Kod ovakvih koncerata nikad ne znaš što očekivati. S jedne strane, Damir Avdić Graha Bosanski psiho Diplomatz je jedna od opskurnijih pojava ne samo u regiji već i inače. A opet sa druge strane Zagreb je uvijek rado prihvaćao ovakve malo neobičnije goste. Slutnje su se ostvarile, dočekala me puna Močvara. Damir je počeo iznenađujuće rano, oko 21.45 i na prve zvukove njegove distorzijom nafrljene gitare, cijeli prostor se u hipu napunio. Publika je isprva bila iznenađena sa onim što je vidjela, tip sam sa gitarom i naizgled nepodnošljiva, zaglušujuća i kaotična buka. Usprkos tome, nije bilo masovnog odlaženja što znači da je usmena predaja dosta jaka. Što se tekstova tiče, Damir je jedan od rijetkih legitimnih nasljednika Satana Panonskog. Tekstovi su mu uvijek na granici morbidnog i crnog humora s time da nikad ne znaš da li misli ozbiljno, da li je to neka njegova maštarija, da li se samo zajebava, šta li... uz malu razliku u tome što je Damir malo više politički orijentiran. Još kad k tome dodamo izraze lica kao kad Jim Carrey oponaša Jacka Nicholsona, cijeli taetralni nastup je potpun. Uz to je pokazao i neke čudne načine sviranja gitare, recimo sa podlakticama, čelom, mikrofonom itd. Set se sastojao od pjesama sa njegovog trolista albuma. Dobar dio publike je znao tekstove što znači da je legenda dobila konkretni oblik. Publika je većinu vremena samo sa zanimanjem gledala što se događa ispred nje što i nije čudno obzirom da je ovakav tip nastupa prehermetičan i ne dopušta baš publici da sudjeluje. Nema ritma, nema refrena (barem ne u klasičnom smislu, par pjesama ima neke ponavljajuće fraze koje bi se mogle nazvati refrenima, ali one više podsjećaju na izvikivanje parola slično RATM), nema ničeg što bi pokrenulo publiku i na što bi se mogla uhvatiti, samo garažni i metal rifovi koji nemaju nikakvu podlogu osim izvikivanja tekstova. Fascinantno je koliko zvukova se može izvući iz jedne gitare, ali bez minimalne ritmične podloge, nema nekog efekta, osim za onog koji ju svira. Trebao bi razmisliti o nekakvoj primitivnoj ritam mašini ili beatovima sa laptopa, mislim ako može Goribor, može i Damir. Sve to skupa sliči na nekakvu monodramu sa distorzijom, što i nije loše za kazalište, ali u ovom slučaju je graničilo sa dosadom ili još gore zamorom. Ali sudeći po licima ljudi, a pogotovo par zadnjih pjesama, Damir je uspio napraviti dobru stvar i stvoriti bazu obožavatelja, a i sam Damir je rekao da je oduševljen prijamom, a to je ipak najvažnije.

tomislav // 21/11/2010