Prije nekih dvadesetak godina, Kristin Hersh je lagano uplovila u "mainstream" vode kada je za pjesmu Your Ghost "zaposlila" Michaela Stipea, tada prilično veliku zvijezdu u svjetskim okvirima. Odličan album "Hips and Makers", kojeg je Kristin većim dijelom odsvirala sama na gitari, uz njen specifičan vokal, bio je ulaznica za nešto više. Ovakav izričaj bio je sušta suprotnost onome što je dosad radila.

Za one s duljim sjećanjem, spomenut ću da je Hersh na muzičkoj sceni od 1981., kada je zajedno s polusestrom osnovala, sada već kultni bend THROWING MUSES. O njima jednom drugom zgodom opširnije, a ovaj puta samo faktografija. Bend je bio aktivan od 1981-1991, pa s malim pauzicama do 1997, da bi tada uzeli jednu malo veću stanku sve do 2003., kada se vraćaju albumom "Thrownig Muses" i do današnjeg dana malo po malo sviruckaju, u raznoraznim postavama. Uvijek s Hersh, ali trenutno bez Donelly. Iako se četiri godine do novog albuma čine previše, Hersh u tom periodu nije mirovala, već je objavila dva albuma s matičnim bendom. I to je trajalo godinama. Kad joj treba pauza, uzme je. Ali ne prestaje svirati snimati, nego samo promijeni izričaj. S električnog na akustično. Ili obrnuto. No, ni to ju nije zadovoljilo, pa je u 2000im osnovala i bend 50 FOOT WAVE, s kojim je otpustila sve kočnice, i ubacila se u noise vode.

Inače, tijekom svoje solo karijere, objavila je deset albuma, koji su više-manje akustični, a na albumima, nerijetko su sudjelovali kolege muzičari, kao što su Howe Gelb, Andrew Bird i drugi.
Osim pisanja pjesama i uglazbljivanja istih, Hersh je napisala i četiri knjige, od kojih najnoviju "Wyatt at the Coyote Palace" prati i dvostruki cd s 24 pjesme. Naslov asocira na napuštenu zgradu preko puta njenog studija, kako je naziva njen sin, koju je istraživao za vrijeme koje je Hersh provodila u studiju. Kao i njeni dosadašnji solo radovi, pjesme su većim dijelom akustične, s minimalnom upotrebom drugih instrumenata, osim gitare. Muzički cijeli album je prilično slikovit, a vjerujem da se uz podršku knjige doživljaj slušanja i čitanja pojačava do maximuma. Ima tu i klasičnog folk izričaja (Bubble Net, Secret Codes, diving Bell), post punka (Killing two birds, Sun Blown), ali i indie rocka (Green Screen, Shotgun), te experimentalnih dijelova (Wonderland, Some Dumb Runaway).



S obzirom na minimalizam muzičke podloge, koncentracija je na textovima pjesama, za koje ne znam da li prate priču knjige ili ne, ali bave se nedostatkom komunikacije, ljubavi, drogama, putovanjima, djecom… I ono što je najbitnije - istiniti su. Također, zbog duljine samog albuma, siguran sam da bi puno bolje funkcionirao kao jednostruki album s probranim pjesmama, no također sam siguran da jako jako paše uz čitanje knjige.

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 05/11/2016