Suede su jedan od onih bendova koje slušam i volim od srednjoškolskih dana, ali za koje sam mislila da ih vjerojatno neću imati prilike vidjeti uživo jer su se 2003. nažalost raspali prije nego što su ikada posjetili Hrvatsku. No nedavno je objavljena vijest da su se ponovo okupili, doduše uz izostanak nekadašnjeg gitarista Bernarda Butlera, kako bi nastupiti na dobrotvornom koncertu za Teenage Cancer Trust, i da će prije toga održati dva koncerta za zagrijavanje. Za glavni koncert, u londonskom Royal Albert Hallu, ulaznice su se prodavale putem aukcije, dok je prvi koncert za zagrijavanje održan u intimnoj atmosferi londonskog 100 Cluba, a drugi, dan kasnije, u klubu The Ritz u Manchesteru. Za taj smo koncert nekim čudom uspjeli ubosti karte pa je time odlučeno da krećemo na mali izlet na sjever Engleske, u kišni i prilično vjetroviti Liverpool i jednako takav Manchester, s velikim Suedeom kao krunom ekspedicije. Na mančesterskom koncertu predgrupa su im bili Hoodlums, mladi bend porijeklom iz Southenda i Londona, s energičnim frontmanom imena Lou Vainglorious, koje su naši upućeni domaćini okarakterizirali kao punk-pop ili beat pop, a sami navode utjecaje poput The Curea, preko Cocteau Twinsa do Suedea. U njihov originalni zvuk najbolje da se uvjerite sami, na njihovoj myspace stranici, a meni osobno zvuče odlično. Zapazio ih je Saul Galpern, isti čovjek koji je nekoć 'otkrio' i Suede, no publika za vrijeme njihovog nastupa nije djelovala pretjerano impresionirano, već više kao voštane figure u muzeju. Dok čekamo početak glavne atrakcije, uz zvuke Clasha, Smithsa i ostalih velikana, djevojka koja stoji pored nas mrtva hladna komentira kako ih je do sada uživo gledala trinaest puta dok dečko pored nje zavidno kaže da ih je on vidio samo sedam puta. I tada Suede izlaze na pozornicu i atmosfera se u sekundi potpuno preokreće, a ljudi kao odjednom ukopčani počinju skakati i pjevati kao pomahnitali. I s potpunim opravdanjem jer su Suede od početka do kraja koncerta zvučali i izgledali kao da nikad nisu ni sišli s pozornice i da su zadnji koncert zajedno odsvirali maloprije, a nikako kao da ih nije bilo sedam godina. Zvučali su potpuno uštimano, usklađeno, energično i samopouzdano, sve u top formi, potpuno od srca, glasno i skladno, pravi šou. Brett Anderson skakao je i plesao kao da mu je petnaest i kao da ne postoji sutra i nevjerojatno je kako netko tko zadnje četiri godine sjedi za klavirom sam u studiju i pjeva najtužnije balade na svijetu, uključujući i zadnji solo album prikladno nazvan Slow Attack, odjednom dođe na stejdž i jednim potezom svojom karizmom zasjeni sve ostalo. Njegov karakteristični ples i vokal koji djeluje da će mu puknut glas, ali se odjednom pretvara u ležerno jodlanje, savršeno pristaje Suedeovim pjesmama koje su mi se oduvijek činile kao potpuno skladni spoj elegantnog i rocka, mračnog i popa, tugaljivog i dekadentnog, a uz to uživo stvaraju veselu i razgaljenu atmosferu u kojoj svi uglas pjevaju i skaču. Set lista je bila presjek većine do sada izdanih albuma, čisti creme de la creme, počevši od Europe is Our Playground iz 1997. pa She, Trash i Filmstar s albuma Coming Up, a zatim natrag na prva dva albuma s Animal Nitrate, Heroine i Pantomime Horse. Jedna za drugom nastavile su se nizati Can't Get Enough, Everything Will Flow i He's Gone, s albuma Head Music, a zatim i Next Life, The Asphalt World, So Young, Metal Mickey i The Wild Ones, ponovno s prva dva albuma, pa The Drowners, njihov prvi izdani singl, i na samom kraju Beautiful Ones. Nakon više od sat i pol svirke Brett Anderson bio je vidno razdragan, vidjelo se da mu je strašno drago da ponovo nastupaju zajedno i da uživa u reakciji publike, a za bis su odsvirali dvije, slučajno meni najdraže stvari, Obsessions i The Two of Us koju je za kraj Brett otpjevao uz komentar da se nada da zbog toga neće trajno ostati bez glasa. Uz odličnu atmosferu tijekom cijelog koncerta i zavidnu kvalitetu nastupa, bio je to divan završetak fenomenalnog koncerta za koji jedino žalim što nije mogao potrajati i duže. Na kraju mogu samo reći da je naš mali izlet na sjever bio puni pogodak i vrijedan svakog propuštenog autobusa i zakakašnjelih vlakova i aviona.

andrea // 30/03/2010