendom, a oni čega god da se prihvate, ostvare sjajan rezultat u umjetničkom pogledu. Ovo što su napravili na ovom albumu, unatoč sve ove strke i krize financijskog kraha Grčke, te nestabilne situacije u Srbiji, uspjeli su bar na trenutak pobjeći od surove stvarnosti (doduše, ima nekih momenata na albumu gdje su itekako pokazali da ih se tiče sve što se dešava), te su podarili čudesan rad za kojeg ne treba zaboraviti stih iz pjesme "Touch of mad" - 'I always feel'. Upravo tako. Kad se osjeća, a oni osjećaju prije svega one intenzivne senzualne umjetničke strasti koje umiju kanalizirati u jezgrovite pjesme i kompletno dorađenu suvremenu pop-rock glazbu, dobije se ovakav prekrasan album koji jednostavno očarava sa svime što u glazbi jest najljepše - podražaji na ljudsko osjetilo i emocije.

Uistinu prekrasno.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 29/06/2012