Kontraverzni bend na svojem osmom studijskom albumu napustio je mnoga vlastita načela i napravio 'najumjereniji' rad u karijeri. Kako glazbeno, tako i tematski.

Jednom se ipak moralo dogoditi da zlatni rudnik ili, bolje rečeno, bunar presuši. Naizgled lako je bendu bilo šokirati javnost sablažnjivim tekstovima, provokativnim glam-gothic imageom i raznim tabu pikanterijama navukavši si na vrat i religiju i politiku stekavši omrznuti medijski status koji je privukao milijunske horde štovatelja. Ali kako se teško zadržati na vrhu u doba propasti glazbene industrije, posljednja dva albuma "Eat Me, Drink Me" (2007) i "The High End Of Low" (2009) su doživjela totalni fijasko - od nekadašnjih tiraža, čak i po 10 milijuna u slučaju "Antichrist Superstar" (1996) i "Holy Wood (In The Shadow Of The Valley Death)" (2000) doći do bijede od niti 150.000 prodanih primjeraka jest katastrofalni debakl za bend u kojeg su ulagane enormne financijske cifre.

Shvativši da više ništa neće i ne može biti kao prije, Brian Hugh Warner i ekipa u kojoj je Chris Vrenna odsvirao klavijature i programirao elektronske sekvence, a onda ih koncem 2011. napustio, ovaj novi studijski rad okreće jedno daleko senzibilnije poglavlje u karijeri benda. S opširnom promotivnom press kampanjom, te gomilom kritika koje variraju od hvalospjeva do totalnih pogrda zbog gubitka osnovnog šokantnog garda, "Born Villain" je pojašnjen s aspekta Bowievog albuma "Aladdin Sane" kada se Ziggy od Marsovca pretvorio u Zemljanina. Tako Marilyn Manson na ovom radu prožimaju znatno mekše i nenapadnije teme među kojima ima mnogo opscene romantike ("The flowers of evil", "Lay down your goddamn arms", "Breaking the same old ground"), ali i nekih uobičajenih tema o samoubojstvu, galaktičkim kontraverzama, apokalipsi, heteroseksualnosti... No, tu više nema šokantnih egzibicija koje bi ledile krv u žilama.



Isto tako je i glazba znatno lakša. Sve je to u principu i dalje ostalo u domeni industriala s ponekim hardcore, pa i metal izletom, no u globalu više nema one napadne miš-maš kolekcije stilova. Ovdje je mnogo toga proračunato i zategnuto s jednim osnovnim ciljem - da se zadrži stara publika, koliko je to god moguće sa 'skuliranom' stilizacijom razrađenog industriala. Red žestica ("Hey, cruel world…", "Overneath path of misery", "Murderers are getting prettier every day"), umjerenih dance-rock tempova ("The gardener"), laganica ("Slo-mo-tion", "Disengaged", "Born villain"), malo gothic-popa i elektronike ("Children of Cain", "Breaking the same old ground"), post-industrial/gothic sintagmi ("Pistol whipped", "The flowers of evil") i na koncu, po običaju, jedan pop evergreen, ovaj puta, iznenađenje ili ne, u kolaboraciji sa Johnny Deepom u završnoj obradi starog hita Carly Simon "You're so vain" iz 1972. (u originalu, jedan od pratećih vokala je bio Mick Jagger).

Prvi singl "No reflection" samo nosi klasično sračunate glam-metal riffove i industrial tretman sa pitkom melodijom iz koje se definitivno može sažeti cijeli konglomerat albuma koji je ustvari stilski miks Killing Joke, Joy Division, Revolting Cocks, Bauhaus i Nine Inch Nails.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 09/05/2012