Povratnički album uskrsnulih Swansa nastavlja tamo gdje su zaspali prije 15-ak godina. Tamna kataklizma s natruhama industriala, noisea i neo-folka kojoj je suprotstavljena eterično morbidna lirika.

Swans su mogli biti komercijalan band da Michael Gira nije to što jeste. Nakon one najkreativnije rane faze iz 80-ih koja je ostala ovjekovječena sa ekscentričnim nastupima i sadističkim, često i bolesno perverznim tekstovima na prva 3-4 čudnovato eksperimentalna albuma, sjajnu priliku za definitivan proboj imali su sa obradom Joy Division "Love will tear us apart" koja je kao singl 1988. dospjela na UK no.85, te postala hitom američkih college radio stanica. Albumi "The Burning World" (1989), "White Light From The Mouth Of Infinity" (1991) i "Love Of Life" (1992) sa gitarističkim pop melodijama i raznim rock referencama (hard-rock, blues, folk, akustika) nažalost nisu urodili nikakvim značajnijim uspjehom (singl "Saved" 1989. dospio je samo do UK no.96), tako da se Gira prepustio letargiji i do konca 90-ih utrnuo sastav sa simboličnim koncertnim zapisom "Swans Are Dead" 1998. Čak niti ekstremno brutalno live izdanje "Kill The Child" objavljeno 1996. nije moglo zaustaviti rasulo banda. Album je stigao prekasno, a na njemu su bili snimci sa koncerata u Njemačkoj, Jugoslaviji, Britaniji i USA iz razdoblja 1985-1987. Band je imao sjajnu priliku ukrcati se na onaj voz kojeg su uhvatili Nick Cave, R.E.M., Pixies i Sonic Youth koncem 80-ih, no u slučaju Swansa niti produkcija Bill Laswella nije im mnogo pomogla jer su im ti ključni radovi bili redom puni depresivnih pjesama o očaju, smrti, beznađu i mračnim preokupacijama. Pohranivši 'labudove' u zapećak s gotovo nikakvim nadama da će ikada ponovno poletjeti, 1998. oformio je prilično neuspješan, ali kreativno plodan sastav The Angels Of Light, jednu verziju underground supergrupe sa manje-više znanim muzičarima koji su došli s različitih glazbenih teritorija (The Cramps, Shearwater, Caveovih The Bad Seeds, Akron/ Family...). S njima je Gira realizirao sedam promjenjivih postmodernističkih albuma i sve se činilo da će se u njima skrasiti za stalno jer je u posljednih nekoliko godina počeo sticati i nešto transparentniju reputaciju zahvaljujući Devendri Banhardt, mladom američkom kantautoru od kojeg su Swansi ponešto pokupili od njegovih hindu/ freak-folk utjecaja, no iznenada je početkom 2010. na myspace stranici Swansa osvanuo natpis 'Swans are not dead' koji je ispočetka djelovao kao još jedna od mogućih Girinih poštapalica jer je baš u to vrijeme objavljivao svoj jedanaesti solo album "I Am Not Insane" koji je štampan samo u tisuću primjeraka.

Nova postava Swans je mješavina formacija sa Thor Harrisom (bubnjevi, klavijature, dulcimer...), Christoph Hahnom (gitara) i Phil Puleom (bubnjevi), sve starim suradnicima iz The Angels Of Light (Puleo i Hahn su bili jedno kratko vrijeme 'labudovi' u različitim peroidima), zatim Chris Pravdicom (bas, ex- Flux Information Sciences, Services i Gunga Din) i jedinim pravim povratnikom Norman Westbergom (gitara), a očekivano učešće Jarboe La Salle Devereaux, ultimativnog vokalnog pečata Swansa je posve mimoiđeno. Gira ništa nije komentirao što se desilo na toj relaciji i zašto se Jarboe nije pojavila u novom reunionu. Okey, labudovi su se probudili nakon 12-13 godina duboke hibernacije, no skepticizmu koji u principu redovito prati reunione ovdje nema mjesta. Povratnički album "My Father Will Guide Me Up A Rope To The Sky" je impresivna zbirka od samo 8 kompozicija u kojima se Gira vraća na svoje stare preokupacije - zastrašujuće tematike sa zlokobnim slikama punim halucinogenih prizora u kojima isprepliće bogove, svece, proroke, demone, kosture, mrtve životinje, plitke grobove, različita bolesna pitanja..., a glazba je ono čime se u potpunosti može biti zadovoljan nakon prilično lelujavog i dosadnjikavog perioda sa The Angels Of Light. Diskutirati o Girinim tekstovima je opak zadatak, jer se on izgleda ne boji ni Boga ni Sotone, te im obadvojici spočitava teške stvari. Sukobljavajući dobro i zlo (ajde, ovo nekako lagodnije zvuči) u ključnoj pjesmi "Eden prison" pred samim završetkom albuma kaže 'ja sam slobodan od gušenja koje je počelo u zatvoru Eden... otvorite moje misli i uzmite ono što je ostalo'. Njegova lirika ga opisuje kao čovjeka koji je potpuno sposoban kontrolirati vlastite izbore u životu, a tok sročenih misli mu teče kao na pokretnoj traci gdje unaprijed vidi sve svoje greške i odluke kroz svjesno stanje obavijeno u neprestano preplitanje tame i svjetla. U "Reeling the liars in" opet kaže 'zabij čavao u moj jezik, a onda u grijeh' postavljajući otvorenu dilemu što da se radi ako je otjeran od Boga i čemu onda uopće grijeh ima svoju svrhu... Kroz jedinu vedriju skladbu, tromi neo-folk valcer "Jim" (sa cimbulama) koji ima nekoliko kratkih slikovitih prikaza 'vrijeme je za poraz, gubitak uma, vrijeme je za uzdisanje, da pijemo zeleno more, lutamo po grimiznom povjetarcu... vrijeme je za početak', Gira hedonistički šeta po rubovima krajnosti svojeg tereta kojeg nosi duboko u duši, a onda u najimpresivnijoj i najglasnijoj, gotovo noiserskoj "My birth" čuje 'urlik zvijeri, osjeća njegov dah na svome licu, osjeća rubove njegovih zubi'. "You fucking people make me sick" je pak tvrdi arhaični leksik tipičan za sirove sarkastične strasti metal scene gdje je suprotstavio nježan vokal svoje 3 i pol godina stare kčerke Saoirse, da bi ipak sve finiširalo u nekakvom, nazovimo optimističnijem raspoloženju u posljednjoj, vrlo laganoj "Little mouth" gdje Gira pita 'mogu li naći put i razlog da se vratim kući? A možda i nađem put do podnožja prijestolja'. Pjesma veoma neočekivano završava Girinom acapella dionicom.

Glazba koja prati ovu njegovu odiseju iz raja u pakao s povratnim kartama isprepliće Westbergove gitarski trome riffove i hipnotičke industrial ritmove koji u nekoliko navrata imaju obredne karakteristike (uvodna "No words/ no thoughts" i "My birth" s neo-folk/ industrial referencama), a sve je obavijeno u morbidno mračne zvukove koji su kombinacija mase psihodeličnog kaosa i minimalističkih repeticija (čudnovato aranžirana "Inside Madeline"). Povremeno posegavši u folk motive (kratki polu-akustični valcer "Reeling the liars in" i "You fucking people make me sick" s eksperimentalnim završetkom), nastavljena je priča The Angels Of Light na Swans teritoriju, a Girin upečatljiv bariton u nekoliko navrata može podsjetiti na Peter Murphya, tako da je i s te strane cjelovito zaokružen mračni dojam kojeg ostavlja čitavo djelo.

Swansi su ponovno tu da ožive naizgled nemoguć zadatak s glazbom i tekstovima koji otvaraju nova poglavlja Girinih istraživanja mračnih praznina i bolesno postavljenih svjetonazora, a ona uvijek prisutna paralela sa Nick Caveom ovdje je definitivno došla do punog izražaja. Mračan, ali vrlo dobar povratak s kojim Gira širi horizonte svojih 'not dead & other sickness' načela. To je njegov svijet.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 19/10/2010