home > mjuzik > Bitter Lemon Ballads, 3EP's

kontakt | search |

HOSPITAL NEON: Bitter Lemon Ballads, 3EP's (Slušaj najglasnije, 2017)

Već jako dugo na ovim stranicama nismo spominjali Neon Hospital, projekt Predraga Nedića (PNDC) iz Beograda i Athanassios Vavaroutasa (Homework) iz Grčke. Ne mogu vjerovati da su prošle čak 4 godine otkako sam napisao recenziju za sjajan EP "Cheap Flower" koji je objavljen za škotski Bearsuit Records, a i sam život je od tada krenuo i u Grčkoj i u Srbiji, a i u Hrvatskoj i cijelom ex-Yu regionu naglavačke. Balkan nam se raspada po svim šavovima, a ova dva muzičara ga sastavljaju u internacionalno vrijednu poveznicu koja nema nikakvu zajedničku nacionalnu zastavu s kojom bi mahali kao zaraćeni religiozno-politički akteri u apsolutno nestabilnom svijetu punom kojekakvih previranja. Naizgled, sve se to njih ne tiče, idu ležerno svojim putanjama, ali 'između' redaka se može itekako osjetiti da ih je mnogo toga prodrmalo…
[  ]

Biti jedan vrlo profilirani, strogo otmjeni estetski bend-projekt na ovom području Balkana je nezahvalna situacija: nitko te ne vrti, nitko te ne prati, nisi narodnjak, nisi cajka, nisi Dubioza Kolektiv, Joksimović, Gibboni, pokojni Toše Proeski, nisi svecki metal s kakvima Grčka obiluje, a niti od one horde koja se kune u punk, garažu i neku socio-političku angažiranost. Već si pop. A pop u našim krajevima je istoznačnica i za svećenika, čovjeka koji je svoje zvanje posvetio duhovnom životu, samo što naš 'pop' u odori odavno više ne predstavlja lika kome bi se moglo vjerovati da provodi Božje zakone, kad je Bog postao euro, dolar i materijalizam. Koliko imaš, toliko vrijediš, takva je računica ovog neoliberalističkog shvaćanja koje uopće nema blage veze s nekakvom činjeničnom fikcijom današnje suvremene glazbe. Pojasniti ću. Teško je nekome tko je čisti materijalist objasniti zašto se ljudi i dalje bave popularnom glazbom ako im nije prioritet zaraditi barem 100 eura nabrzaka: nije stvar u brzoj zaradi umjetnika, nego u njegovom djelu koje možda u datom trenutku i ne treba biti shvaćeno, ali s protokom vremena hoće, a možda i neće, nije bitno. Uvijek je važno da umjetnik izrazi svoj stav kojim gradi odmak od pučkog, političkog, socijalnog i egzistencijalnog, to je neminovno, inače ne bi bio umjetnik, a istovremeno treba biti uključen u sve što se dešava oko njega. Izraziti se na drugačiji način od realnosti s kojom ima itekakav doticaj i tiče ga se u svakom trenutku života. Biti svoj. Sa svojim komadom zasluženog leba ponosno vitlati pod svojom zastavom koju je sam stvorio.



Od te moje zadnje recenzije Hospital Neon su napravili dva odlična d.i.y. izdanja, singl "Monday Night Special" (2014) i EP "Made By Hand" (2015) koji su konačno dostupni i kao opipljiva izdanja na Slušaj najglasnije, a donekle se nastavljaju na onaj sjajan EP. Pomalo su mračnija izdanja s vrlo elegičnim atmosferama u tromijim ritmovima prošarani gitarskim specifikacijama: Predrag se vješto profilirao kao gitarist s eklektičkim stilom koji ima ponešto od John Marra i Phil Manzanere (ex-Roxy Music), točnije ide u atmosferu, a zna koji puta i zabrundati noise distorzijom kao primjerice na sredini odlične pjesme "Carmen" s prvospomenutog singla koji je u prvobitnom izdanju imao dvije pjesme, a na ovom reizdanju ima i dodatak - upravo naslovnu pjesmu "Monday night special". Ovdje niti spomen na Roxy Music nije neopravdan: od onog Caveovsko mračnog EP-ija "Cheap Flower", mnogo toga se okrenulo baš upravo na konotacije tih čuvenih britanskih maestra campa i preteča new-romanticsma, a i sam Vavaroutasov vokal je poprimio Bryan Ferryijeve relacije hrapavijeg baritona. Koristi se i dobar dio synthova, klavijatura, te nježnijih tonova pomiješanih s psihodeličnim konotacijama, a i vrlo vješto satkane linije bas gitare koja solira gotovo poput onih nekoliko majstora što su prodefilirali kroz Ferryijevu ekipu. Osobiti učinak basa je uočljiv u pjesmi "The king tonight" koja nije bezazleno stavljena kao promotivni video.
[  ]

"Made By Hand" je objavljen 2015. i komotno bi mogao nositi obilježje barem mini albuma jer iznosi 27 i pol minuta, a obilježava ga otprilike vrlo sličan glazbeni performans kojeg su satkali na prethodnom singlu. 7 pjesama vrlo ugodne atmosfere s obiljem psihodelije i nježnim poetskim insinuacijama na sofisticiranu erotiku kojom odvlače tmurne misli nimalo ugodne stvarnosti, a to je ogroman raskorak kojim ovaj vrsni duet zaobilazi kurentne balkanske probleme, no ipak ih upija time što ih sustavno negira kao što svaki pametan, doslovce da se izrazim 'govnu' ne daje do znanja da na njega obraća pažnju. Odnosno, Hospital Neon lepršavo kovitlaju kroz imaginarnu romantiku koja je i u najtežim životnim situacijama moguća. Uostalom, ljudi se vole i u ratu i u gladi i u neimaštini i u društveno-političkim neprilikama… Prve dvije uvodne laganice "Hospital" i "Smile and say hi" (sa gošćom Shadowlike na senzibilnom vokalu) upravo su takve - nevjerojatno optimistične sakrivajući i gorak okus stvarnosti, a plesni indie-rock "The sailor" i odlična "Angel in my shadow" pojačana i indie/noise-pop tonovima opet imaju svoju originalno unikatnu relaciju s kojom niti Roxy Music, pa i Japan otprilike u vrijeme "Quiet Life" ili Ultravox iz perioda s John Foxxom ne bi bili nezadovoljni. Malo akustike na temeljima trip-hopa Thievery Corporation pristiže u "In the waiting game", a još laganija atmosfera kroz ambijent "Pale face" koja bi dušu dala na Sylvianovim albumima "Gone To Earth", "Secrets Of The Beehave" i ""Dead Bees On The Cake"; nošena je fantastičnim gitarskim staccatima i wah-wah efektima koji korespondiraju i s acid-jazz/pop stilizacijom. Posljednja, bonus skladba možda čak i nema naziv, no stoji Sylvia K. Da li je to neka gošća, ne bih znao, no u uvodniku se pojavljuje ženski spoken-word vokal, čini mi se na portugalskom jeziku koji se u još nekoliko navrata kotrlja kroz ovu vrlo lijepu pop laganicu.
[  ]

A glavni dio ovog zalogaja su čak 3 EP-ija "Bitter Lemon Ballads" sastavljenih od po 4 pjesme. Svi u prosjeku nose oko 14 minuta, a specifično im je što su na svakom od njih uvjetno rečeno prve dvije pjesme plesne, a preostale dvije laganije. Prvi EP je još jači zaokret u elektroniku i IDM/EDM s time da je gitara i dalje domicilni instrument povlačeći za sobom hordu bendova poput White Lies, Alt-J, Foals, The National, Arcade Fire, LCD Soundsystem i slične indie branše koja paralelno koristi i elektroniku, a i analogni instrumentarij. "DUSS" je baš upravo takva pjesma, a "Take it any way (you like)" je bome distorziranih riffova u repeticijama poput onih starih Ultravox s John Foxxom, a mora se priznati i nekih elektronskih uradaka The Fall s konca 80-ih i početka 90-ih (sjetite se samo "Code: Selfish" albuma). Preostale dvije laganice "Bottoms up" i "Dreaming the same V.2" su opet Ferryijevske, eksperimentalnije i slobodnije s redovito zanimljivim instrumentalnim riješenjima kao da su netom zametnuti ostaci albuma "Avalon". Vavaroutas, mora se reći, izuzetno dobro i kreativno vokalizira čak i originalnije od Ferryija.

[  ]

Drugi EP je vrlo sličan: otvara ga rasplesani "The elegant dream of tax collector" uz jasnu pratnju ritam-mašine kakvu su koristili Beograd na "Remek depo" i Pekinška Patka na "Strah od monotonije", a sad nedavno i Bernays Propaganda, samo za razliku što se Predrag poslužio post-punk etikom minimalističke strategije Public Image Ltd. u psihodeličnoj dramatici gitarskih delay/echo efekata poput onog legendarnog "Metal Box" albuma, a sa sličnom karizmom su ponekad znali iznenaditi i The Stranglers, sjećate li se? A nitko te bendove nije tumačio kroz synth-pop ili elektroniku jer su imali svoj raniji punk šmek. Trominutni "Like hell" se nadovezuje na recimo fazu zagrebačke Boe s "Ritam strasti", a ima i prateći ženski vokal (ponovno Shadowlike), a OK, inače je slične stvari znao raditi i Urban. Naravno, dvije laganice su ponovno svojevrsno iznenađenje - "Madmen" je u tom sektoru jedna od najangažiranijih s Byrneovskom potkom poput onog proto/world-music ostvarenja s Brian Enom "My Life In The Bush Of Ghosts" s eteričnim tijekom u eksperimentalnoj psihodeliji, a "Land's end" već po samom svome nazivu ne govori ništa optimistično mada je muzika vrlo lepršava s prozračnim staccatima ponovno dozivajući Sylvianove ambijentalne radove.
[  ]

I na kraju, treći EP od svega 13 minuta počinje vrlo lijepom, pomalo dream-pop temom "Two girls (take 3)" što doslovce sanjari o najraskošnijem životu s hollywoodskim laid-back ugođajem u kome samo fali bazen i neki kabriolet, ali ništa zato, Grčka ima najbolji dio Mediterana, masline i najcjenjenije vino… "(Sunset) Hardhated girl" nalikuje na odjek Prefab Sprout sa "Steve McQueen" remek-djela, a i Vavaroutasov glas je vrlo blizak Paddy McAloonu: može se transformirati u različite oblike i senzibilitete što je još opet jedan od +++ (pluseva) kojim ovaj dvojac obiluje. "Precious" je plesan indie komad s The Doors natruhama posebice u klavijaturama i gitarama nalik na Ray Manzareka, samo je po mome, prekratak (svega 2.14), dok je posljednja "Europe in concert (Avo sessions)" lagana romantična utopija da bi Hospital Neon mogli pokoriti Europu istom mjerom kako su Ferry & Roxy sredinom 70-ih otišli u USA s velikim nadama, a kad su ih dočekale poluprazne kaubojske dvorane brkatih i bradatih drvosječa i motorista koji su od njih tražili da sviraju rock and roll na što im je Ferry uzvraćao 'pa mi jesmo rock bend', skroz mrgodan se vratio u Britaniju izjavivši 'Amerikanci baš nisu previše bistri'. Eh, da, nakon 40 godina su konačno počeli biti svjesni pa imaju The National, Liars i kanadski Arcade Fire, a imali su i LCD Soundsystem koji ponovno radi…

S ovoliko mnogo različitih utjecaja što se ne mogu sakriti, Hospital Neon jesu retro bend s debelim pedigreom uronjenim u zvuk 21. stoljeća. Niti ne pomišljaju za radikalnim promjenama i avangardnim potezima, oni su nebitni jer stvaraju svoju verziju već odavno odrađene materije od kraut rocka naovamo, ali to rade s nevjerojatno toplom i pristupačnom strašću kao da je tek netom rođena. Predragove gitare i najugodniji muški vokal kojeg se može zamisliti s tekstovima punim romantike, dramatičnih sličica, različitih jet-set insinuacija i finih uboda što jasno ukazuju srednji prst ovome poremećenom Balkanu navode da se ipak može ugodno živjeti na ovome dijelu našeg planeta. Barem u mašti koja je svakome dozvoljena.

Sveskupa, ovo je čisti sat vremena užitka jednog drugačijeg svijeta i stvarnosti koja je moguća. Samo se treba opustiti i dozvoliti brigama da bar privremeno nestanu. A tek da netko s radio programa prepozna snagu ovih pjesama, ovaj bend bi pokorio i Balkan i Europu, a i promjenio percepciju 'pop' glazbe. Gluhi smo mi ljudi za riječ i zvuk Bogova koji ne priznaju valute, socio-političke (ne)prilike, religijske, fundamentalističke ideologije i jezične barijere. Cajka je cajka, a jet-set više očito nije balkanski 'in'. No, s Hospital Neon se vraća barem taj dio nepostojećeg univerzuma.

Naslovi: Monday Morning Special (single): 1.Carmen, 2.The King Tonight, 3.Monday morning special (bonus)

Made By Hand EP: 1.Hospital, 2.Smile and say hi, 3.The sailor, 4.Angel in my shadow, 5.In the waiting game, 6.Pale face, 7.Sylvia K. (bonus)

Bitter Lemon Ballads EP1: 1.DUSS, 2.Take it any way (you like), 3.Bottoms up, 4.Dreaming the same V.2

Bitter Lemon Ballads EP2: 1.The elegant dream of tax collector, 2.Like hell (ft. Shadowlike), 3.Madmen, 4.Land's end

Bitter Lemon Ballads EP3: 1.Two girls (take 3), 2.Harthated girl, 3.Precious, 4.Europe in concert (Avo sessions)

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 11/10/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Keep It Reel

DWARVES: Keep It Reel (2024)

| 15/07/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Indikator B

INDIKATOR B: Indikator B (2024)

| 15/07/2024 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Ne pričaju o nama

KRAJ PROGRAMA: Ne pričaju o nama (2024)

| 14/07/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Poptical Illusion

JOHN CALE: Poptical Illusion (2024)

| 13/07/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Kaal-Kher, EP

UHT/ Saoulaterre: Kaal-Kher, EP (1997)

| 13/07/2024 | edo žuđelović |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*