Nedjelja, taj ne baš ljubljeni dan kada završava vikend i razmišlja se o novom radnom tjednu s problemima svakodnevice uspjela je privući nešto manje publike nego što se to moglo očekivati na konto primamljivog zvučnog imena koje je nastupalo po prvi puta u Zagrebu. Unatoč velikoj promotivnoj kampanji koja je trajala skoro pola godine s brdom najava, a na koncu rezultirala i otkazivanjem kultnih Christian Death zbog kojih bi se cifra podigla za još poneku stotinu posjetitelja, glavninu publike u prvim redovima činile su tinejdžerke između 13 i 20-ak godina koje starijim fanovima skoro pa da nisu dozvolile pristup pozornici na 5-6 metara. Neke od njih su bile toliko mlade (i malecke) da su došle u pratnji roditelja koji su stojički u prvim redovima trpjeli ili ne, ali sumnjam da su pretjerano uživali u večerašnjem programu. Ipak, unatoč svemu, pokazalo se da ovakav glamurozni gothic-rock ima dostatnu hordu poklonika koja može u zadovoljavajućoj količini ispuniti prostor kluba Boogaloo. Ja sam se od svega najviše zaželio predgrupe, zagrebačkih gothic rockera PHANTASMAGORIA koje nisam gledao već tko zna koliko dugo, možda čak i cijelu deceniju. Ionako vrlo rijetko nastupaju, a kada mi se pruži prilika za to, uvijek iskrsne nešto nepredviđeno. Ovaj puta to je bilo petljanje oko obližnjeg bankomata koji nije radio, pa sam posve nenadano i zbog vrlo glupog razloga propustio njihov nastup koji je počeo točno u 20h okončavši taman kada sam stigao u Boogaloo. Eh, šteta... Zato niti nema smisla navoditi natucanja posmatrača koji su odreda dali posve drugačija viđenja. Stigavši taman na početak talijanskih MANDRAGORA SCREAM koji mi baš nisu ostavili nikakav poseban glazbeni utisak sa svojim klasičnim gothic-rock shemama između nabrijanog hard-rocka i blagih elemenata metala, pozornost je privukla pjevačica Morgan Lacroix sa svojim vrckastim scenskim nastupom. Izvijala se i prenemagala poput ključanja špageta u loncu sa svojim zanosnim oblinama izazivavši mnogobrojne muške uzdahe, no u principu, to bi bilo to. Zaista ništa posebno, ali vrlo atraktivno i živopisno za pogledati. Vođa banda, Terry Horn (gitara i prateći vokal) bio je zadužen i za popratne efekte koji su se serijski nizali sa ogromnog postrojenja samplera i elektronike odakle su emitirani različiti ritmovi i sitne melodije sampliranih pratećih klavijatura, dok je ostatak ekipe (Furyo - bubnjevi i Max Rivers - bas) na sasvim pristojan i adekvatan način popratio čvrsti hard-rock ritam. Tek površno sam škicnuo na njihov web, te me začudilo da ovakav šmekerski gothic band nije mijenjao podatke od 2007. premda su prošle godine objavili četvrti album "Volturna" što dovoljno govori o njihovom kredibilitetu. 45 odsviranih minuta bilo je dovoljno da se uvjerim u njihovu neuvjerljivu kreativnost. A kada su oko 22h na scenu stupili THE 69 EYES, u prvim redovima je počela darkerska euforija kada su koncert otvorili s naslovnom pjesmom najnovijeg albuma "Back In Blood" kojeg su predstavili gotovo u cjelosti. Mora im se priznati da unatoč debelom glamuroznom pedigreu zvuče veoma moćno i ubjedljivo, te da znaju podići pravi rockerski adrenalin, no kako je koncert odmicao, sve se svodilo na jednostavne klasične minimalističke formate hard-rocka od AC/DC do melodičnih The Cult s neizostavnim paralelama koje se vežu uz The Sisters Of Mercy. Čvrsti plesni temperament koji je obavijen mračnim teksturama iznimno raspoloženog frontmena Jyrkija mogao je uvjeriti i najzadrtijeg anti ljubitelja gothic-rocka da iza sve one vamp maske stoje ubjedljivo jaki rockerski temelji koji su daleko od bilo kakvog kvazi šminkeraja. Image im je upečatljiv i brižljivo formatiran u različitosti; dok je Jyrki69 u pravom mačo izdanju koje je nekad u 70-im krasilo primjerice Rod Stewarta (seksipil, izvijanje i kovitlanje mikrofonskog stalka), furiozni bubnjar Jussi69 je u skroz futurističkom izdanju sa neobično razbarušenom Siouxsie frizurom. Basist Archzie s maramom na glavi djeluje poput starog iskusnog bajkera, a gitaristi Bazie i Timo-Timo sa svojim skroz drugačijim frizurama kao da su izniknuli iz punka, odnosno barem heavy-metala. No, bez obzira na skroz raznoliki image svakog ponaosob, band vrlo dobro funkcionira kao kompaktna gothic'n'roll cjelina. Neprestano su mijenjali pozicije na frontu pozornice, bacali razne rekvizite u publiku, te u nekoliko navrata podigli solidnu, ali ne i pretjeranu euforiju ovacija i skandiranja. Klasičnim 'hands in the air' Jyrki je neprestano ulijevao nove doze živosti njihovom nastupu tako da se ne može za niti jedan segment koncerta reći da je bio dosadan. Predvidljiv da, ali monoton ne. Uz nisku čvrstih rock brojeva s albuma "Back In Blood" ("Lips of blood", "The good, the bad and the undead", "We own the night", "Death'n'gone", "Dead girls are easy", "Suspria snow white", "Kiss me undead"...), izveli su samo jednu laganicu "Hunger" i tek nekoliko starijih kompozicija poput "Never say die", "Dance d'amour", "Gothic girl", "The chair", "Devils"... Premda su ovi popularni Finci prvi puta nastupili u Zagrebu, nepotrebno im je zamjeriti što nisu odsvirali 'best of' set koji im je vjerojatno nakon punih dvadesetak godina karijere došao na živce, tako da su tek na bisu izveli čuvene "Brandon Lee" i "Lost boys". Obećali su da će se ponovno vratiti, a ova publika im je pokazala da je gladna i željna zabavnih gothic-rock pričica o vampirima, krvi, zombijima, usamljenosti, opsesijama s mrakom i frustracijama koje se najbolje konzumiraju u ambijentu hladne noći.

horvi // 27/01/2010

> vidi sve fotke // see all photos