Dva sata najboljih i najoriginalnijih Swansa u svijetlom mraku kakvog više možda nikad ponoviti neće!

Kod reuniona mnogih bendova bez obzira na njihovo alternativno ili mainstream usmjerenje, redovito zli jezici govore da je to sve samo zbog love. I često se griješi mada su učinci rijetko popraćeni s komercijalnim tržišnim efektom. Bendovi prije svega žele svirati svoje stare uspješnice i ako uspiju pridobiti publiku s novim materijalima, tim bolje. Ali naravno, mnogi za te nove materijale kategorički, čak i bez preslušavanja ili podrobnijih analiza spremno tvrde da to više ne može biti to.

Slučaj Swansa koji su ponovno poletjeli nakon 12-13 godina dubokog sna s odličnim povratničkim albumom "My Father Will Guide Me Up A Rope To The Sky" (2010) dao je impresivnu nadu da to nije sve što Gira i ekipa mogu ostvariti, te da oni imaju još štošta toga neiskorištenog u svojem kreativnom katalogu.

Evo, ako samo spomenete njihovo ime, biti će te 'onaj pravi' alternativac jer se naša publika već dva puta u posljednje dvije godine uvjerila u moćnu autorsko-performansku silu ovog benda nastupima u Pogonu Jedinstvo i na Terraneu 2012. A novi, 12. studijski album mistično-šamanskog naslova "The Seer" (vidovnjak) itekako ide tome u prilog. Kao što stoji na samom uvodu, ovo je njihov najbolji i najoriginalniji album u karijeri koja traje već skoro pa 30 godina (zaboravimo li onu dugačku hibernaciju). Pa kako je to moguće?

Prije svega, bend se oslobodio svega nepoželjnog i dao je ekspresiji i eksperimentima na volju razvijajući dinamiku relativno jednostavnih pjesama koje su prvotno bile skicirane u obliku gitarističkih melodija. Težnja da se napravi što bolja kompozicija nije ograničavala bend na suhoparnost i podilaženje šablonima, već istraživanje mogućnosti šturih obrazaca u velebno raskošne svrhe, pa tako čak tri skladbe nadebelo premašuju tajming s kojima klasični rock bendovi popune 3/4 albuma. Jeste da su ovako dugačke pjesme mnogim slušateljima naporne i da traže od benda par osnovnih akorda, refren i nešto malo igre, ali odvajkada se zna da Swans nisu takav profil igrača. Okey, izuzev one gitarističke pop-rock/folk faze iz 90-ih, ali to je bila sasvim druga, u nekim momentima i posve izgubljena priča. Monumentalnost ovog albuma odražava se prije svega u njegovoj duljini i podrobno razrađenoj atmosferičnosti koja često seže u obredno-mantričke rituale u kojima se Gira neprestano vraća u zloslutne horror priče koje epski govore o sukobu dobra i zla. Apsolutni kontigent ideja koji je ovdje predočen nema nikakvih spoticaja u zamke eksperimenta ili bespotrebnih kalkulacija, naprotiv, ovdje sve stoji na svojem mjestu kao detalji bez kojih se nikako nije moglo.

Upravo ta sloboda raskošnog razvijanja jedne ideje, ako gledamo od pjesme do pjesme, utvrđuje ono početno gradivo zasnovano na 'tih nekoliko' gitarističkih akorda. Svaki bend bi se zadovoljio sa melodijom, ritmom i dobro sročenim stihovima, no Swans su pribjegli razrađenom dramaturškom procesu. U svaku kompoziciju su dodavali ono što su smatrali da moraju kako bi ona bila što veličanstvenija, a naposljetku, tu se ruši svaki onaj mit o tome da su napravili album samo zbog love koja im u karijeri ionako nikad nije bila prioritet.

Podijeljen na dva cd-a, album otvara "Lunacy", zanosna minimalistička zborska arija u koju su uključeni Alan Sparhawk i Mimi Parker iz benda Low, a govori o vješticama. Već ova prva pjesma s kompleksnijim aranžmanom daje do znanja da ovdje nema niti govora o onim starim legendarnim repeticijama zbog kojih su Swans bili kultni bend 80-ih. Odonda se mnogo toga promijenilo, a već naredna "Mother of the world" može komotno suzbiti tu tvrdnju. To je najjača pjesma na albumu koja donosi stari duh benda s repeticijama na no-wave/industrial bazi; skoro prvih 5 minuta je frenetično šandrcanje minimalističkog 'tin-dan-tin-dan-tin-dan' tempa s kompletnom postavom, no nakon toga pjesma se diže u neslućene visine. Središnji dio je fokusiran na dobro odmjerenu agresivnu semantičku mantru, potom na laganiji psihodeličniji komad koji prelazi u ambijentalu s piano melodijom, da bi se nakon punih 7 minuta pojavio konkretan tekst u kome se otkriva pravo lice Girinog eterično-paklenog raspoloženja o metaforičnom odnosu majke i sina aludirajući na grešnost ljudske naravi.

Najkraća "The wolf" (samo 1.37) je Girina acapella koja uspostavlja most ka najduljoj i namonumentalnijoj kompoziciji, naslovnoj "The seer" koja traje čak 32 minute. Njen početak s glasnim gajdama gosta Ian Grahama, potkrijepljena je s još troje gostiju - rogom Bruce Lamonta, metalnim violončelom Bob Rutmana i fagotom Stefan Rockea, a njima su se pridružili i stari 'labudi' Thor Harris (cimbule) i Phil Puleo (dulcimer). Da ne bi bilo zabune, Harris i Puleo su članovi stalne Swans postave, preokupacija su im bubnjevi i udaraljke, ali umiju oni štošta odsvirati što kompozicija zahtijeva... E, ovdje se razvija bogati raskošni minimalizam u kojem valja uživati. Mantričko Girino ponavljanje s razabirajućim naslovnim imenom 'the seer' koji zvuči kao 'of the seer, of the seer, of the seer...' djeluje nadrealno i uvodi u teško kanaliziranje misaonog psihodeličnog procesa u kome je djelotvornost mantre najučinkovitiji element u skladu sa monumentalnim minimalističkim gradacijama. Na sredini kompozicije (oko 15-te minute), one prelaze u doom/drone format ponosno se bahateći sa ritmičkim usporavanjima i poigravanjima na temu de-kompozicijske razbijenosti; namjerne neujednačenosti i aritmije, ali to sve ima itekako velikog smisla jer tu bend potpuno slobodno eksperimentira s ritmikom i načelima r'n'r postulata mic po mic blagodareći lenjivim žanrovima rock/metala stvarajući fantastičnu atmosferu za četvrti, posve rasplinuti ambijentalni stavak 'lebdenja' i levitacijskog, transcedentalnog stanja. A interesantno, posljednji dio kompozicije neopisivo asocira na one čudne ritualne vragolije Can iz vremena sa Damo Suzukijem... Jest, te 4 zadnje minute su čisti psihodelični kraut-rock, ne kaže se uzalud da je vrag u detaljima, a otrov u malim bočicama.



Najmračnija tema cijelog albuma odmah dolazi u obliku relativno kratke "The seer returns" u kojoj konačno gostuje i bivša 'labudica' Jarboe (La Salle Devereaux). Pjesma otkriva pravu narav albuma riječima 'iza vela srebrnih ožiljaka nalazi se posebno obrnuta zvijezda, ona je masna zvijer zagrezla u ljepljivom crnom blatu' ('behind the veil of silver scars, there is a special inverted star / he's a greasy beast, heaving in a field of sticky black mud'). Jarboe osim pratećih 'na-na-na-na' vokala i nema nikakvu funkciju, no pjesma komotno može biti jedan od singlova zahvaljujući relativno jednostavnijem glazbenom tretmanu, a i refrenu koji se, interesantno, ponavlja samo jednom, ali je do zla izvitoperen - 'moj, tvoj, naš život je na njegovoj gubici/ tvoj život je na mojoj gubici/ moj život je na tvojoj gubici' i 'stavi svoj život na moju njušku'. Pa da vidimo tko se može i želi kockati. Jako zafrknuta pjesma o čijim se stihovima iz zasjede može razglabati cijeli život...

Pet i pol minuta dugačka instrumentalka "93 ave. B blues" zasigurno nije od onih koje su prvotno skladane na gitari; eksperimentalna je sa lucidnim ekspresivnim zvukovima, razbijenim kompozicijskim tretmanom slobodne fuzije avangarde, noisea, jazza i na koncu završava sa kulminacijskim krešendom rock-industriala u pomahnitaloj varijanti. Šta to treba značiti, tek treba otkriti, ali ovakav rad itekako ulijeva povjerenje u Swans da ih se apsolutno ne smije i ne može odbaciti, a kamoli potcijeniti u 21. stoljeću.

Zadnja, barem s prvog cd-a, "The daughter brings the water" je amplificirana folk laganica koja završava prvi dio ovog neurotičnog albuma i uvodi u drugi komad sa iznenađujućim gostovanjem Karen O iz Yeah Yeah Yeas u vrlo sličnom komadu "Song for a warrior" koji će posvemašno podsjetiti na neke lijepe i empatične dane This Mortal Coil. No, za razliku od prvog dijela albuma, ova pjesma poziva na optimizam i rijetka je 'svijetlija' točka na njemu. Fini romantični tekst koji kaže 'postoji rastuće zlatno svijetlo i cvjećem skriveno ogledalo iza tvojih očiju/ neki ljudi kažu Bog je mrtav, ali ja sam čula nešto u tebi kad sam ležala na tvojim grudima' upravo pruža veličanstvenost ovom albumu. Pjesma se itekako izdvaja svojom lijepom romantikom za hipstere, poklonike americane i senti-menti baladica, oduševljava raskošnom gradacijom psihodeličnog syntha i lagane piano melodije, no teško je povjerovati da će ikad biti hit i prepoznata na ovom albumu jer je otklon Gire od primjerice Nick Cavea koji se sličnim štosom poslužio sa Kylie Minoque ipak pregolem. Gira ovdje namjerno nije htio uraditi komercijalnu pjesmu, a mogao je. Mogao je ovdje komotno ubaciti lagani bubnjarski tempo s metlicama i orkestraciju, ali nije, a u tome je upravo caka. Ima odličan mainstream komad koji ne podliježe nikakvim načelima i u tome je uspio - 4 minute prave rock šansone kakvu se cijeli život trude napraviti mnogi autori.

I onda za 'kraj' slijede tri vrlo dugačke teme. Prva je "Avatar", samo 9 minuta dugački sukob titanskog minimalizma The Velvet Underground, Can, Joy Division, The Fall i Wire, bendova koji su najčešće spominjani uz ime Swans. Tekst ima samo jedan stih - 'tvoj život je u mojim rukama' i nevjerojatno je kako to eterično prođe u tom vremenu. Cijelo vrijeme se stiče dojam da Swans prebacuju osnovu fabule na glazbu, no Gira zna jako dobro vokalima razvući cijelu suštinu kompozicije na umjetnički nivo. Zadnji dio pjesme koji traje svega 1 minutu je neočekivana razarača gotovo poput black-metala Nachtmystium i tu se posve poklapaju postulati suvremenog alternativnog izraza. Kako koncepta čitavog albuma, tako i Girinog napretka u kreiranju novih teritorija.

Druga posljednja je 19 minuta dugačka "A piece of the sky" koja počinje pucketanjem oštre vatre, nastavlja se nijemim vokalima ekipe iz Akron/Family (Seth Olinsky, Miles Seaton, Dana Janssen), drone synthovima koji odlaze u post/electro-noise industrial a'la Coil i traju, majko mila zajedno sa gradacijskim minijaturama cimbula tvoreći specifični ambijentalni neo-folk punih 9 i pol minuta!!! Nakon toga slijedi vrlo spori plesni bubnjarski tempo klasičnog gothic/post-punka koji razvija jednostavnu melodiju, onakvu, kakvu sam barem ja priželjkivao od Simple Minds nakon 1983. (album "Sparkle In The Rain"), a nikad je nisam dobio, tj. taman u vrijeme kada su Swans imali svoje prve albume. Nešto prelijepo, vrlo tromo, plesno i moglo bi se reći s post-rock elementima. Pjesma nakon punih 15 minuta ima i Girin tekst 'u gorućem bijelom brodu, s okusom na usnama i u krvi labudova, kao sunce je jebena zora... da li si u njoj?'.

A zadnja, uistinu zadnja "The apostolate" traje 23 minute i majstorski je izgrađena na post-rock formacijima, stilu kome su oni nadebelo kumovali. Eksperimetirajući i dajući si umjetničku slobodu, izgradili su velebno vrijedno epohalno djelo koje govori o njima samima. Nikada, osim u onim kriznim godinama kada su se nakratko uspjeli približiti mainstreamu koji ih nije prihvatio, Gira i Swans nisu podilazili ukusu mase, a to najbolje dočarava ova fantastična pjesma koja je možda i kulminacijski krešendo njihove karijere. Ekspesivna je i eksperimentalna do boli, prati određene zakone klasične glazbe i rocka, no njen naziv (otpadnik) govori upravo o tome koliko su se oni udaljili od bilo čega što bi ih mi smrtnici mogli nazvati 'prodanim dušama'.

Nekim albumima uistinu pridajem mnogo teksta jer ih nije lako objasniti sa par rečenica; ovome sam posvetio mnogo dana analize i proučavanja samo da pokažem sebi i neprijateljima 'reunion' bendova koliko čiji rad vrijedi. Nema smisla stavljati na vagu riječ onih koji su slušali ovaj album, a nisu ništa razumijeli, niti onih koji ga nisu slušali zato jer prethodni povratnički album 'nije bio to' (usput, bio je, odličan).

Darkeri, furkeri, metafizičari, noiseri, alternativci, pravi rockeri, punkeri, new-waveovci, ne-waveovci, neo-folkeri, industrialci, black-metalci, stoner, doom/drone, ambiental, experimental i ostali koji se kvače na ovakvu direktnu glazbu naći će se u ovom sjajnom albumu Swansa. Oni koji ništa pojma nemaju i slušaju Queen i Dire Straits, ništa neće shvatiti.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 24/09/2012