Došao je taj veliki dan! Došla je parada! Došlo je ono o čemu se na ovim prostorima maštalo još od tko zna kojih vremena... Za mene je to vrijeme ranih osamdesetih kada je licencno objavljen "Kick Out The Jams" kada sam prvi puta saznao za veliku snagu motora iz Detroita. Nekoliko sati prije koncerta nazvao sam DJ Zdenu Franjića (koji je te večeri bio DJ) da se nađemo i razmjenimo neke promo materijale, javila mi se njegova bolja polovica i rekla da je već odjurio brzinom "starshipa", a da karata ima još samo malo... Odmah sam zajahao tramvaj, brothers and sisters, da požurim na testify of revolution i došao oko 19 h u "Tvornicu".

Na početku te znamenite večeri sve je mirisalo na blagu propast: premda je Radio 101 dan i noć neprekidno atakirao javnost da se radi o najutjecajnijem bendu svih vremena i da karata gotovo više da i nema, pred sam koncert oko 20 h, karata je bilo više nego publike! Jako žalosno je izgledalo kada su u 21,15 h izašle predgrupe - prvo Erotic Biljan & His Heretics, a potom oko 21, 45 h i The Babies, te odvirale svoje polusatne setove pred stotinjak ljudi koji su odavali dojam da ih baš briga za r'n'r i da su sasvim slučajno izašli iz tramvaja samo da se zagriju u birtiji. Bendovi su bili solidni, no, imaju onaj prepoznatljivi balkanski segment dosadnih imitatora. Sve stvari im gotovo jednako zvuče, u skoro pa istoj "brzini" i nemaju nikakvih uspona i padova u aranžmanskom pogledu. Melodije su blijede i jednolične, pjevaju, naravno, na engleskom jeziku i domaćim ljudima ne znaju niti kazati "dobro veče" ili "hvala", nego se furaju na to da će možda jednog dana zasvirati pred Amerima i oboriti ih s nogu. A nekakvih opipljivih atributa za to i nemaju previše, a i sam image onog momka pjevača Erotic Biljana je katastrofa... Pa, više niti Đole ne oblači vojničku košulju i traperice i dobar dio koncerta ne drži ruke u džepovima... I premda su oba benda britka, koncizna i žestoka, nikako ne uspijevaju odsvirati ništa drugo osim "punog gasa", a to nakon 3-4 kompozicije počinje stvarati veliku monotoniju, što sve skupa rezultira s tek ponekim aplauzom.

Vrlo brzo se zaboravio taj njihov nastup u pauzi kada je DJ Zdena vrtio petnaestak minuta dobre rokačine koja je, naravno, bolje zvučala nego li ova dva benda na pozornici, tako da se pred sam nastup legendi u "Tvornici" okupilo nekih tisuću ljudi (po mojoj procjeni). I onda oko 22,15 h izlaze oni... Po prvi puta vidim uživo preživjelu trojicu - Davis, Thompson i Kramer su djedice s puno bora i brazdi na licu od svega i svačega, ali još uvijek djeluju vitalno i otvaraju koncert sa "Ramblin' rose". Moćno, snažno i žestoko, baš upravo kao koncem šezdesetih. Premda su fizički ostarjeli i dalje imaju svježinu onih nadobudnih derana koji su nesvijesno promijenili tijek rock and rolla. Tada je svima u dvorani postalo jasno da sa njima nema šale, da nisu nikakvi foliranti i da s njima slijedi sve od povijesti do budućnosti rocka, te počinju bljeskati foto aparati i digitalne kamere koje se nisu gasile gotovo tijekom cijelog koncerta. Ostatak ekipe čine dva "mladića" - elegantni gitarist Gilby Clarke s podužom crnom kosom i pjevač Handsome Dick Manitoba koji sa svojim imageom izgleda kao da je došao iz plejade hip-hopera, a nakon 5-6 kompozicija izlazi i crnoputa rasna Lisa Kekaula, tako da cijeli dojam novih MC5 (ili MC6) ostavlja odličan suvremeni image. A tek zvuk... Zvuk je bio zvjezdani, isijavale su se tone moćnih rifova, melodija, neočekivanih kompozitorskih riješenja i bogatstvo aranžmana. Svaka naredna kompozicija je zvučala bolje od prethodne jer su MC5 vrlo koncizno postavili play listu mješajući stare standarde s ona tri legendarna albuma sa novim materijalima u kojima se uvelike osjeti sva moć i raskoš njihovog novog preporoda. Ovo novo stvarateljstvo prelama u sebi mnogo starih rock manira, ali i mnoštvo finih primjesa bluesa, jazza, soula, funka i nove plesne rock produkcije, tako da danas ponovno zvuče suvremeno isto kao i prije gotovo četrdesetak ljeta. Ritmički su besprijekorni, paze na odmjerene taktove, daju sjajnu energiju i kroz umjerenije rhythm'n'blues obrasce, te vješto barataju s aranžmanima u kojima je najbitnija glazba i njezin smisao. (a ne kao one dvije sirotinjske predgrupe koje misle da je sve u brzini) U samoj kulminaciji koncerta, Kramer je izašao s pozornice s gitarom duboko u publiku i prošetao se čak i po tribinama svirajući dugačak solo, dok je pjevač Manitoba skočio u prve redove među publiku i zajedno s njome podijelio istinsko i veliko rock zadovoljstvo.

Sasvim zaslužena 2 bisa donijela su i dugoočekivanu "Kick out the jams" koja i dan danas zvuči jednako energično i svježe, a nakon koncerta i pauze od nekih pola sata kada se dvorana već dobrano ispraznila, svi oni su se spustili ponovno među publiku s kojom su se slikali i pri tome podijelili stotine autograma. I nakon svega što je viđeno, MC5 su danas pravi i iskonski rock profesionalci koji su miljama daleko od onih buntovnika koje je nekada pratila droga, alkohol i obilje ekscesa. MC5 su se prodali?! Ne, ne... samo su se smirili i danas sviraju ono što su neoprostivo izgubili u sedamdesetima, a to danas vraćaju s kamatama. Što se mene tiče, ovo je zaista vrijedilo čekati, pa makar oni danas imaju i šezdesetak godina. Nikada nije kasno za ovakav fenomenalni MC5 koji još nije rekao sve. Mislim da već sada ovaj koncert spada u najbolje žive nastupe u ovoj godini i svima onima koji nisu bili samo mogu žaliti jer će se o ovome pričati još jako, jako dugo.

horvi // 04/03/2005

> vidi sve fotke // see all photos