Družiti se s Masami Akitom iliti Merzbow (メルツバウ) nije lak zadatak baš za svakoga. Jednom u godinu-dvije poslušati njegovo izdanje možda je nekome i previše, no ova japanska legenda nanizala je enormnu količinu albuma otkako sam zadnji puta pisao o njemu, a bilo je to jako, jako davno, još u prošlom desetljeću. Tada je imao oko 300 albuma, a danas ih ima oko 500. Čovjek je majstor harsha, noisea i elektronskih eksperimenata, skuliran je lik - ne jede sirovo meso, ne pije krv mladih djevica iznad 40 godina i nije pripadnik nikakve sekte, pogotovo ne one nepotističke i političke, a dolazi, zna se, nije iz HDZ-a, nego iz Japana. Uvijek kad je harsh i noise u pitanju Merzbow je neizostavan dio pojmovnika, a ovaj album mu je jedan od znamenitijih radova u posljednjih nekoliko sezona jer sadrži nekoliko vitalnih odstupanja - puno je 'mekši' i shodno tome slušljiviji, zatim transparentan je i metodičan, a osim toga drži punopravnu odgovornost ka utemeljenim smjernicama žanra ostavljajući i dovoljno prostora za eksperimentarije. Mnogi su redovito spremni tvrditi da je njegova glazba obična buka bez smisla kakvu je napravio Lou Reed na "Metal Machine Music", no uzelo se to ili ne kao vodič, u stvarnosti nije tako, mada je ranije često znao švrljati s potenciometrima na svojim elektronskim mašinama do mile volje, stisnuti 'rec', pa što ispadne - ispadne... Ovdje od prve sekunde naslovne kompozicije razvučene na 3 dijela baca u najmučeničkiji oblik prozivanja i prizivanja smrtnosti beskompromisno se baveći agonijom bića ili već tko zna čega bačenog direktno u grotlo razarača, a kako je njegov stav vegetarijanca i aktivista za zaštitu prirode (i flore i faune) sasvim jasan, tako je jasan i poetski pristup fabuli kroz koju opisuje lotus, taj sveti, ali otrovan istočnjački cvijet u raljama bezbožnika. Jezivim zvukovima harsha kompaktno razdvojenim u nekoliko istovremenih slojeva rasteže tu mučeničku fikciju užasa dozvoljavajući i učestaloj ritmici minimalističkih basova da dođu do izražaja u drugom dijelu, a to je uistinu vrlo rijetka pojava u njegovoj glazbi. Ti isti basovi se nastavljaju i u trećem dijelu dobijajući invertne tokove. Pojednostavljenije rečeno, za one koji poznaju rad Suicide i solo albume Martina Reva, ove prve 3 kompozicije su ništa drugo do li electro-noise hardcore inačice, a sve skupa iznose 14 i pol minuta.

Daleko skuliranija i 'mirnija' je zadnja "Spirulina blue" od skoro 15 minuta dinamički koncipirane buke što otpočinje iz ambijentalnijih krajolika dodavajući zloslutne zvukove sirena poput truba jerihonskih u drugoj minuti zvavši na opću opasnost. A može se reći kako ovdje postoji i melodija, a uistinu i postoji kroz guste nanose pratećeg harsh-noisea. Ova čudovišna kompozicija utapa uragan svjetla i mraka, hladnoće i vreline, ali glavni problem je taj što završetak biva naprasno 'odrezan' u fade-outu kao da mu je tijekom snimanja, hm... nestalo struje, možda hard-disc signalizirao da više nema slobodnog mjesta za pohranu ili mu se naglo stropoštala kreativna koncentracija u nedostatku adekvatnog finiša što i jest kod njega čest slučaj.

Album je objavila kanadska d.i.y. etiketa No Funeral iz Ontarija i prvo je njegovo izdanje za ovu skromnu etiketu, može se pronaći čak i u obliku audio kasete, a s pravom prikazuje sve ono što svaki pravi poznavatelj ne samo ovog elektronskog brutalnog žanra, već i noise-rocka, industriala, te nekih oblika metala (depressive black, post-black, experimental) i elektro akustike treba znati o domeni kojoj je nesumnjivo nadebelo kumovao upravo Merzbow.

Naslovi. 1.Dead lotus pt.1, 2.Dead lotus pt.2, 3.Dead lotus pt.3, 4.Spirulina blue

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/08/2019