Ispričavam se organizatorima za odsutnost prošlog utorka na Novom zvuku jer sam privatno morao u Mađarskoj obaviti neki posao. Ovaj utorak sam čak razmišljao da zbog profesionalnog umora od svakodnevnih obaveza na poslu (opako naporan 12. mjesec uoči blagdanskih raspoloženja) odustanem od dolaska na večerašnji koncert, no pogledom na repertoar izvođača ipak sam odlučio da posjetim ekipu koja u posljednje vrijeme rapidnim koracima korača naprijed. Društvo koje sam sreo u Saxu bilo je zaista impozantno - vjerni Hadžo, Miro sa zbrda zdola web stranice s kojim nikada nije dosadno, Robert (gitarist iz grupe Vatra s kojim sam se prisjetio zavičaja), a kasnije su nam se pridružili i sam Ante Perković i Peđa, gazda terapije (gazda, hahahahah - op. pedja). Svi smo pomalo gucnuli, jedino je Ante bio suzdržan jer kaže da ga je nešto mučio želudac. Inače, gospodin je toliko jednostavan da ga je teško staviti u kontekst naslova njegovog prvog solo albuma "Svi me vole dok me ne upoznaju". VOLAND LE MAT su trio (akustična, električna gitara i klavijature), te izvode finu poluakustičnu rock/pop session glazbu koja je ritmički i melodijski uokvirena sa tradicionalno jednostavnim zvukovima akustične gitare koja je nadograđena sa odličnim solo dionicama električne gitare i veoma lijepim melodijama klavijatura. Sve skladbe pjeva akustični gitarist na hrvatskom jeziku, tekstovi su elegantni, pomalo šminkerski, ali vrlo dostojanstveni. Izveli su, koliko sam uspio zabilježiti, sedam autorskih pjesama koje su stilski posve različite. Nisam uspio ukapirati kako se točno zovu, pa ću prema 'odokativnom' razmatranju spomenuti da je prva bila odlična "Pod zavjesom od kamena" u vrlo elegičnom raspoloženju sa sjajnom gitarskom solo dionicom, dok je druga bila (nemam pojma kako se zvala) oivičena sjajnim aranžmanom sa sitnim efektima klavijatura i električne gitare obojena lirikom koja nosi lirski gubitnički duh intelektualca. Treća "Nemaš pojma da sam promjenio ime" ima šlih Tom Waitsovog bluesa sa konotacijama jazza. U ovoj skladbi gitarista se pokazao odličan. Naredna je zvučala jako lijepo, poput R.E.M. laganica, a peta ponovno fina elegična melodija s odličnim tekstom. "Svijet tišine" je otpjevana u stilu Darka Rundeka, a jedna od posljednjih "Ja se bojim kao i ti" puna je predrasuda o snovima, željama i nadama, te je podsjetila na fini pop stil otprilike blizak David Sylvianu. Ne mora biti, ali je tu negdje.
Nakon koncerta sam mislio pokupiti od ovih odličnih glazbenika play-listu, no unatoč tome što Sax nije bio krcat kao na prethodnim Novim zvukovima, momci su mi netragom nestali, a kako se u međuvremenu skupila i gore spomenuta ekipa, skroz sam zaboravio na svoj naum. Eh, tako je to kad poslije pive ide još jedna, pa još jedna... NINA koju smo upoznali na Live Acoustic Festivalu u Spunku i Novom zvuku prije dva tjedna, večeras se ponovno predstavila u vlastitom izdanju. Njen gost je i ovaj puta bio sjajni Filip Kozlica iz Lotusa, te u ovom duetu je zaista teško odrediti tko je bolji. Nina ima fantastičan i lijep vokal, te svi već prije navedeni epiteti na ovim stranicama potpuno stoje na mjestu. Izvela je gotovo isti repertoar kao na prethodna dva nastupa (završila je ponovno sa "Čula jesam"), a jedina iznimka u repertoaru bila je druga skladba po redu koju je izvela. Radilo se o obradi jedne skladbe Johnny Casha koju je posvetila vlastitom bratu koji je te večeri slavio 25. rođendan. E, a onda ono što se zdušno očekivalo - nastup ANTE PERKOVIĆA. Ovaj kulturan, miran i gotovo povučeni gospodin ljubazno mi je poklonio svoj debi album "Svi me vole dok me ne upoznaju" kojeg sam drugi dan pomno preslušavao. Priznajem da sam potpuno ostao zbunjen albumom spram onoga što je izveo te večeri. Album je... (možete pročitati Peđinu recenziju na terapiji), ali nastup je čisti akustičarski rock. Osobno, nisam znao što bih mogao očekivati od glazbenika koji je sa nekadašnjim nepravedno podcjenjenim sastavom Djeca imao sijaset sjajnih pop-rock skladbi, tako da me njegov nastup veoma iznenadio. Usput, Djecu nikada nisam gledao uživo. Ante je prije svega odličan glazbenik, sjajan tekstopisac i za pojmovnik jednog akustičara iznimno vedar zabavljač. Kako u tom trenutku nisam poznavao niti jednu njegovu novu skladbu (a i pivce je nešto utjecalo na moj mentalni sklop) uspio sam od svih 40-45 odsviranih minuta zapamtiti jedino potencijalne hitove "Svi me vole" ('vole me Srbi i Japanci, vole me naši, vole me stranci, Arapi, Crnci i Kinezi...') i "Žene koje ne postoje" sa zavodljivim vokalnim uvodnikom a'la Beach Boys 'uuu, auu, uuu' (teško je to ispisati slovima, trebalo bi taj 'riff' ispisati notama). Njegova glazba prelama mnoge utjecaje alternativnog, finog plesnog rocka, pomalo i brže americane, nabijene su emocijama i racionalnim stavovima, te se sam Ante stavlja u poziciju art-rock glazbenika kome su sve tri čiste oko načina korištenja ovako opskurnog nastupa s akustičnom gitarom, usnom harmonikom i vlastitim vokalom. Nije mu potreban prateći sastav (mada nije Bob Dylan ili Neil Young), već svu težinu svaljuje na svoja pleća kao da je iza njega orkestar od 5-6 glazbenika. Potkovan je, obrazovan, inteligentan, te zrači nevjerojatnom karizmom i vedrinom koju nudi na pladnju pod paskom 'ko voli nek' izvoli'. Jednostavan i odličan. OLOVNI PLES su naši stari znanci, te da ne ponavljam atribute njihove kreativnosti i kvalitete (mada je Miro izjavio da mu zvuče kao blijeda kopija unplugged Majki), završili su ovu odličnu akustičnu večer Novog zvuka. Oni su konstantno dobri, na momente otkačeni kada Stipe Periša zabruji svoj lirski cinični rock, te bez obzira tko god šta da kaže o njima, imaju izraziti kreativni naboj koji će s vremenom valjda uspjeti ispoljiti i u širem auditorijskom pogledu.

Ponovno još jedna fina autorska večer koja se ne mora striktno smatrati 'demo' jer Ante i Olovni ples već imaju objavljene albume. Jedina je šteta što sax nije bio uobičajeno krcat, no unatoč tome feedbacka nije manjkalo.

horvi // 13/12/2007