"13. listopada 1972. godine avion "fairchild F-227" Urugvajskog zrakoplovstva, kojeg je iznajmila amaterska momčad u ragbiju, srušio se u Ande. Bilo je 45ero putnika od kojih je nakon 70 dana pakla ostalo živo 16ero. Kako? Opisano je u ovoj knjizi." - parafraziram i sažimam otprilike uvodne dvije stranice.

Iako možemo književnoteoritizirati da je svaki tekst, bez obzira koliko se autor trudio biti objketivan, zapravo subjektivan i ne prikazuje događaje kakvim su bili već kako ih je on (autor) vidio, ja bih svejedno ovu prozu nazvao objektivističkom/non-ficiton/novinarskom/dokumentarističkom... Zašto? Zato jer je stil pisanja dokumentaristički, novinarski, lišen bilo kakvih emotivnih uzleta, refleksija, poredbi ili autorovih intervencija (ili barem meni nisu bile vidljive :)), što je rezultiralo uvjerljivom objektivnošću.

Knjiga kronološki prati razvoj događaja od polijetanja, preko rušenja zrakoplova, do preživljavanja i spasenja nesretnih mladića te njihovih rođaka i prijatelja s paralelnim praćenjem potrage za njima mahom iniciranom od strane roditelja. Priča je to o patnji, borbi i preživljavanju. Izdvojio bih da Read djelomice opisuje prilike koje su dovele do samog leta aviona kao i društvenopolitičku situaciju u Urugvaju, Čileu i Argentini, te se vidi i kako ta globalna događanja utječu na njihovo lokalno djelovanje (roditeljska potraga). Knjiga je postala bestseler i snimljen je istoimeni film. (Koji nisam gledao.)

Ali ono što je knjigu učinilo čitanom, ono što je bilo šokantno, intrigantno, senzacionalno, skandalozno itd. nije sama katastrofa, nego činjenica da su mladi ragbisti (i ostatak preživjelih), da bi se održali na životu, morali jesti meso mrtvih prijatelja i rođaka. Pošto su velikom većinom unesrećeni bili katolici, zanimljiv je način na koji su oni sebi opravdali kanibalizam. Jednako tako zapanjuje brzina i lakoća kojom je Vatikan taj čin "blagoslovio" nakon njihovog povratka u civilizaciju. Baš me zanima bi li reakcije Crkve bile identične da se nije radilo o "bogatom sloju konzervativne katoličke elite u Urugvaju"? Također sam saznao, surfajući malo, da je Piers Paul Read vodeći katolički pisac današnjice te me kopka pitanje nije li pisac obavio sav taj silni posao istraživanja, putovanja i intervjuiranja samo da bi opravdao "njihov" čin antropofagije? Bez obzira na motive, takvo je nešto bilo potrebno. Zbog čega? Zato jer su novinari jedva dočekali još senzacije, a dvolični zapadnjački moral nešto nad čim će se moći zaprepašteno zgražati. (Kao loše je pojesti mrtvog čovjeka, ali nije loše "oslobađati" Irak od Iračana?) Preživjele dečke se prvo uzdizalo u herojske visine, da bi ih se odmah srušilo u blato (kao da nisu dovoljno propatili). I zato je knjiga trebala. Da "objasni" i da "nauči".

Uostalom, čemu toliko buke oko kanibalizma? Šta vam nikada, ali baš nikada, nije kroz glavu prošlo pitanje: "'Ko zna kakvog je okusa ljudetina?" :)

goose // 07/01/2005