White Lies su jedan od rijetkih bendova iz vala post-punk revivala koji su uspjeli nadživjeti vlastitu generaciju. Dok su mnogi njihovi suvremenici nestali zajedno s promjenom trendova i padom interesa za indie rock početkom 2010-ih, londonski bend se postupno transformirao u stabilnu, samosvjesnu autorsku cjelinu koja danas djeluje sigurnije nego ikad. Zagrebački koncert u klubu Boogaloo, dio turneje All the Best, bio je upravo to: presjek karijere benda koji nikad nije pokušavao biti revolucionaran, ali je uvijek znao biti uvjerljiv.

Britanska scena kasnih 2000-ih bila je prezasićena bendovima koji su reciklirali estetiku Joy Division, The Curea ili ranih New Ordera. U tom okruženju White Lies su unijeli osjećaj patetične grandioznosti. Dok su Interpol nudili urbanu paranoju i hermetičnu distancu, a Editors industrijsku hladnoću i tamni bariton, White Lies su se od početka oslanjali na otvorenu emociju i refrene koji nisu bježali od velikih gesta. Njihov zvuk nikad nije bio tek post-punk revival — više nalik himnama melankolije (npr."The Price of Love", "Big TV") pisanima za kolektivno iskustvo.

Debi To Lose My Life… (2009.) album pisan za publiku gladnu melodramatičnih refrena i tekstova o gubitku, čežnji i ljubavi. Sljedeći albumi — Ritual i Big TV — pokazali su bend koji svoju introspekciju nadograđuje modernijim aranžmanima, synth slojevima i jasnijom produkcijom, dok je Friends zadržao emotivnu srž, ali ju postavio u suvremeniji indie kontekst.

Autorska jezgra White Liesa ostala je nepromijenjena još od početaka: Harry McVeigh (vokal i gitara), Charles Cave (bas i prateći vokali) i Jack Lawrence-Brown (bubnjevi). Uživo bend već godinama nastupa kao četvorka, uz dodatnog člana Tommyja Bowena, čije su klavijature i gitara ključne za prijenos slojevitih synth aranžmana i ambijentalnih tekstura na pozornicu. Ta proširena postava omogućuje da današnji zvuk White Liesa zvuči puno i kontrolirano, bez gubitka dinamike.

Austrijski Like Elephants započeli su svoj nastup nešto prije najavljenih 20 sati i odsvirali kompaktan, tridesetpetominutni set. Početak je djelovao pomalo nesigurno — poput mladog garažnog benda koji prvi put izlazi pred veću publiku. No kako je set odmicao, a dvorana se postupno punila, rasla je i njihova sigurnost. Zvuk je postajao hrabriji, aranžmani jasniji, a komunikacija s publikom prirodnija. Do kraja nastupa uspjeli su stvoriti atmosferu koja nije tražila pažnju, ali ju je nenametljivo zadržala. Do izlaska White Liesa, Boogaloo je bio ispunjen do posljednjeg mjesta.

Publika je bila iznenađujuće energična s obzirom na to da je riječ o radnom danu i večeri koja ne otvara vikend. Umor se, međutim, nije osjetio: pjesme su se znale, hitovi pjevali u glas s McVeighom, ruke su se dizale u zrak. Nije to bila euforija na rubu kaosa, ali bila je to iskrena energija publike koja točno zna zašto je došla. White Lies su koncert otvorili s "All the Best", dajući do znanja da večer neće biti puko prizivanje prošlih dana, nego pregled karijere iz današnje perspektive. "Farewell to the Fairground" i "There Goes Our Love Again" vratile su publiku u ranu fazu benda. Sredina seta bila je posvećena introspekciji: "Hurt My Heart", "My Lover", "Hold Back Your Love" i "Is My Love Enough" otvorile su prostor u kojem Caveov bas i klavijature nose jednaku težinu kao i vokal, stvarajući osjećaj unutarnje napetosti, ali i kontrole.

Prijelaz prema novijem materijalu — "Tokyo" i "Going Nowhere" — pokazao je koliko se bend pomaknuo prema slojevitijem, modernijem zvuku. "Time to Give" i "Juice", pjesma sa zadnjeg albuma Night Light (2025.), bile su vrlo dobro prihvaćene; posebno "Juice", čiji je refren dobar dio publike već pjevao bez zadrške, što govori koliko su fanovi prihvatili novu fazu benda. Završnica glavnog seta — "The Price of Love", "Big TV", "To Lose My Life" i "Bigger Than Us" — jasno je pokazala gdje leži emocionalna jezgra White Liesa. "To Lose My Life" ostaje središnji trenutak večeri: pjesma koja je nekoć nosila mladenački nemir, a danas se izvodi s mirnom sigurnošću, ali i dalje ima snagu zajedničkog iskustva.

Bis je bio sendvič dvije pjesme s novog albuma i provjerene stare u sredini. Otvorili su sa najnježnijom odsviranom uz akustičnu gitaru "Night Light", nastavili sa "Death" i "In the Middle" je zatvorio koncert bez velikog finalnog gesta, ali s osjećajem zaokruženosti. "Death" i dalje zvuči kao njihova najiskrenija pjesma — teška, ali nikad patetična. Ovo nije bila spektakularna, naelektrizirana večer, niti koncert koji je nudio obećanje novih zvukova ili skorih albuma, kao pri njihovu zagrebačkom nastupu prije deset godina — na što je McVeigh uz osmijeh i sam podsjetio publiku (iako su osim Tvornice 2016. bili i 2019.). No upravo u tome leži snaga ovog koncerta.

White Lies danas zvuče kao bend koji je prihvatio svoju prošlost i naučio živjeti s njom. Ne pokušavaju nadmašiti svoj vrhunac, niti ga se odreći. Umjesto toga, svoj katalog prezentiraju s jasnoćom, autoritetom i nenametljivom sigurnošću. Publika je iz Boogalooua izlazila vidno zadovoljna onim što je čula i vidjela — bez osjećaja da je svjedočila nečemu povijesnom, ali s uvjerenjem da je prisustvovala koncertu benda koji i dalje zna ispuniti klupski prostor.

Ako White Lies nastave u ovom tonu, teško je zamisliti da će imati problema još koji put rasprodati zagrebačke klubove. Možda više nisu bend koji definira generaciju, ali su bend koji je nadživio svoju — i to je, u ovom slučaju, sasvim dovoljno.

nina kc // 13/02/2026