Zašto sam otišao na 41. Brucošijadu FER-a? U pripremi za pisanje ovog teksta čitam svoje tragične izvještaje s prošlih Brucifera i pokušavam postaviti kronologiju ne bih li to odgonetnuo. Jedno četiri godine zaredom posjeta mi je bila tradicija, najveći jesenski glazbeni festival u Zagrebu zamaskiran kao brucošijada teško se mogao propustiti. Onda je došao Covid, onda loš line-up, onda renovacija FER-a. Trepneš i prošlo je pet godina od posljednje posjete. U međuvremenu se dosta toga promijeni, no ne ulazim u osobne implikacije toga jer je dosta i jedan autobiografski tekst upakiran u navodni izvještaj s festivala. Ovdje prvenstveno mislim na aktualna glazbena imena u ranijim satima Brucošijade, gdje su se na brucki običavali naći najzanimljivije izvedbe večeri.

Headlineri su uvijek i svugdje manje više isti - Brkovi, Bad Copy i ABOP već su svirali na bruciferu, a Kuzma je bio headliner sveučilišne Brucošijade 2019. U ovim prvim gigovima najčešće se skriva zlato, nerafinirani mladenački elan koji je ovdje da se iskaže, a ne samo da pokupi pare. Za mene su ti prvi gigovi uvijek uzbudljivi, kladim se na to koja od imena imaju šansu da jednom možebitno zasviraju u prime timeu, a koja nemaju šansu dočekati kraj godine. U ovogodišnjem lineupu pozornicu su, između ostalih, zapodjenuli bendovi o kojima već neko vrijeme slušam, ili čiji su me albumi impresionirali, a zbog sve manje vremena za koncerte nikako da ih stignem uloviti. Ovaj mi se izlet u SC tako impostirao kao savršena prilika za skinuti ih sve s popisa, a usput se malo nostalgično praviti da sam još uvijek šašavi student. Ugodno s korisnim komplementirala je činjenica da su mi i Doktori puknuća, legendarni Kuzma & Shaka Zulu, jedni od najdražih izvođača, pa je odlazak na 41. Brucošijadu bio sasvim logičan.

Na press ulaz dolazim u 21:00 gdje me podmićuju pićem dobrodošlice. Zbog borovničke osjećam se prinuđenim obavijestiti vas kako je s organizacijske strane većina tog bila na mjestu. Vrlo solidan sound dopustio nam je rijetku privilegiju da od hip-hop izvođača zapravo možemo čuti tekstove, a pristupačna cijena pića za ovakav event da pritom možemo popiti i pivu. Redovi za šankom su bili dugi, ali za wc ni jednom nisam trebao čekati, što je fascinantno s obzirom na mnoštvo ljudi koje se oko ponoći vrzmalo prostorom SC-a. Na kraju bitno je spomenuti da je SC odličan supstitut za FER, koji se još uvijek renovira. Prvo, prostor SC-a ambijentom nevjerojatno asocira na njega te 41. Brucošijada tako nije nimalo patila od neke krize identiteta zbog promjene lokacije. Drugo, on je puno prijemčiviji da ugosti festival ovakve veličine jer između pozornica nisu uski hodnici kao na FER-u, nego eksterijer. Kolonama koje pamtim nije bilo traga, a studeni je zrak pružao osvježenje nakon vrućih koncerata. Treće, SC je krajem prošlog tisućljeća bio kulturno žarište u Zagrebu, mjesto na kojem su stasali neki od najvažnijih današnjih organizatora i umjetnika na sceni. U tom je smislu revitalizacija SC-a kao mjesta za kulturna zbivanja za šire mase, a ne samo rijetke posjetitelje likovnih izložbi, poželjno po sebi. Za kraj je bitno spomenuti da je sve počinjalo na vrijeme, u minutu. Dakle, organizacija je napravila niz točnih odluka, ja sam opravdao svoj mito u obliku borovničke, a nadam se da se ovim "objektivnijim" paragrafom ograđujem od svega što slijedi.

U 21:15 dolazim na RH Space Orkestra. Publika već dobro popunjene Nebula pozornice ritmično giba glavom na ugodne melose matrice izvođene uživo. Ovo je ujedno i glavni adut orkestra, jazzy i funky groove koji se stvara klavijaturom, gitarom, saksofonom, basom i bubnjem dolazi do toliko većeg sjaja kad ga izvode glazbenici na pravim instrumentima. Iako im se može predbaciti da bi se na ovaj segment mogli i više osloniti s češćim solažama i aranžmanskim promjenama, ima nešto u repetitivnosti matrice što bolje predočuje atmosferu upušene nedjelje popodne koju njihova glazba utjelovljuje. Glavna zamjerka je to da momci nemaju ni pretjeranu ambiciju ići dalje od ovoga. Premda nekolicina koja na matrice repa ovo odrađuje vrlo korektno, prvotne usporedbe s ranim TBF-om padaju u vodu kad shvaćam da su tekstovi u potpunosti neangažirani i depolitizirani. Flow i rime mogu biti kvalitetni koliko žele, ali ako im je doseg pjevanje o pušenju trave i zrakama sunca ne mogu reći da mi tako što može dugo zadržati pozornost u žanru čiji je fokus sadržaj. Ovo je posebice iznenađujuće uzmemo li u obzir da je jedan od njih Hvala Sven čiji glazbeni ukus i rad na sceni izrazito cijenim. Možda sam propustio neke ključne momente u toj prvoj polovici giga, no u ovom stanju ne mogu ići dalje od ocijene da mi je bilo vrlo ugodno na njima. Samo šteta, instrumentalna je postava evidentno kadra proizvesti vrlo kvalitetan zvuk koji te nosi u smjeru koji želi. Zašto je onda pobogu svaki ishod tog zvuka kurenje jointa i igranje plejke? Na jednoj se pjesmi na binu penje i Noti limun koji daje nevjerojatan upliv energije i, iako nisam tekst uspio uloviti, pokazuje da RH Space Orkestra ne mora biti one trick pony. Nema veze, dojam se ne stiže ni slegnuti jer na Astro stageu već sviraju Fujčinela Bojsi. Isti žanr, a dijametralno suprotno iskustvo. Četvorka apsolutnih manijaka skače na hiperaktivne ritmove i tvrd bas, njima moment žive glazbe ne nedostaje jer ga nadomještaju krvoločnom energijom. Priznajem da za njih do brucke nisam čuo, a i da ih vjerojatno ni neću doma slušati. Za moj ukus previše trep elemenata i asocijacija na Krankšvester. Međutim, fujčinelovci bodove koje kod mene gube na polju ukusa, vraćaju nazad karizmom, humorom i gustoćom tekstova. Fujčinela bojsi, kao što samo ime kaže, stvaraju imidž prljavih dementatora koji marginalnost nose kao bedž ponosa. Na taj način subvertiraju trend hip-hopera koji su "bogati", "uspješni" i "jači od tebe", te upisuju taj postironični brend prljavštine i trasha u svoju srž. Ovo se ocrtava u njihovoj tvrdokornoj scenskoj prisutnosti koliko i u glazbenim utjecajima. U samo petnaest minuta sprda se s Rihannom (Fujčinela ela ela e e e), pjeva se Koloniju i koriste se samplovi iz orijentalne glazbe. Fujčinela je pastiš, ali fujčinela ne tvori taj pastiš u svrhu neke postmoderne referencijalnosti poradi referencijalnosti same, nego u svrhu prijenosa poruka. Brzi su, mnogo mi je lirike promaklo, no ono što lovim je toliko kompaktno, nabijeno brzim foricama, kritikama i referencama na aktualna društvena zbivanja da nisam siguran jesam li zabrijao ili je stvarno riječ o novim nadama srpskog hip-hopa. Možda sam zabrijao, neću se praviti kao da mi je ova scena poznata, no svakako je energično skakanje publike indikativno tome kakav su fujčinelovci đir kultivirali. Sljedeći na tapeti Slow Cured, potencijalno najuspješniji bend iz recentne eksplozije srednjoškolske glazbene scene uzrokovane Supervalom. Ekstremno impresivni CV za tako mlad bend, ova je petorka prije brucke svirala, između ostalog, na InMusicu i kao predgrupa Silenteu na Šalati. Na svu sreću bliže su zvuku InMusica, nego Silentea, no nažalost ne može se puno toga drugog reći o njima. Po dolasku pred binu nisam svjestan da je riječ o toliko mladoj ekipi pa me čudi da Slow Cured u glazbenom izričaju kreće od EKV-a i Paket Aranžmana, umjesto evoluirane ostavštine tog nasljeđa u npr. Hali Gali sceni. Slušajući EKV-ovske progresije s indie primjesama tvrdoglavo tražim što se novo tu zbiva. Pokoja hiperdistorzirana solaža, pomalo shoegazeast zvuk gitare i vrlo ekspresivan muški vokal cijelo vrijeme nagovještavaju da Slow Cured gradi prema nečemu zanimljivom, ali to se obećanje ne ispunjava. Onda primjećujem desetak srednjoškolaca kako se u nekoj kombinaciji nabrijanosti i sramežljivosti pokušava pogati na pjesmu, a zatim mi neko šapuće da su bili na Supervalu i sve sjeda na svoje mjesto. Nemojte me krivo shvatiti, Slow Cured je usviran i imaju par upečatljivih momenata, no bez daljnje razrade ostaju u sferi epigonizma. Ako ništa drugo znaju podignuti publiku, a savršeno je moguć i scenarij u kojem s budućim izdanjima pokušaju u taj već toliko izlizani zvuk uvesti nešto novo. Držim fige da ostanu na okupu i da možemo tome kasnije svjedočiti, jer u ovom im je trenutku ipak ciljana publika ona ekipa koja smatra da se ništa dobro u glazbi nije dogodilo od 1980-ih. Uzimam mali predah tako da tam preskačem, no veselim se čuti Ki Klop. Indie pop je žanr koji je dosta izvan moje komfor zone, no davši šansu njihovom prvijencu ostao sam blago osupnut. Dobar groove, par zanimljivih rješenja i pokoji intrigantan pasus teksta, netko mi je uspio prezentirati zvuk koji mi je inače odbojan na meni pitak način. Uživo trojka dostavlja energiju na koju im studijsko izdanje aludira. Uz neumoran ritam Laure Tandarić, gitarist Luka Žigolić i basist Jakov Ramničer razbacuju se po pozornici. Disko sintevi su razočaravajuće na matrici, no naglasak je ipak više na flowu i iznenađujuće snažnim solažama. Sve skupa asocira na rane Arctic Monkeyse da im je bliži bio disko, nego ulica. Za razliku od Slow Cureda koji rock doživljavaju kao svrhu u sebi, Ki Klop popunjava malo generičnije dijelove s višeglasjima i psihodeličnim notama čime se postiže bogatija glazbena slika. Upravo u takvim aranžmanskim zahvatima nazire se najveća prednost Ki Klopa, ona po kojoj uostalom uzimaju i ime. Noćni život (u tekstovima prilagođen zagrebačkom kontekstu) nije pokazan kao striktno pozitivna i vesela stvar, već u sebi sadrži strah i prijezir. Ima mraka u svemu tome, donekle je pomaknuto, a ovaj se sentiment najbolje prenosi na samom kraju giga u kojem Žigolić na uznemiravajuću glazbenu podlogu čita Marinkovića i zatim pomahnitalo pleše po pozornici. Najveća mana Ki Klopa je da su takvi trenutci ipak rijetki, više golicaju maštu o tome kako bi uživo mogli izgledati u slučaju da dokraja uskoče u Marinkovićevski spleen. U sadašnjem obliku dobar se dio toga žrtvuje u svrhu ostvarivanja masovne prihvaćenosti. Zbog toga groove na pola koncerta postaje zamoran, a solaže počinju nalikovati jedna na drugu dok Žigolićevu personu ultra-kul frontmana ne pušim otpočetka. Iako sam se na Ki Klopu na kraju nekako najbolje proveo, kao i u dosadašnjim izvedbama nameće se uzorak koji mi definira 41. Brucošijadu - neispunjen potencijal. Nigdje ovaj uzorak nije evidentniji nego na Kuzmi & Shaki Zulu. Za razliku od svih koji su dotad svirali, Kuzmu sam slušao nebrojeno puta. Doktore puknuća volim i cijenim, jedni su mi od najdražih liveova u Hrvatskoj. Filozofija sreće najvišeg kalibra, na svojim najboljim nastupima dosežu stanje ekstaze u kojoj sve brige naprosto nestaju, ustupaju prostor čistom zadovoljstvu bivanja. Na svojim se najgorim nastupima pak doimaju kao dva ocvala tipa koji sviraju decentni pop bez puno supstance. S obzirom na to da u samim setovima tu nema puno razlike, gdje će prevagnuti kvaliteta giga najviše ovisi o onoj neopipljivoj duši koncerta koja je ili tu ili nije, ali i o kontekstu. U slučaju Brucifera ovo je prvo bilo prisutno (iako ne u najvišem sjaju), no potonje je nastup poguralo u jednu od slabijih Kuzmi iz recentnog pamćenja. Dijelom je ovo radi vremenskih ograničenja zbog kojih su lito parole između pjesama svedene na minimum. Puno je većim dijelom ovo ipak do ukočene publike čiji su oštri pogledi u prvim redovima osuđivali bilo koga tko se drznuo rasplesati se na jebenim Doktorima puknuća. Lažem, bilo je par zaluđenika litom poput mene koji su ushićeno skakali, pjevali pjesme i grlili se, no sve se to razvodnilo u masi ljudi koja kao da za elan nikad nije čula. Tim gore kad u toj fazi večeri nagurani s mnoštvom više ne možete stajati, a kamoli plesati bez da ulazite u nečiji osobni prostor. Općenito valja spomenuti da je provenijencija prosječnog posjetitelja 41. brucke bila više bejzik, nego alternativne naravi. Anketirajući prolaznike saznajem da je dobar dio omladine došao zbog Baksa i Brkova tako da cijela situacija ne bi trebala biti toliko iznenađujuća. Neka uđe u zapisnik da ni svaljivanje svega na publiku nije sasvim fer. U sprječavanju toga da se atmosfera na Kuzmi zapali ključnu su ulogu odigrali zaštitari. Naime, nekolicini nas koji smo skinuli majice ili raskopčali košulje usred uzavrele atmosfere ćelave su mrge pristupili i prijetili nam da "ne želimo saznati što će se dogoditi ako se ne obučemo". Nakon giga sam ih par puta pitao zašto, otkud dolazi ta direktiva i po kojem pravilniku ne smijem skidat majicu u prvim redovima koncerta. Par prijetnji kasnije smiruju se, ali mi iz nekog razloga ne žele reći je li to politika njihove firme, organizacije Brucošijade ili obični čin samovolje. Kako bilo da bilo, njihova je impozantna prisutnost u svakom trenutku zasigurno utjecala na nešto mlakiju reakciju publike na bendove. U kombinaciji s profilom posjetitelja i manje nego idealnim izvedbama, rezultat je taj da se na 41. Brucki, unatoč ogromnom broju posjetitelja, malo plesalo u prvim redovima, a skakalo i grlilo gotovo nimalo. Možda bi Ajs Nigrutin & Timbe nešto i uspjeli izvući da im se dalo. Prvi redovi su nabrijani, svi se napušeno smiješe. Ajs i Timbe s druge strane gig odrađuju, ali onako propisno. Nije da nemaju scenske prisutnosti, nije da im flow nije na mjestu, ali za razliku od RH Space Orkestra i Fujčinela bojsa koji osjećaju svaki slog svoje lirike, ili Kuzme & Shake Zulu kojima je barem zaista stalo, evidentno je da su obojica negdje daleko od svojih tekstova. Tu su došli po pare. Vidi im se to u pogledu, mimici lica i iskarikiranim plesnim pokretima. Čuje im se u tonu glasa i sveopćem manjku entuzijazma u deliveryju. S tehničke im je strane teško išta zamjeriti, možda bih u gigu i uživao da me već pregršt mediokritetnih koncertnih iskustava nije dotuklo. U ovom stanju već sam lagano bio na izlasku. Zato mi je i žao što nepravedno u ovom izvještaju ispaštaju Pičke Vrište. S manjom količinom publike prostor ispred bine napokon je gorio. Pogalo se uz melose pop punka, svi su se voljeli i uživalo se. Ja sam s druge strane samo čekao završetak. Da ponovim pitanje s početka, zašto sam otišao na 41. Brucošijadu FER-a? Osobno se nisam zabavio, a jedini je rezultat ovaj izvještaj s kojim se samo zamjeram A) dragim si ljudima koji sviraju u nekim od bendova, B) organizaciji koja je kvalitetno odradila svoj dio posla i C) čitateljima koji od ovakve manifestacije nisu toliko očekivali. Zaključak je da ovo naprosto nije bilo za mene. Upućene kritike nikome neće pomoći, a ne mogu ih ni opravdati činjenicom da sam barem plaćen za ovo. Možda sam prestar za Brucošijadu FER-a, a možda je glazbena demografija kojoj ona udovoljava drugačija nego što je bila prije nekoliko godina. Ja sam vidio puno potencijala, ali malo rezultata, ove godine čak i u ranijim satima ništa mi se nije istaklo kao pretjerano wow ili pretjerano bljutavo. U svakom je slučaju taj dojam subjektivan, a prema tome ogleda se i u kvaliteti ovog teksta - potpuni manjak inspiracije.

jan vržina // 12/11/2024

> vidi sve fotke // see all photos