Uh, ti majke, kakva elektronska-industrial buka! Ošinut sam. Da sam ovo propustio, nikad ne bih imao pojma što treća-četvrta generacija klinaca u r'n'r-u radi i stvara.

Priznajem da ovo nisam očekivao nakon finog, ali i prekrcanog plesnog koncerta Caribou dan ranije u istom prostoru koji je bio dupke ispunjen kada nekih stotinjak ljudi nije moglo dobiti karte za koncert. Ili, kako je organizator Mate Škugor rekao 'četiri osobe na kvadrat po propisima EU'. (ha-ha-ha). Po kilaži dok stanu tri čovjeka u kvadrat od 120 kila... znači kilaža nije bitna. Pod može izdurati.

Posljednji album Black Dice "Load Blown" je prikazao sastav u plesnom elektronskom okružju s mnogo pomaka ka eksperimentalnoj i blagoj noise sferi s kojom su stalno povezani već desetak godina, te se moglo očekivati lagano izuzeće od sve njihove škripe i buke koju su radili na prethodnim albumima. Međutim, brus. Oni (a i Caribou, a i mnogi) su dokaz da svjetski bandovi puno bolje zvuče na živim nastupima nego li na svojim uredno i čisto ispeglanim albumima. Koncert je kasnio najmanje sat vremena jer su imali problema na granici, te se tonska proba počela odvijati u vrijeme kada je koncert trebao startati, tako da je nastup počeo tek u 23,10 h. Ne bih htio ulaziti da li je navrat-nanos izbacana aparatura iz kombija GB registracija i prekratka tonska proba utjecala na njihov večerašnji zvuk, no Black Dice su imali neki opako nabrušeni feeling. Pred pristojno popunjenom Galerijom SC (otprilike polovina publike s Caribou koncerta), Black Dice su krenuli s opakom plesnom electro-industrial bukom koju su držali tokom čitavog nastupa i tek je na momente silazila s kritične i bolne točke koja uništava ljudski sluh. Ovo troje mladih glazbenika iz Brooklyna su održali pravu lekciju elektronskog noisea koji u nekim momentima graniči s bijesnim futurističkim techno-hc/industrial sintagmama Necroanal pri čemu koriste pomoć tri samplera i jedne gitare. Braća Copeland (Eric i Bjorn) su striktno zaduženi za samplere i gitaru, oboružani su sa nekih 10-15 pedala, efekata i drum mašinom koja udaranjem palicom može proizvoditi najnemogućije zvukove koje su modulirali pomoću efekata s miksete i brojnih distorzija, dok je Aaron Warren mini frontman koji se drži samplera, također slične drum mašine, ali i vokala kojeg izobličuje u neslušljivu distorziju čime stvara posebni premaz na ionako pregusti sloj ritmičke i melodijske buke. Čitav koncert su izveli u komadu bez pauze između skladbi prepličući podjednako brojeve sa ranijih albuma od "Untitled" iz 2000. do "Broken Ear Records" iz 2005., a sa odličnog "Load Blown" izveli su tek dvije (možda i tri) skladbe. Za naslove "Scavenger" (s karipskim folk zvukovima gitare) i hitoidni "Roll up" sam siguran, no za još poneku ne mogu garantirati jer je čitav zvuk bio toliko opako nabijen noiseom i podebljanim distorzijama koje su jednostavno parale bubne opne da niti ja nisam uspio prepoznati o kojim skladbama je riječ. A one koje su na večerašnjem koncertu izvedene, doživjele su potpunu transformaciju do neprepoznatljivosti. Buka, buka i samo buka koju je ova trojka proizvela čak im nije dozvoljavala da od usredotočenosti na predani posao stvaranja svih onih zvučnih kakofonija podignu glave od svojih samplera i kažu 'dobro veče', 'hvala' ili 'ko vas jebe'. Niti jedne riječi. Gitarista (jedan od braće Copeland) je čak nekih desetak minuta proveo čučanjem ispod samplera neprestano koordinirajući zvuk gitare i brojnih pedala, distorzija i efekata. Njihova glazba je bila toliko snažna i moćna, a istovremeno i topla, pristupačna s punk/electro nabijenim pozitivnim česticama koje niti jedan izvođač u ex-Yu nema. Nešto posve novo i drugačije. Ipak, dio publike se uspio i rasplesati koliko je to zvuk dopuštao u svega pedeset minuta koncerta koji je pokazao da su Black Dice prije svega zadrti elektronski underground noise-industrial sastav s brojnim eksperimentima koji moguće variraju od nastupa na nastup. Jedina boljka (ili možda prednost) njihovog svjetonazora jest da nisu angažirani i pjesme izvedene na ovom koncertu na ovaj način jednostavno rečeno ne govore o ničemu, a ako su i govorile o nečemu, teško da je itko od prisutnih to mogao shvatiti.

Ništa nije bilo od one fine i relativno čiste produkcije koja se nalazi na njihovim albumima, osobito ne na posljednjem "Load Blown". Nije bilo njihovih dubova (poput skladbe "Kokomo"), fine prostorne psihodelije, afro-beatova ("Toka toka"), a najmanje elektronskog neo-folka i glitcha (primjerice "Droll") ili plesne electronic glazbe. Čitajući Anin report sa njihovog prethodnog koncerta također u zagrebačkoj Galeriji SC stekao sam dojam da su bili daleko blaži, čišći i plesniji. Ovo je bio prljavi i distorzirani electro-noise-industrial/experimental kojeg se ne bi posramio ni Alec Empire. Nastup koji je potvrda njihove dadaističke slobode da ne treba ponavljati stvari koje su već urađene. Brutalno, ali i avangardno.

Na kraju saznajem da su si poduvali frulu prije nastupa. Aha, sad je sve jasno. Znači, bio je to koncert za njihov gušt... I ne samo za njih, već i za publiku. Kako legenda o r'n'r-u kaže, najbolja živa izdanja davali su omamljeni umjetnici koji su šokirali publiku. Valjda s ovog nastupa postoji zapis (nije vrag da ga oni momci gore na tavanu nisu tonski snimali). Ovo bi bila velika šteta ne arhivirati.

Danas sretnici govore da su gledali The Stooges 1968., Sex Pistols 1975., Pop Group 1978., Gang Of Four na zagrebačkom Bijenalu 1981., ili sukladnije Black Dice glazbi, Suicide 1975-6, Throbbing Gristle 1979., Sonic Youth 1980., Einsturzende Neubauten 1981. Melt Banana 1995. ili Necroanal 2007. Bila je to budućnost.
Mate, a da nam u bliskoj budućnosti dovedeš još dalju budućnost zvana Necroanal? Black Dice su daleka, još uvijek neprepoznatljiva budućnost. Mnogi će toga biti svijesni tek za 10-20, a možda i više godina. Yeah, it's r'n'r of 21st century.

horvi // 10/03/2008

> vidi sve fotke // see all photos