Kada sam iz nekog čudnog razloga 2002. propustio koncert SUEDE u Beču, a ubrzo nakon toga objavili su prestanak rada, činilo se da nikad neću doživjeti uživo još jedne u nizu heroja iz mladosti. Srećom, Brettu nije baš išlo u solo karijeri, pa su se osam godina kasnije okupili u istoj postavi u kojoj su se i razišli.

U međuvremenu Brett je pjevao i svirao solo ili s THE TEARS (s prvim gitarisom SUEDE Bernardom Butlerom), basista Mat Osman vozio je dostavni kombi, bubnjar Simon Gilbert životario je u Bangkoku, klavijaturista Neil Codling pratio Natalie Imbrugliu na turnejama, a gitarista Richard Oakes isprobavao je nešto s grupom Artmagic. Bez SUEDE nikom baš nisu cvjetale ruže. Trebalo im je tri godine nakon ponovnog okupljanja da snime nove materijale. I to kakve. "Bloodsports" ubacio ih je natrag u zvjezdanu orbitu na najbolji mogući način. Nestao je prefix "brit" i ostao je samo "pop". It Starts & Ends With You stoji uz bok najboljim SUEDE pjesmama iz najboljih dana. Ostatak albuma je na razini. Sve u svemu, vrijeme je za novu turneju.

Nadao sam se da ću ih vidjeti kao headlinere nekog stagea na Readingu ove godine, no nije mi se ostvarilo. Umjesto toga, svirali su u Londonu prve večeri festivala. Odabrao sam festival, jer su već tada najavili nastup u Beču. U dvorani Gasometer je za Suede otvorila simpatična, no prilično dosadna, britanska četvorka TELEMAN. Elementi krauta spojeni s pop melodijama djelovali su nedovršeno. Pjevač je pokušavao animirati publiku no bezuspješno.

Do početka svirke dvorana se prilično popunila, a te su večeri u Beču svirali i Adam Green i Crystal Fighters između ostalih.

Nakon Sex Pistols i jednog klasičnog komada uz Introducing the Band pojavila se četvorka u crnom i Brett u crnim hlačama i bijeloj košulji. Raspoloženi za svirku i uz "eins zwei drei fier" prije početka skoro svake pjesme nastavili su šetnjom kroz bogati katalog. Prvo dvije nove, Barriers i It Starts and Ends with You, zagrijali su nas za prve hajlajte Trash i Animal Nitrate. Bretta je bilo po cijeloj pozornici i u prvim redovima. Bijela košulja je uskoro bila siva od znoja, a ni publika se nije štedila u pjevanju, pljeskanju i skakanju. Cjelokupni dojam je bio naprosto savršen, a kad je uz So Young i Metal Mickey došao kraj prvog dijela, iako su odsvirali 16 pjesama činilo se ko da ih je bilo barem duplo manje. Naravno, počastili su nas i bisom i to sa savršenom akustičnom verzijom She's in Fashion, u kojoj je Neil pratio Bretta samo na klavijaturama, a ja sam se ježio kada je cijela dvorana pjevala "Sunshine will Blow my Mind...". Za kraj je ostala Beautiful Ones. Savršen kraj za savršen koncert.

I iako je ostao gorak okus jer je sigurno svatko u publici poželio čuti barem još neke dvije pjesme (mene bi zadovoljile The Wild Ones i Stay Together), mislim da su Suede u potpunosti opravdali povratak, a ostaje nada da će i naši organizatori prestati ignorirati i dovesti ih u Hrvatsku, i da više na njihove koncerte nećemo morati u Manchester, Luxemburg ili Beč.

pedja // 20/11/2013