Glazbenik, textopisac, kritičar, multinstrumentalist, kantautor… odlučio se, nakon dva albuma s bendom za poznatog izdavača, odmetnuti u ilegalu i za svoju izdavačku kuću za svoj gušt snimiti "svoj" album.

Iako sam, priznajem, očekivao pitki pop kakav su svirali DJECA, a koji se toliko malo cijeni u nas, dočekalo me nešto sasvim drugo. "Postoji plan" koja otvara album zvuči ko da je djelo nekog DJ dvojca koji se poželio igrati s gitarama i gostujućim vokalom, što je čest slučaj u današnje vrijeme počevši od CHEMICAL BROTHERSa pa do najnovijih SOULSAVERSa ili TWO LONE SWORDSMENa, a "0:0 u gostima" je slijedi u stopu.

"Djevojka iz moga kraja" prilično je iskasapljena verzija Arsenove istoimene, a gitara i tamburice (!?) pred kraj, ipak spašavaju pjesmu. Oduvijek me zanimalo što navodi glazbenike da obrađuju pjesme. Da li ih obrađuju zato jer im se sviđaju, pa su ljubomorni jer oni nisu takvu pjesmu napisali, ili ih obrađuju zato jer im se ne sviđaju, pa je žele učiniti boljom. Ili nešto treće, kao u ovom primjeru zato što se spominje "Perković" u geografskom kontekstu. Pretpostavljam.

Pjesma koja odskače od ostatka materijala "Žene koje ne postoje", vesela je pop pjesma sa veselim textom (i još veselijim videom), kao da je zaostala još tamo iz DJECA faze. U naslovnoj pjesmi, skoro da me uvjerio da ga netrebam i ne želim upoznati, no nakon toga mi je dostavio sanjivu "Tetris" sa pomoćnim ženskim vokalom te "33" u kojoj se mogu prepoznati samo oni koji su prešli tu magičnu brojku. Veseli akustičnjak sa stihom "nisam mlad, već zna cijeli grad, bolje dobra spiza nego stalna šiza, nisam mlad i nemam vremena vječno glumiti tinejdžera" je nebrušeni pop biser. S "Il Y A un plan" "na kraju balade" ko da je htio reći da je sve to jedna dobra zajebancija i time poručiti onima koji bi eventualno išli sve to preduboko analizirati da se nemoraju truditi.

Neujednačenost materijala koji se kreće od elektro do akustičnih s ubacivanjem čudnih glasova i sviračkih pomagala govori o dugom periodu nastajanja samih pjesama pa time i albuma. O glasovnim mogućnostima Ante Perkovića neću, jer očito je poslušao starijeg kolegu pjevača, koji mu je jednom prilikom savjetovao "Do četvrtog albuma ono što su ti na prvom bile greške već postaje stil". Sa sviračkim mogućnostima je slična situacija. O čemu se onda ovdje radi!? Činjenica je da je Ante uspio u nečem, a to je da se o njemu priča, što za vrijeme sviranja s DJECOM nije bio čest slučaj. A bit je u iskrenosti i simpatičnosti koja nadilazi glasovno-sviračke barijere i tjera na detaljnije upoznavanje s autorom.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 22/10/2007