Niste mogli ne saznati da Muse dolaze u Zagreb. Na sve strane su nas obaviještavali da u Dom Sportova dolazi fenomenalni britanski bend koji naprosto morate ići vidjeti. Da isti dan u KSET dolaze Unsane, nebrojeno puta bolji i bitniji bend (bar što se mene tiče), vas naravno nije ubolo u oko svaki put kad bi otvorili neke novine ili prošetali gradom. Ne razumijem svu tu strku oko Muse, niti ikad jesam, ali se sa sveopćim klanjanjem do poda trojici njujorčana mogu poistovjetiti i svima koji su se dvoumili i ipak otišli na Muse poručiti da im može biti jako, jako žao, jer Unsane su pred stotinjak ljudi totalno ubili u KSET-u i održali jedan od najboljih koncerata ove godine. Najmanje. Da nisam nikad u životu čula kako Unsane zvuče bila bi mi dovoljna informacija da im je bubnjar Vinnie Signorelli svirao sa Swansima i Foetusom, a da su sa sobom na ovu turneju poveli Jacka Nantza, basistu Cop Shoot Cop. Rispekt. Kako zvuči kad Jack Nantz odfrlji po basu smo se osvjedočili još prije koncerta dok smo prolazili kraj KSET-a za vrijeme tonske probe, a bas je kroz zidove tutnjao kao da dolazi smak svijeta. A i sa strepnjom smo gledali jel gdje otpada žbuka sa zidova. Znali smo što nas čeka za koji sat. Negdje iza 22h Unsane su se popeli na pozornicu i krenuli s ''Against The Grain'', meni omiljenom prvom stvari sa zadnjeg albuma ''Visqueen'', koji je neko duže vrijeme bio na repeatu u mom mp3 playeru nakon što je izašao. Nakon svih ovih godina Unsane i dalje zvuče fenomenalno. Stajanje kraj zvučnika nije baš bila pametna ideja, ali isplatilo se svako moguće oštećenje sluha. Vinnie je rastavljao bubnjeve u savršenom skladu s Chrisom Spencerom, njegovom gitarom i urlajućim vokalom koji uopće ne mogu spojiti mirnim i tihim Chrisom s kojim smo se družili ostatak večeri i koji se pristojno zahvaljivao na glasnom aplauzu nakon svake pjesme. U sve to još uklopite brutalni bas Jacka Nantza i dobili ste udar predivne buke zvan Unsane. Većina materijala se sastojala od novog albuma, ali odsvirali su i dosta starih stvari, kao i neizbježnu ''Scrape'' koju je valjda prva stvar koju sam od njih čula, tj. vidjela spot, u ''Izvan stuje'' vjerojatno. Publike možda je bilo malo, ali skoro svi koji su došli su bili istinski obožavatelji benda, tako da je bilo i pokušaja stage-divinga, raznih dobacivanja bendu, a Chris se i spustio u publiku i jednu pjesmu odsvirao s plesnog podija. Da ni nakon više od sat vemena nikome nije bilo dosta pokazali smo ne puštajući Unsane da odu, pa su se vratili na bis i nešto prije ponoći odsvirali 'ali sad stvarno zadnju pjesmu' i to ''East Broadway'' što me totalno bacilo u ekstazu jer sam se nadala da će je odsvirati, iako mi se to nije baš činilo izgledno. Skoro devetominutna zadnja stvar sa ''Visqueen'' je prilično bolesni instrumental s takvom bas dionicom da sam mislila da će mi eksplodirati utroba. Nakon koncerta su stvari prešle u malo nadrealne sfere što je završilo tako da sam se na stražnjem sicu, stisnuta između Vinnija i Chrisa, odvezla u Gjuru. Jack je otišao spavat, šteta.

Bili su predivni, ne znam što drugo da kažem.

ana // 12/10/2007

> vidi sve fotke // see all photos