Koliko ja znam i koliko me radari i memoari još uvijek dobro služe, reunion Swansa je jedno od najljepših i najkreativnijih povratničkih izdanja koje pamtim. Imali smo svega na tapeti očekujući štošta od povratka Gang Of Four, Bauhaus, New Order, Guns'n'Roses, Soundgarden i tako dalje, ali rijetko tko je ponovno vratio neki veličanstveni i raskošniji sjaj. Dobro, tu još podrazumijevam i onaj fantastičan reunion Throbbing Gristle koji je posebna underground priča za sebe i kako god, idealno se poklapa sa Swans mada većina publike ne šmeka avangardne eksperimentalije Genesisa, pokojnog Sleazyija, Cosey Fani Tutti i Chrisa Cartera.

Ponovno na monumentalnom izdanju od puna 2 sata kao što je bio i prethodni "The Seer" (2012), ista momčad je zarobila tih par besomučnih minimalističkih Lou Reedovskih akorda i odvažila se na novu avanturu raspredanja dugotrajnih sviračkih mantri, monotonih ritmova i ponekad iznimno opsežnih kompozicija, takoreći rock/post-punk/drone simfonija (najdulja je "Bring the sun/ Toussaint l'ouverture" od pune 34 minute). Došli su u fazu kada uistinu mogu raditi što god ih je volja da se ne povinuju ama baš niti najmanjim potrošačko-komercijalnim obrascima, te su uz rapidne složence naglašene dinamike, izuzetne Girine vokalne i lirske sposobnosti nadmašili i same zvijezde - Nicka Cavea And The Bad Seeds koji u pjesmama redovito imaju onaj obrazac 'strofa-refren-solo'.
Uostalom, Swans glazba jest oduvijek bila moćna hipnoza mrakova i strahova, perverzija i sofisticiranih brutalnosti, stalno repetirajuća seansa na granicima grotesknog i bizarnog, nepodnošljivog i jedva snošljivog, onog nečeg posebnog, zastrašujućeg monstruma koji nikako da se zaustavi. Na svu sreću, oni su se uspjeli snaći u vremenu i uskladiti svoje iskustvo i godine sa suvremenošću definirajući stare otrcane forme u novi oblik rock-drone sintagmi s dakako nezaobilaznim klišejima no-wavea, post-punka i industriala iz kojih su davno, davno izrasli. No, to i nije najvitalniji čimbenik ovog albuma već njegov karakter i sveobuhvatni koncept prepun zlokobnih aforizama o beznađu i pokvarenosti kapitalizma.

Prije svega zašto naslov 'budi ljubazan'? To u ovome odurnom sistemu ne postoji i Gira ga svjesno ubija kroz sofisticirano umjetničko zastupanje nekakve tobožnje dobrote, dakako lažne i banalne, one kada klimamo glavama pred razgoropadnim kriminalcima, vođama ekonomskih stada i kojekakvih stranačkih čopora koji nam lažu u lice, a mi sami, pa niti sa svojim istomišljenicima, hordama pomahnitalih ljudi koji traže svoja prava znamo da ispravnost organiziranog kriminala ne postoji ma kako god da se on zvao i mimikrijom sakrivao u obliku lobija, velikih firmi i društvenih zajednica. Druga stvar jest užasavajući tretman djece u prehrambenoj industriji, reklamiranje najgoreg otpada koji stvara MK:Ultra, odnosno mekušce kojima je najlakše promijeniti svijest manipulacijom preparata. Misao je, ne zaboravimo, elektronski naboj koji se tako jednostavnim česticama dade promijeniti, a da niti ne primijetimo. Postanemo poslušni, takoreći diktirano drogirani i percepcijski opijeni po nalogu, a društvo kao takvo, opisano još u Orwelovoj "1984", ošamućeno, odgojeno i odraslo na takvim medikamentima svašta će učiniti uvjereno da je to za njihovo dobro. Čisto ispiranje zdravog mozga bez ikakvih filozofija i tortura.

Elem, Swans na ovome albumu daju žestoki komentar na nehumanost vodećih svjetskih korporacija, na ljude koji nikako nisu naučeni da 'budu ljubazni', na one koji nas sustavno truju svime i svačime. To je ustvari moćan političko-ekonomski protest koji izlazi iz Girine podsvijesti na razini kratkih osobnih mantri prožetih općenitim egzistencijalnim pitanjima kuda ustvari ovakvo društvo u ovako programiranom sistemu odlazi. Katarzično se obračunava s nedokučivošću pokvarenosti intelektualaca i gomile znanstvenika čiji je jedini cilj kapital, pa čak i uvredljivo apokaliptično im predviđa kobni završetak. Ali, na žalost i naš.



U cijelom ovome minimalističkom kompleksu povezanost glazbe i Girine vokalno-lirske interpretacije, katkad i vrlo bijesne, pa i perverzne na više nivoa jest uznemirujuće stanje. Alarm da se nešto zaista mora poduzeti, a ne samo uživati u njihovoj izvedbi. U tom slučaju čistog hedonističkog oportunizma prema ovakvim idolima naše generacije, ovaj njihov album je beznačajan, a to mu nikako nije cilj. Tada niti Girine riječi nisu dovoljne prekrivene u omotače zvukova koje vole darkeri, gothičari, alternativci i još mnoge druge skupine proizrasle iz undergrounda. On pokušava svjesno navesti slušatelja da razmišlja svojom glavom i donese konzekventne odluke, vrlo važne i bitne u svome životu, a odnose se na svakodnevicu. Ne puca na nikakvu tantričku meditaciju ili duhovne sfere, nego na životni stav potrošačko-ekonomskog društva, odnosno na ono što nam se odvija ispred nosa. A većina toga uopće nije niti svijesna odbacujući svaku pomisao da su psihički otišli doslovce đavolu u naručje.

Gledajući s tog aspekta, glazba je ovdje ponajmanje važna i kao uvijek, nema nikakve pretjerane perfekcije, melodioznosti i nekih specijalnih kerefeka kojima bi se glazbeni stručnjaci trebali diviti i sa čime bi jednog dana mogli zadiviti djecu u glazbenim školama skidajući njihove note na piano, gitaru, melodiku ili neki laptop program. Djeci u školi bi vjerojatno sasvim glupo djelovao odgojitelj/učitelj koji bi im po deset minuta nabijao jedan te isti akord i pri tome uzvikivao Girine stihove: to je preteško štivo za male mozgove koji u tome ne bi vidjeli ama baš nikakav smisao i razlog da je to nekakva umjetnost i koji je to uvrnuti idiot uopće takvu glazbu nazvao umjetnošću. Neću o tome. To jest umjetnost na vrlo visokoj underground razini, dokument ovog vremena koje će, ako ne dođe do totalnog rasula i eksplozije planete Zemlje vjerno svjedočiti o situaciji prve dvije dekade 21. stoljeća s futurističkim predznakama, pomalo i proročkim, ali Gira ipak nije takav 'vidovnjak' koji bi se poput Orwela ili Huxleya pozabavio posljedicama i metafizičkim raspravama kao recimo, ne osobito poznati Pjotr Demianovič Ouspensky prije otprilike stotinjak godina.

"To Be Kind" je jedan strašno edukativan album van bilo kakve znanstveno-fantastične fikcije, stoji čvrsto na Zemlji i ne dozvoljava nikakve ezoterične ispade, maštarije i transcedentalne refleksije premda ima monolitne psihodelije u izobilju. Samo je inteligentno sročen glazbeno-lirski scenarij, takoreći rock-opera koja se bavi destrukcijom ovog našeg zapadnog svijeta. Nabrajati i objašnjavati pjesmu po pjesmu uistinu nije potrebno u ovome slučaju. Ovo se guta 'od prve' i to od početka do kraja ili se uopće ne treba hvatati preslušavanja po onome, dobro znanom sistemu 'ova pjesma mi se sviđa, a ova ne'.

Ovo je remek-djelo.

Naslovi: 1.Screen shot, 2.Just a little boy (for Chester Burnett), 3.A little god in my hands, 4.Bring the sun/ Toussaint l'ouverture, 6.She loves us!, 7.Kirsten Supine, 8.Oxygen, 9.Nathalie Neal, 10.To be kind

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 16/05/2014