Kao što i sam naslov kaže, te subotnje večeri u klubu Masters jahači Digitron sound systema susreli se s čovjekom mističnog imena Kojot Hornsman. Najopakiji dub banditi s ove strane potoka Bliznec napokon su ukrstili mačeve sa legendarnim poglavicom plemena Eyesburn i najopakijim ratnikom srbijanske rege scene.

Bila bi to bitka o kakvoj bi oni koji su joj prisustvovali danima raspredali legende oko vatri internetskih foruma samo da, Manitua mu, Kojot nije malo previše zavirio u bačvu vatrene vode! Dojahavši do zakazanog mjesta obračuna na kraju grada, u zadimljenom salunu na katu dočekao me ovaj prizor - nekoliko odredlavjelih spodoba ljuljalo se nošeno laganim ritmovima Digitronaca, a među njima glavom i bradom i sam Hornsman. Ispod hrpe neuobičajeno urednih dreadlocksa lice mu je krasio smješak razvučen od uha do uha, ali ne onakav pun života kakvog ima čovjek koji je upravo čuo najsmješniji vic na svijetu, već zamrznuti smješak kakvog samo previše alkohola može zalijepiti na facu. Njušio sam zlo čim sam ga ugledao. Istina, njušio sam svašta tamo, ali o tome bolje ovdje ne pisati - nikad ne znaš koji organ ovo čita. Nešto iza ponoći Hornsman se ipak odlijepio od šanka i preuzevši mikrofon priključio Digitroncima. Kako sam i predvidio, izvedba je bila nesigurna i nerazumljiva. Frfljao je on nešto u taj mikrofon, ali brate, ni najtrjezniji u klubu nisu mogli dešifrirati što govori. Stvari su se poboljšale kada se mladac ostavio mikrofona i uzeo trombon, svoj zaštitni znak, u ruke. Bilo je fora gledati bradonju sa velikim trombonom kako tetura među rasplesanom publikom koja je dotad već brojala stotinjak duša. No, budimo fer i priznajmo da iako je bio nesiguran na nogama, Hornsman je vještim i začudno sigurnim muziciranjem i više no nadoknadio svoj nemušt nastup kao MC. Nastup nažalost nije dugo trajao, ali i to je bila dobrodošla promjena od uobičajenih DJ only večeri u Mastersu. Nakon Horsmanovog trubljanja Digitron SS nastavili su prašiti svoju fajn selekciju i bolesnim basevima kuštrati kosu na glavama onih koji kosu imaju - meni su, dakle, samo dobro promućkali sadržaj želuca. Nikada više neću jesti ćevape i zatim otići na Digitronovu veselicu, ubojita je to kombinacija ljudi! Uznemirena želuca po kojem su divljali ćevap-leptiri, oko pola 4 ujutro zaputio sam se prema stanici tramvaja, ostavivši iza sebe još pedesetak hrabrih ljudi koji su prkosili žutom čudovištu i rici njegovih baseva.

Moj ponovni okršaj s istim je na 5. Međunarodnom Dub Meetingu u Mediki 27. ovog mjeseca kada će uz DSS nastupiti i talijanski Roots Collective. Obećajem da ću tada jesti samo laganu hranu, što preporučam i svima vama. Do tad, adio!

nenad lukač // 20/03/2010