LINK NA PUNU FOTO-GALERIJU

Posjet Lisinskom uvijek sa sobom nosi istančanu notu drame. Ne mogu govoriti u ime profinjenije publike, ali ako poput mene svoju potrebu za živom glazbom mahom hranite na nezavisnoj sceni - u bivšim industrijskim kompleksima i zadimljenim dvoranama - rijetki posjeti tom socijalističkom ostvarenju uvijek će pružati neku izvedbenu čar. Kao u kazalištu žamor publike gasi se sa svjetlom. Nekoliko trenutaka iščekivanje raste u tišini sve dok se bez riječi na pozornicu ne popnu dotjerani glazbenici. Aplauz kao da dodaje ulje na vatru, no ona se rasplamsa tek s prvim tonovima kristalno čistog ozvučenja. Koncert ni ne treba veliku pompu da bude doživljen kao iskustvo, sam čin sviranja u Lisinskom nosi svoju težinu. U tih prvih par minuta, dok smo još omađijani ambijentom, između nas i onog što se izvodi ne postoje psihološke barijere poput društvenih interakcija ili poriva za plesom. Preostaje samo muzika i drama kojom se ona uzdiže. Tako je i bilo u 20:05 kad na pozornicu pred ugodno popunjenu dvoranu izlazi kvartet koji sačinjava Buikin bend. Otpočetka je jasno da su svjesni u kakvom kontekstu nastupaju. Dok dim sramežljivo kovitla binom glazbenici redom predstavljaju svoje oruđe: nekoliko nježnih nota klavijature, par suptilnih udaraca cajona, jedva primjetni tonovi basa i krhka dionica flamenco gitare. Drama je prisutna, no to u ovim uvjetima nije teško postići. Samo vrhunski umjetnici mogu tu dramu, tu kolektivnu hipnozu, održati u punom trajanju nastupa i opravdati elitni status koji im svirka u Lisinskom nameće. Ipak je riječ o sjedećim koncertima namijenjenim slušanju u tišini, sami uvjeti iziskuju neku višu razinu koja će održati pozornost. Na pozornicu tad izlazi Buika u raskošnoj nošnji. Počinje na suho pjevati nešto nalik ritualnoj melodiji, iz čaše proljeva vodu po podu i približava se mikrofonu. Mislim si da će sljedećih par minuta odrediti u kojem će smjeru gig otiči, međutim već u prvih nekoliko sekundi nakon što otvara usta zapisujem u bilješke jednostavno: "Jebote kakav glas". Efektno je da se ta prva, pomalo afrička numera, strukturira prema pozivu solista i odgovoru višeglasja benda. Jukstapozicija četiri muška glasa s jednim ženskim bez okolišanja odmah pokazuje s kakvom umjetnicom imamo posla. Buika je čudo. Bez pretjerivanja, čistom silinom pojede ih sve četvero skupa za doručak, a kamoli ekspresivnosti i vještinom. Kako bi se podcrtalo da i oni to razumiju u kulminaciji prve pjesme klavijaturist se prima trombona i prati njene posljednje vokalne dionice. Trombon kao vrlo evokativan instrument djeluje u kontrastu s njom poput mehaničke nakupine lima i cijevi, Buika pjeva iz neke praiskonske srži ritma, strasti i emocije koju samo ljudski glas može dotaknuti. Studijske verzije to ne prenose. Vođeni tim glasom svi instrumenti poprimaju perkusivnu kvalitetu, postaju podloga za njeno vladanje bitkom melodije. Nakon prve pjesme Buika se obraća publici i upravo kad očekujemo da će se drama dograditi pretencioznim govorom osobe elitnog habitusa, ona se raspršuje. Žena se smije, zajebava se, ispričava nam se što nije naučila pjesmu na našem jeziku i obećava da će za sljedeći koncert u Zagrebu to učiniti. Kaže, trebamo joj vjerovati "jer nije političar". Koliko god sve u Lisinskom bilo uglađeno, upravo je Buikina osobnost ono što njeno stvaralaštvo čini toliko pamtljivim. Buika nas spušta na zemlju, ne priča s nama s visoka, nego ulazi u dijalog. Ne znam jesam li dosad vidio nekoga u Lisinskom da se smije na fore iz publike, još manje da priznaje da je ovdje zbog para. U svakom slučaju sva ova sranja koja sam natipkao u prvim paragrafima padaju u vodu jer Buikina kvaliteta upravo je njena neopterećenost, spoznaja da glazba nije ovdje da bi se analizirala u sakou, nego da bi se živjela naga. Ta se filozofija ocrtava u njenom opuštenom flowu na pozornici, koliko i u samim aranžmanima. Instrumentali su ovdje da bi funkcionirali u cjelini, da bi nas razoružali i uveli u flow. U sat i po koncerta četvorka glazbenika, kojoj se u nekom momentu kriomice pridružio još jedan perkusionist, ne pristupaju pjesmama studiozno. Nema tu nekih velikih istraga potencijala tog zvuka, začvoranih zahvata ili kompliciranih subverzija naših očekivanja. Sve su to relativno klasični latino i afro-kubanski ritmovi i progresije, mjestimično križani sa španjolskom tradicionalnom glazbom. Pjesme jesu obogaćene orguljastim, jazz zvukom klavijatura i pokojom virtuoznom solažom, no neupitno je da je ono što bend svira, majstori kakvi bili, samo pratnja Buikinoj propovijedi. Poput vjetra ona ispunjava svaki kutak prostorije, nekad nas milujući i nekad otpuhujući, no nikad nas ne ostavljajući ravnodušnima. Pristup aranžmanima tako je lucidno odrađen po "manje je više" principu, jer jedino su na taj način, bez uzimanja previše pozornosti s glasa, sve dimenzije ovog iskustva mogle doći do izražaja. Nije samo do činjenice da je Buika sposobna pjevati jednu melodiju naizgled minutama bez prestanka. Nije do nevjerojatnog registra, ni specifične hrapavo-elegantne boje, niti do gipkosti s kojom skače iz jednog u drugi tonalitet. Taj glas prvenstveno očarava emocijom. Buika kao da proživljava svaku riječ, svaki slog i svaki ton koji pjeva s jednakim intenzitetom kao dan kad ih je napisala. Još je impresivnije što se ne radi o jednoznačnim psihološkim stanjima. Bez razumijevanja riječi teksta možete shvatiti da se pjeva o složenim procesima. Ponos i odrješitost koji na trenutak nadvladavaju godinama građenu skromnost, sveobuhvatna sjeta koja se pred drugima maskira u zadovoljstvo, spokoj u spoznaji da je proživljena patnja sa sobom donijela i mudrost. Buikin energični scenski pokreti i izražajna mimika lica u ovome dakako pomažu, no ipak je fascinantno koliko ona kao pojava s relativno jednostavnom glazbenom podlogom može komunicirati kompleksan set poruka i osjećaja. Tim više respektiram njen nepretenciozan i ležeran stav između pjesama, pokazuje na vlastitom primjeru da je drama koja se sintetski stvara u mjestima za konzumaciju visoke umjetnosti samo element onoga što umjetnost u neposrednom kontaktu s ljudima može biti. Ritual, strast, katarza, sumacija bivanja čovjekom. Mrzim korištenje te riječi u glazbenim izvještajima, ali ovdje je doista primjereno reći da je koncert bio magičan. Negdje na pola giga, kad se ritam ubrzava i pjev prelazi u krik, Lisinski prestaje biti oslonac doživljaju i postaje teret. Teško mi je dokraja ući u nešto toliko intimno kad sam okovan za sjedalo. Prednost je neupitno fenomenalan zvuk, ali mana je da mi nakon sat i nešto fokus pada, napose jer izbor pjesama naginje na sporije varijante. Vraća se tek kad na pozornicu izlazi zaposlenica koja divi uručuje cvijeće. Buika je oduševljena, a zatim priziva djevojku nazad da bi je nešto priupitala. Vraća se pred mikrofon i govori nam: "Volim te". Ni minutu kasnije svira se zadnja pjesma gdje se Buika egzorcistički dere iz petnih žila i skače po pozornici uz kaotični vrtlog istrzavanja gitare, rapidnih udaraca djembi i atmosferične teksture klavijatura. U toj je anegdoti vidljiva Buikina snaga. Precizna izvedba koja je ujedno i iskrena, rušenje etabliranih normi i barijera koje nije svrha u sebi, slojevitost bez stremljenja kompliciranosti, rezanje kroz bullshit čistom toplinom. Da se Buiku ocijeni kao krem de la krem nikad nije bila potrebna drama, dovoljan je nepokolebljivi žar za životom i senzibilitet prema čovječnosti. Zvuk jest donekle prilagođen očekivanjima publike ovakvih dvorana s više jazzy, nego etno šmekom, no centar pažnje zauzima ljudski duh u svojoj punini. Od karizme i duhovitosti pa do meditativnosti i tuge, nažalost u spektru koji je Buika pokrila nalazi se i nebriga zbog koje, unatoč dugim pozivima publike, nismo dobili bis premda je većina hitova ostala neodsvirana. Teško je reći da je nagli završetak pokvario dojam giga, ali je cijelu stvar ostavio nedorečenom. Zamislite npr. da ja izvještaj samo završim bez neke završne misli.

jan vržina // 15/11/2024

> vidi sve fotke // see all photos