Skoro do posljednjeg dana nije se znalo hoće li biti ovog utorka Novog zvuka jer je organizator Neven još prije spomenuo da se sve rijeđe prijavljuju demo-izvođači za ovaj program. O održavanju programa saznao sam tek dva-tri sata uoči samog koncerta putem sms-a kojeg mi je uputio Hadžo, te smo se ponovno uputili na nastavak tradicijskog druženja utorkom.

Za razliku od svih dosadašnjih Novih zvukova, ovaj je bio najslabije posjećen, te na njemu nije bilo uobičajenih najavljivača Nevena i Andreja, no zato su nam društvo pravili momci iz Erotic Biljan & His Heretics. Od uvijek prisutnih glazbenika ove večeri su svojim dolaskom gledalište obogatili Hrvoje (iz Heroine), Orlan Tus (Mika Male), polovina ekipe Spine, Lidija Dokuzović (glavni vokal Afiona) i sjajna pjevačica-kantautorica Nina. Usput, Afion održava koncert 9.XII u Boogaloo klubu. Prvi sastav večeri bio je duet LOTUS kojeg smo gledali na Live Acoustic Festivalu u Spunku prije dva dana, te su u potpunosti izveli isti program s razlikom što ovaj puta nije kao gošća nastupila Nina. Ponovno su tu bili Maja Kosanović iz grupe Boje i lakovi, te Ivan Šibenik vokal i gitarist Replice. Ovo mi je drugi susret s njima, te sam ovaj puta pratio pojedinosti koje nisam zapazio u Spunku. Osim što imaju vrlo bogate skladbe izvedene na dva gotovo ograničena instrumenta (akustična gitara i djembe), čitav repertoar im je raznolik i svaka kompozicija odiše rafiniranim diferencijama. Skladbe su, zanimljivo, naslovljene prirodnim imenima - "Na rijeci" (odlična emotivna u duetu s Majom), "Sunce" (u kojoj Bruno Milanović umjesto djemba svira drugu akustičnu gitaru), "Valovi", te "Kao zrak" i "Na pijesku" (izvedene s Ivan Šibenikom) izuzev uvodne "Taoci slijepih putnika" (duet s Majom) i "Ne znam zašto govore da sam lud". Sve navedeno je sjajno izvedeno, te Lotus odišu prozračnom čistoćom ne samo finog akustičarskog zvuka, već i kristalno jasnim emotivnim ljubavnim tekstovima, te vrlo dobrim aranžmanima čime vješto izbjegavaju upadanje u kolotečinu dosade. AGAPE, sastav o kome nisam ništa uspio saznati nastupili su kao duet akustičnog gitariste koji nije rekao svoje ime i pjevačice Dolores. Hadžo mi je spomenuo da ih je tražio po Internetu i našao podatak da su band, no zašto nisu došli sa čitavom postavom nije poznato. Krenuli su vrlo elegično s kompozicijom "Spasi me" koja je tekstualno orijentirana na pravi vjersko-religiozni svjetonazor, te su čitav repertoar izveli upravo u tom pravcu. U njihovoj lirici nema prljavog r'n'r bunta i agresije, već čitav pogled ka rocku okreću u smjeru individualnog iskupljenja, pokajanja i pravog pročišćenog christian-rocka. No, daleko od toga da se u glazbi ne izražavaju na vrlo dobar rockerski način. Gitarist uglavnom svira 2-3 akorda koje vrlo spretno uklapa u osebujan i pomalo mračniji minimalistički fah u čemu je veoma dobar i prijatan za uho. Pri tome se mogu povezati neke sukladne paralele s Joy Division, R.E.M., U2, a i Swans (album "Burning World"). Ono što su večeras izveli slobodno se može usporediti s rock post-modernom, a najupečatljivije skladbe bile su "Bumerang" i "Putnici" gdje je Dolores otpjevala odličan vokalni solo. Očigledno je da Agape imaju veliki kreativni poriv i potencijal , te da im rock obrazac služi isključivo za komponiranje osebujne lirike na kršćanskoj razini poput ranih albuma U2. Na tri posljednje skladbe pridružio im se bubnjar Damir koji je najavljen kao specijalan gost, te su izveli "Požuda" (s tekstom 'ja ne mogu odoljeti strasti i požudi'), obradu "Zombie" (The Cranberries), te na električnu gitaru izvedenu vrlo plesnu i skoro hard-rock skladbu "Potjera" u kojoj se spominje stih 'junaci kolektivnog ludila'. Nastupom su pokazali da su sastav sazrelih ljudskih vrlina i mana o kojima govore, te da su duhovno na vrlo visokoj razini gdje nema banalizacije i okolišanja, već čistih pogodaka u ljudsku racionalnost. Imaju velikih izgleda za budućnost. Doloroles izgleda fantastično u svojem pritajenom seksipilu jednostavne rockerice u trapericama i crnoj majici s natpisom 'it's my show', a gitarist je koncizan momak. A onda najčudniji sastav koji je nastupao na dosadašnjim Zvukovima. FISHY FISH iz Zagreba postoje nevjerojatnih 7 godina i zaista je čudo da se nisu uspjeli maknuti s pozicije demo-izvođača. Nije stvar u tome da su oni posebno dobar sastav, već je činjenica da su čudno jezgro četvoro glazbenika (dvije djevojke i dva momka) koji odreda slušaju posve različitu glazbu, te shodno tome i sve svoje utjecaje ukalupljuju u interesantan glazbeni spoj. Premda im se glazbena potka bazira na debeloj retro ostavštini o kojoj bi se moglo govoriti nadugačko, te imaju tekstove na engleskom i hrvatskom jeziku nekako su ove večeri pružili onaj poseban dojam kada se suočite s jelovnikom u kojem ima svega i svačega bez ikakvog specifičnog omjera. Znam jednog starog čudaka iz Đurđevca koji je jeo grožđe s kokošjom juhom, jedan je obožavao paštetu s medom, a jedan je vegetarijanski freak volio gljive s marmeladom. Ima nas svakakvih... Takav je otprilike i Fishy Fish. Čudan spoj različite rock glazbe na čudan način. Kompozicije im se dobro razvijaju (posebno uvodni instrumental nemoguće dugačkog naslova kojem niti uz najbolju volju nisam uspio zapamtiti naslov), te u svojem čudnom konceptu spajaju metalne gitarske solo dionice, riffove, surf, pop-punkerske vibracije, elemente techna, pop-rock, funky, dance-rock... Međutim to je tako neobično spojeno i aranžirano kao po sistemu 'sada ćemo u skladbu staviti malo ovog, malo onog'. Gitarist banda je bez sumnje metalac, basista je vjerojatno u vodama pop-rock-funky, a nevjerojatna cura za bubnjevima je negdje u undergroundu i živi posve drugačiji glazbeni opseg. Kompozicije su odsvirane solidno, no nepovezane su aranžmanskim konceptom. Prva instrumentalna skladba još je imala nekakvu glavu i rep, no kasnije sve je pošlo kao eksperiment. Druga skladba "Ista stvar" je bila vrlo brza u kojoj je Dina na bubnjevima razorila set, treća "Sinner" je uz obilje uvjetno rečeno 3/4 takta i brojnih bubnjarskih prelaza imala ubrzani ritam koji se u drugom dijelu kompozicije ponovno vratio na ponavljanje istih sintagmi s početka. Nekako se najsimpatičnijim pokazalo izvođenje "Šizofrenija" u nabrijanom pop-punk stilu i "Španjolska" koja na određeni način donosi flamenco u rock koji već dugo godina nije bio prisutan u ovoj sferi. To je naravno vrlo dobro prepoznala i publika koja ih je podržala i gromoglasnim pljeskom, uz neobičnu završnicu koja je skoro noise-rock sa poznatim razbijanjima kompozicije Sonic Youth. Također je bila dobra i "Azbuka", navodno otpjevana na staroslavenskom jeziku gdje sam uspio prepoznati riječi 'fukera' i 'jen, dva, tri' na način kako su to otprilike pravili dobri minimalistički zajebanti Kawasaki 3P. Nakon koncerta prišao sam glavnoj pjevačici i gitaristici da ih priupitam šta je to što sviraju jer po aranžmanima djeluju kao sympho-rock sastav na neobičan gitaristički način na što mi je odvratila da oni svi odreda slušaju posve različitu glazbu te da ono što rade vole i uživaju u tome.
Eh, da, nakon Fishy Fish izašao je ponovno Bruno Milanović iz Lotusa koji je glasovno izveo dvije skladbe imitirajući hip-hop i techno što je bio sjajni završetak večeri, te je time nesumnjivo postao i najveća zvijezda Novog zvuka. Majko mila, kako taj momak barata s ritmom, melodijom, aranžmanom i koliko ima potencijala u njemu! Mislim da će se Tehac rado pozabaviti s njime.

horvi // 30/11/2007

> vidi sve fotke // see all photos