U petak 8. studenog zagrebački klub Močvara po drugi put ugostio je novozelandski Ulcerate. Sedam godina nakon prvog posjeta Hrvatskoj, vratili su se u sklopu turneje povodom izdanja svog sedmog albuma, Cutting the Throat of God. Poput njegovih prethodnika, ovaj album prati jedinstven zvuk benda − tehnički death metal s utjecajima avangardnog i post-metala. Kompleksna struktura pjesama, blast beatovi, česta promjena mjera unutar pjesama, eterealne gitarske dionice obogaćene tremolo pickingom te cijela atmosferična estetika benda su samo neki od faktora koji su privukli ljude na unaprijed rasprodani koncert. Večer je započeo čileanski Selbst. Iako je njihov zvuk koji se temelji na black metalu nešto drugačiji od Ulceratea, dva benda su dio iste diskografske kuće, Debemur Morti Productions. Selbst je zapravo jednočlani projekt iza kojeg stoji frontmen umjetničkog imena N, a postavu nadopunjuju live glazbenici. U travnju su izbacili svoj treći studijski album, Despondency Chord Progressions. Vjerojatno je do prostora, no za vrijeme cijele izvedbe gitara nije ni približno dolazila do izražaja kao bas i bubnjevi, iako je ona najbitniji segment žanra koji sviraju. Vjerujem da bi se Selbst svidio mnogima koji cijene old school black metal iz devedesetih, no po meni, ono što razlikuje odličan bend od osrednjeg je orginalnost i jedinstvenost zbog koje žanrovske granice blijede, a to je također ono što razlikuje Ulcerate i Selbst. Dvorana se brzo napunila čim je Ulcerate stupio na pozornicu, započevši svoj set ambijentalnim introm, a zatim drugim singlom s novog albuma, To Flow Through Ashen Hearts. Nakon toga uslijedila je Drawn Into the Next Void s njihovog šestog te meni osobno najboljeg albuma, Stare Into Death and Be Still iz 2020. Dobar dio seta činile su redom najnovije pjesme, sve iznad sedam minuta − Further Opening the Wounds, The Dawn Is Hollow, Cutting the Throat of God, To See Death Just Once i još jedna starija, Dissolved Orders. Za kraj seta odsvirali su naslovnu pjesmu sa Stare Into Death and Be Still, a publika je podivljala. Ovakav fenomenalan koncert nije mogao proći bez bisa, stoga je večer završila s Everything Is Fire, posljednjom pjesmom istoimenog albuma iz 2009. Svakako bih napomenula što mi se najviše dojmilo kod koncerta, a i benda općenito − njihova mogućnost da mračne i pomalo kaotične disonantne melodije pretvore u jednu prekrasnu, skladnu cjelinu koja je u stanju na dva sata u potpunosti opčiniti publiku. Ulcerate čine basist i vokalist Paul Kelland, gitarist Michael Hoggard te bubnjar Jamie Saint Merat. Svi članovi su vrlo iskusni i talentirani glazbenici, a kako sam imala priliku i popričati s njima, saznala sam da su opušteni i prijateljski nastrojeni. Posebno bih voljela istaknuti stil bubnjara i njegove kreativne aranžmane. Ekstremni metal kao takav ne daje puno prostora za eksperimentiranje jer većina bubnjara danas još uvijek prati formulu koju su postavili metal bubnjari osamdesetih. Međutim, stvar karakteristična za Ulcerate su upravo ti mekši bubnjevi na intru s puno ride i splash činela odsviranih na specifičan način, što nisam čula ni kod jednog drugog bubnjara. Ljudi obično hvale bendove koji uspijevaju jednako odsvirati uživo kao i na studijskoj snimci, no prava je rijetkost i velika čast prisustvovati izvedbi benda koji s lakoćom prenosi energiju i samu atmosferu svojih albuma, a ne samo pjesme s njih. Lucija Pranjić

terapija // 10/11/2024