Kraj godine podario je oskudnom hrvatskom rock'n'roll izdavaštvu dugoočekivani nastupni album vinkovačko-zagrebačke punk rock skupine The Babies (Dancing Bear). 30-minutni CD s 14 pjesama manifestacija je rijetkog umijeća sažimanja svega onog što prava rock'n'roll pjesma mora imati unutar tri minute žestine, beskompromisnosti, iskrenosti i uzbuđenja. Shodno brzini njihove glazbe, u kratkom smo vremenu uspješno realizirali E-view s pjevačem i gitaristom grupe Goranom Lautarom. Predstavljamo vam The Babies s nadom da ćemo uskoro i na našem terenu uživo provjeriti kakav je njihov scenski odgovor na pitanje iz najavnog spota - "Do You Know What's R'N'R?" U pressu uz album piše "The Babies su najveće mlade nade hrvatskog rocka". Stavimo na stranu tu stalno korištenu frazu - "mlade nade", koliko ste zapravo "mladi", i kakvo vam je glazbeno iskustvo prije formiranja The Babies?

He, he… i nismo bas tako mladi - ja sam 30, Mislav 29, a Nino 23. Ta fraza s ''mladim nadama'' općenito se povlači već desetljećima po medijima i moram iskreno priznati da mi baš i nije sasvim jasna ( mladi po godinama ili po stažu? ) The Babies kao ''mlade nade'' se, pretpostavljam isključivo odnosi na to da se band u zadnjih godinu dana (praktički odjednom, preko noći ) počeo pojavljivati u mainstream medijima. I ispao je novost. To je naravno imalo svoj odjek među ljudima koji prate muziku kroz njih, tj. na površan način. Ljudi koji nas znaju već otprije i koji inače redovno odlaze na r'n'r koncerte znaju dobro za naš band već godinama, te je u tim krugovima band stekao i reputaciju i publiku. E sad, proboj preko HTV-a ili npr. Radija 101 do neke druge publike… u principu je nemoguca misija, cijela ta priča može jedino pomoći bandu ili općenito takvoj vrsti muzike da malo izađe iz sjene, odnosno da imamo pokriće i nekakav kredibilitet kod bezveznjakovića. A ljudima koji razumiju i briju na r'n'r , ionako ne vrijedi ni pet para što smo bili na TV i dali ''ludo otkačeni'' intervju, znaju oni nas dobro s naših koncerata… Tu se i postavlja pitanje koji je smisao uopće se zamarati s tzv. mainstream medijima… To ne znamo još ni sami. Trenutno mislimo da će to pomoći oživljavanju rocka općenito i da će možda neki klinac kad sve to vidi u medijima možda uzet gitaru ili pak album Stoogesa ili Hivesa, svejedno… U svakom slučaju velika gnjavaža. I ja mislim da ćemo se i sami morati preispitat u vezi medija, koliko i čega nam od toga uopće treba i da'l nam to ustvari odmaže ili pomaže. Možda je i u pravu jedan fan iz Zagreba koji je u šali rekao da će sve otići u k.... od kada su The Babies potpisali za Dancing Bear, baš kao što je i 1977 sve propalo kada su The Clash potpisali za CBS! Naravno, nemoguće je uspoređivat i bandove i vrijeme, ali je simptomatično. Što se tiče prethodnih iskustava, svi sviramo još od srednjoškolskih dana, puno bandova, puno različitih iskustava, puno dragih ljudi s kojima smo još dan danas u kontaktu…

Band postoji 6 godina, ima iza sebe tri demo materijala i brdo koncerata, pobjedu na Demo mačku itd itd. Po vašem mišljenju, zašto je potrebno proći toliko godina i dokazivanja da bi kod nas rock'n'roll band uspio objaviti nastupni album?

Na to pitanje je jako teško odgovoriti. Stotinu čimbenika - stanje i interes na sceni, vrsta muzike, upornost i kvaliteta banda… Prije svega, u vrijeme kad smo počinjali 97/98 bili smo apsolutni outsideri na inače tužnoj sceni koji se nisu mogli svrstat ni u mainstream rock ljigu iz Kulušića, Saxa i Tvornice, ali niti u hc punk/post-rock scenu koja se okupljala oko Močvare i Attacka. Nekako smo našli svoje ishodište u KSETU, čak i u legendarnoj Kutinskoj Baraci i to, naravno, u onom dijelu njihovog djelovanja koji je pokrivao garage, punk r'n'r, a pod time mislim na gostovanja stranih bandova kojima smo bili predgrupa i prilikom kojih smo se barem na tren mogli osjetiti kao dio svjetske scene, uspoređivati se s njima, od nekih učiti, a neke bogme i podučavati…:) Tu se također okupljala strogo profilirana publika koju je to zanimalo. I bili smo dugo, dugo jedini na sceni. Jednostavno r'n'r nije više za medije i širu publiku bio dovoljno cool… (tako je i dan-danas, uz manje pomake kod nas i uz pravi boom rocka u inozemstvu). Izdržali smo toliko dugo jer to nikad nije bio ni posao niti nekakva ambicija za popularnošću i uspjehom, egotripovi i sl. već iskreni način života koji se ne može zamisliti bez ove muzike. Trebalo je i malo sreće, no ipak, najviše tvrdoglave upornosti…

S obzirom na vašu vinkovačko-zagrebačku odrednicu, smatrate li da postoji ikakva nastavljačka veza uz rad i utjecaj Majki i Kojota, koji su se pojavili na relativno sličan način i iz istog okruženja?

Ustvari i ne baš…. Majke su nama najbolje bile u detroitskoj (ranoj) fazi, međutim taj utjecaj na ondašnje bandove i publiku iz tog razdoblja je naprasno prekinut 1991. Kasnije je to već bila druga priča s kojom se The Babies baš i ne mogu identificirati… mi smo ipak prije svega punk band… dok su ovo ipak već etablirani rock bandovi koji su u svoje vrijeme punili sportske dvorane… kad smo kod Vinkovaca, prije bih spomenuo legendarnog Satana Panonskog i Kaotične Duše…

Očekujete li ikakve bitnije promjene sada, nakon izlaska CD-a, u daljnjoj karijeri grupe?

Vjerovatno ćemo još češće svirati uključujući i inozemstvo gdje, iako smo bili uvijek dobro prihvaćeni, nismo imali ''težinu'' ozbiljnog banda. Nakon izdavanja albuma, ipak, nadam se, da će na nas ozbiljnije računati. Dodatni boost će biti reizdavanje albuma za inozemni label, a također i vinilnih singlova sa sasvim novim stvarima koje ćemo izdati na proljeće 2004. Inače, već sad pripremamo stvari za novi album. Trebalo bi iskoristiti taj zalet i dati sve od sebe, tako da obećajemo svečano drugi album sredinom 2004.!

Snimili ste album u studiju KOZMO. Koliko ste zadovoljni produkcijom?

Oko toga se počela zadnjih dana voditi polemika po medijima u stilu da je ''prečist'' u odnosu na naš zvuk na koncertima i tu su se ljudi malo podijelili u mišljenjima…ipak, osobno smatram - za prvi album i više nego dobro… Svejedno, osjećamo se pomalo dužnima, pa će drugi album sigurno zvučati prljavije…

CD ima 14 pjesama i traje tridesetak minuta, a kako i koliko dugo to izgleda na vašem nastupu uživo?

U posljednje vrijeme sviramo samo kratke 30 minutne koncerte, najčešće bez covera i bez biseva. Mislim da je to najefektnije i da je to način kako najbolje doživjeti naš band i dobiti najbolje iz nas.Tko je gledao naše zadnje nastupe, zna o čemu je riječ. Nemoguće je taj intenzitet fizički duže izdržati (bogme ni psihički). Treba uletjeti ko bomba i nestati dok se još nitko nije snašao. Bolje da ih dojmiš kratkim nastupom nego da ih tlačiš satima i "dojadiš" sebi i njima. Ipak ima mjesta gdje ne ide samo tako, recimo, sad sviramo ovaj vikend u Vinkovcima i uvjeren sam da nam neće dati sa stagea dok im ne odsviramo bar sat-dva… Inače, generalno, imamo nekih 60 minuta vlastitog i 60 minuta cover materijala…

Koje su vam najdraže obrade?

Svaka je ''najdraža'' na svoj način… sviramo trenutno ili smo svirali: The Stooges -Search And Destroy, Real Cool Time, The Damned -Neat,Neat, Neat, The Dead Boys -Sonic Reducer, MC5 -Rocket Reducer ( Ramalama Fa Fa Fa), New York Dolls -Lookin' For A Kiss, Thee Mighty Caesars -Lie Detector, Wire -Mr.Suit, Slaughter And The Dogs -Boston Babies, Jonathan Richman -Pablo Picasso, The Vibrators -You Broke My Heart, The Misfits -Where Eagles Dare, The Clash -Janie Jones, The Sonics -Witch… itd. itd.

Garaža iza vas na coveru CD-a slikovito naznačuje garažni punk rock kojeg svirate, na fotkama ste u majicama New Bomb Turksa i Hard-Ons-a... Može li ste reći da ste u potpunosti posvećeni vrsti glazbe koju svirate, odn., živite li u skladu s njom i ide li uopće u životu/glazbi jedno bez drugoga?

Mogu odgovoriti u svoje ime, a vjerujem da i dečki tako misle: Nema dobre muzike bez iskrene ljubavi prema njoj, a to podrazumijeva i način mišljenja i života općenito tj. nedostatak toga će publika skužiti za 10 sekundi i s razlogom popljuvati. U principu malo ljudi sluša, a još manje živi muziku, zato je i tako malo dobrih bandova što je posve normalna stvar. Dobro je što se takvi muzički fejkovi mogu skužit sasvim lako, to je vidljivo već nakon nekoliko taktova, a publika ima nepogrešivi njuh za njih. Dođu i otiđu posramljeni (to su ti tzv. odlični muzičari) a da im uopće nikad ništa neće biti jasno. Nije stvar u njihovim bezbrojnim multi-efektima, internet tabulaturama i video-školama gitare već u samo malo hrabrosti i ludosti što se nalazi u srcu…ništa više…

U jednom od ranijih razgovora za web-fanzin Zbrda Zdola izjavili ste da, gdje god ste svirali, bilo je nekih problema. Možete li napraviti izbor od 5 najbizarnijih koncernih iskustava?

1. Zgaga Festival 1999. Ljutomer, prije našeg nastupa nastao obračun lokalnih moto-bandi koji se pripremao tjednima i to sa smrtnim posljedicama, gdje je upucan vođa jedne od skupina… Nakon toga intervenirala je slovenska policija na konjima i premlatila stotinjak ljudi…totalni kaos..
2. Nakon našeg prvog koncerta u baraci Kluba studenata u SC-u 1997.god. s Maroderima, iste večeri izbio požar (možda smo zeznuli instalacije, nikad ne znaš) i baraka izgorjela do temelja
3. Jednom prilikom u Kutini usred nastupa uletjela nam je policija i prekinula nastup. Netko je dojavio da ili mi ili Ameri (glavni band te večeri, nije sad bitno koji) imamo skrivene droge. Nastala totalna premetačina ljudi i vozila sa posebnim psima, opkolili cijeli kompleks kod barake, ludilo. I nakon što nisu našli apsolutno ništa, odoše… I sad slijedi najbolja scena: trenutak nakon što je murija otišla, gitarist iz američkog banda sa smiješkom na ustima ponosno izvlači vrećicu s kokom, a koju je sakrio u bas bubnju nasred stagea. Ako to nije trash, ne znam šta je!
4. Na Art&Musicu u Puli 1998. ja kreten sam 10 minuta prije nastupa uspio zaključati naš auto i to s ključevima koji su ostali u vozilu. Jedino što nam je ostalo izvan auta su bile gitara, bas i dvije palice za bubanj. Svojima sam to priznao tek nakon nastupa, htjeli su me (s razlogom) zadavit. Prenoćili smo vani ko zadnji kreteni, te sam ujutro sam platio majstoru 300Kn da se pojavi i za 5 sekundi otključa auto.
5. Na Crnom Mačku 2002. u Bjelovaru, jedan naš eminentni rock novinar gleda naš nastup i pita organizatora: "Uf dobri su ti ovi Ameri, kak se zovu?"

Koji su vam najdraži od bandova kojima ste svirali kao support i zašto?

Definitivno New Bomb Turks! U odnosu na sve ostale bandove s kojima smo svirali, oni su kao izvanzemaljci, posebni, neponovljivi… Neću nikad zaboravit kad je pjevač u Koprivnici nakon trećeg bisa uletio u back-stage urlajući i tresući se u transu; lupao je šakama po zidu da bi se smirio tek nakon par minuta, legao na pod i gotovo zaspao sa smješkom. Nas par koji smo to vidjeli ne vjerujući, istovremeno smo se smrznuli i od straha i od poštovanja. Upravo tako zamišljam Iggyjeve nastupe početkom sedamdesetih. Pjevač Turksa je mentalno i fizički poginuo te večeri na stageu. To nema veze s ušljivim drogama, to je čisti straight trans u nekakvom, valjda aboriginskom stilu. To i nas nosi. Svi ostali bandovi su manje-više cool nakon nastupa (profesionalci?), malo je tu prolivenog znoja. Nakon New Bomb Turksa rekli smo si da je bolje prestat svirat nego pošteno namočit majicu i onesvijestit se od iscrpljenosti u back-stageu, dat apsolutno sve od sebe, poginut… nema smisla inače …

Najavni single je pjesma "Do you know whts R'N'R?"; što i koga možemo danas, po vama, svrstati unutar rock scene u Hrvatskoj?

Nije na nama da sudimo tko je rock a tko nije, nek to kaže rock publika…

Gdjegod se piše o vama, kao uzori su navedeni Stoogesi, The Sonics, MC5, The Damned... Ako bacimo pogled na recentniju svjetsku scenu, koga slušate privatno, za koga mislite da predstavlja "zdravu snagu i budućnost" rock'n'rolla?

Izbor je velik (Hives, Datsuns, White Stripes)… međutim kandidate ne treba tražiti samo među već poznatima. Od bandova koje sam nedavno gledao, moji favoriti su Rodriguez iz Austrije, a za koje je rijetko tko čuo (zvuče kao ubrzani Hives, jako moćan nastup i prrrljav zvuk)

Između ostalih, na omotu CD-a zahvaljujete se Moniki Škaberne iz FV Založbe. U čemu je njena zasluga?

Ona nam je uzor kako se živi i voli rock'n'roll ( i punk naravno!) i velika moralna podrška…

Prema pressu, planovi su ambiciozni - nakon promotivne turneje po Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, navedene su i Austrija, Njemačka, Nozozemska, Belgija... Tko vam dogovara i organizira nastupe? BTW imate li vlastiti razglas i prijevoz?

Svirke općenito sređujemo sami s vlastitim kontaktima, tj. nemamo managera, jedino za područje Slovenije gdje je za to zadužena Monika Škaberne, a vjerojatno ćemo s njom i geografski proširiti suradnju nakon što je sad izašao album. U novije vrijeme, svaki klub ima svoj razglas, tako da je to postalo nepotrebno tegliti uokolo. Nekad iznajmljujemo kombi, a nekad idemo autom. Zakon je što smo samo trojica pa u običan auto stane i dosta opreme i ponekad koji frend..

U svijetu je ponovno "u trendu" rock n roll, bandovi s izričajem sličnim vašem zarađuju novac i žive od svirke. Koliko taj efekt ima utjecaja na stanje u HR odnosno, koliko hrvatski band poput vas može zaraditi svojim radom, u Hrvatskoj ili vani?

Sva trojica živimo od svog "9-17" posla. Od ovakve vrste beskompromisne muzike niti vani ne žive puno poznatiji i bolji bandovi od nas, tako da tu nema nikakvih iluzija. Istina je da u inozemstvu organizatori dobro plaćaju r'n'r bandovima, ali eventualno nekakva riješena egzistencija - to ne dolazi u obzir…

okhrk // 20/01/2004

PS: Službena promocija albuma The Babies (Dancing Bear) bit će u KSET-u 29.01. (četvrtak). Na koncertu će se moći kupiti CD album + badge po promo cijeni od 70 kn.