Michael Gira se zaigrao nošen uspjehom povratničkih albuma da naprosto može raditi svašta. Otkako je na prošlom "The Glowing Man" imao kompozicije od skoro pola sata, pa dobio 'packe' zbog pretjeranosti da mu se koncerti svode na izvedbu 3-4-5 pjesmama pretvorivši se u najdosadnije Pink Floyd i Tibetove mantre Current 93, odlučio je kompresirati razvučenost kompozicija na svega maksimalno 12 minuta koliko iznose najdulja "The nub" s australskim art (?!) post-rock dosadnjakovićima The Neck i naslovna "Leaving meaning". I taj potez mu je, tek koliko-toliko dobrodošao jer ovdje, na svega 'bijednih' sat i pol vremena (spram 2 sata spomenutog prethodnika) pokušava u mraku intuicije neprekidnih minimalističkih mantranja dosegnuti sposobnost šamanskih rituala konačno svjestan 'da neće biti bolje' od onoga što je do sada postojalo. Od spomenutog, odličnog albuma, omaknulo mu se i nepotrebno akustično izdanje poput "What is This?" (u proljeće 2019.) na kome se gotovo kompletan materijal ovog albuma nalazi u demo verzijama, a gordi fanovi su odmah bili spremni skočiti kako je to Gira objavio neke svoje stare nerealizirane pjesme za svoj užitak. Nije i jest. Ima istine u obje solucije, ali neću daviti jer nakon sveg onog slavnog reunion perioda je došao u situaciju kada bi morao nešto važno reći i napraviti, a našao se u svojevoljnoj inerciji bivšeg post-punkera i darkera koji je stubokom pokušavao promijeniti 80-te što mu je donekle i pošlo za rukom lomeći se na sadističkim koncertima, no danas su stvari daleko ozbiljnije naravi jer više niti izbliza New York i USA ne izgledaju onako dobrodošle destinacije koje je ionako pretvarao u morbidni svijet užasa i perverzije.



Danas je USA uistinu postala srednji vijek stvorivši od nekoć obećane zemlje za prognane komuniste, izbjeglice s Bliskog istoka, srednje i istočne Azije, mnogih islamskih država i afričkih, te karipskih i južnoameričkih sirotinja (o bivšim političkim prognanicima da se i ne govori), multinacionalna država u kojoj su zakoni postavljeni na klimavim nogama starogrčke demokracije koja više, kad je Trump na vlasti ne igra vitalnu funkciju preobrativši se u netrpeljivost, da se pravilnije kaže, nacizam. Gira to jako dobro zna i pokušava se uplesti u svoje klupko razglabanja zemaljskog pakla koji mu je pred nosom ostajući smireno hladan Amerikanac kojeg se to baš i ne tiče mnogo jer će on svoju publiku i ovako ionako dobiti na račun bogate ostavštine benda. S dvije riječi, Gira se u ovoj situaciji nije snašao kao adekvatan 'govornik generacije', a to možda i nije valjano od njega očekivati jer ionako nikad nije osim specifičnog alternativnog žara uronjenog u dark/gothic/post-punk nije niti umio izraziti što je prava socijalna ljudska tegoba, rasistička nepravda ili društveno-politički konflikt.

Sad se tu prelamaju mnoge sekvence Swansa kao angažiranog benda koje su ranije i postojale u zamecima, ali ih se nisu ticale jer su više voljeli impregnirati neizdržljivost fizičkih patnji i neispunjene duhovnosti. Iskreno govoreći, držeći sav šarm Swansa i Gire, polupasivnost koja se dobiva od ove lirike i nije nešto osobita jer, ne zaboravimo, Gira nije punker koji bi mogao sociološki The Clash-ovski ili poput Gang Of Four i Joy Division predočiti stvarno stanje jadne USA u 2019. (što su spomenute punk veličine napravile), a to je ono što svijetu treba reći jedan veliki i znameniti alternativan bend. Gira se, naime, poslužio provjerenim obrascem David Tibeta (Current 93) da priča svoje osobne mantre u koje su uključene demagoške fikcije o uobičajenom propadanju, besvijesti i odcjepljenju od ovog svijeta, jezivosti i grobu 'naše' duše, što inače svaki pravi darker voli bez obzira na glazbeni stil, uglavnom uklopljen u rock, a kod Gire i nije tako širok.



Sužen je na minimalističke glazbene strukture koje jedva da imaju promijene nakon 3-4-5 minuta, a ponekad ih niti nemaju, odnosno glazba ovdje čak niti ne igra više tu vitalnu funkciju katalizatora, već tekst i način interpretacije u kojoj se Gira postavlja poput Peter Murphya kad mu je svu glazbu većinom radio Daniel Ash u mnogim sekvencama čak i zvučeći poput Murphya stvarajući osjećaj onog nepriznatog remek-djela "The Sky's Gone Out" (1982) izazivajući avete prošlosti pozivajući se na svijest vremena koje je neminovna prošlost. Ali ne može se othrvati s današnjicom i u tome je problem kojeg Gira nema sa svojom publikom, ali ima sa samim sobom: uvijek pokušava ohrabriti sjebane ljude poput publike Nick Cavea i Tom Waitsa, a ta publika gordo prepoznaje i uzvraća. O njoj ne želim ništa ružno. I sam je volim i u njoj sam.

Bitna je poetika koje ovdje i nema osobito. Gira sakriva da ne voli Trumpovu politiku, tek sporadično i nespretno zbori 'predsjednikova usta su kurvinska', plaši se otvoreno priznati kako je njegova velebna država otišla doslovce dođavola i gaji nade da će USA biti ono što jeste bila. Neće. S Trumpom ili bez njega, vjerojatno više nikad. Ovo je samo labuđi pjev. A biti će ih još više. Upada se u srednji vijek, a s ovim albumom Swansa pogotovo jer je očekivano inertan. Ponovno se vraćaju inkvizicije pojačane bankarskim sustavima i materijalnim presedanima, nacionalizam svakojakih vrsti, ljudska netrpeljivost, netolerantnost i sva moguća kršenja ljudskih prava, samo Gira baš i nije najčistije s time jer još uvijek ima toleranciju ugodnog arty nestanka, a on je nakon više od pola stoljeća života na planeti Zemlji dovoljno jak da se ne prepušta oportunizmu, no ima sve manje potentnog materijala za ispričati o nečemu bitnome i krucijalno važnome, osobito u dotičnom trenutku.



S daleko manje abrazivnom glazbenom pratnjom brojnih suradnika osnovna potka zvuka upada u kolosijek između drone/ neo-folka i standardnog repetirajućeg klišeja koji po svojim pomacima tek povremeno bilježi rock/ post-industrial i gothic uplive sabirući staru arhivu na jedan skup. Ponovno su tu i poneke eksplozije s tmurnim i zloslutnim naznakama pritajenog noisea pokušavajući izazvati uzvišenu reakciju na nasilje, kriminal, perverzije, sablaznički seks, pa i izazov agonije, te smrt. No, ona elementarna pobuda koja je krasila zadnja 4 studijska rada od "My Father Will Guide Me Up A Rope To The Sky" (2010) do spomenutog "The Glowing Man" se naprosto istopila u nepotrebnom katalogiziranju odrađenog stila kao da je Gira želio svemu tome dodati još ponešto što mu je promaklo ne imajući u vidu da je prije svega trebao raditi na striktno određenim glazbenim gradacijama, a ne se ovako upuštati u red, rad i disciplinu alternativnog načela doguravši skoro do paradoksne granice gdje se ozbiljno valja zapitati ima li osim, naravno, komercijalne strane prihvaćenosti još jednog Swans albuma, ikakve druge zvučno-stilske funkcije. Prije bi se dalo naslutiti da je "Leaving Meaning" napuštanje dosadašnjih povratničkih glazbenih formata nego li reakcionarski odjek Gire na transkripciju Trumpove Amerike što je daleko više za očekivati u jednom ovakvom okružju kojeg, da je imao 'sreće' u 80-im s posve drugačijom politikom Jimmy Cartera, Ronalda Reagana i kasnije s George Bushom starijim, mogao daleko komplementarnije obraditi, ali nije želio baveći se osobnim impresijama jezivosti i nakaradnosti u nekoć najbogatijoj i najmoćnijoj zemlji na planetu. Danas kad je Amerika izgubila ponos i dostojanstvo političke i ekonomske moći no.1 u svijetu, te kad joj gori pod nogama, Gira se probudio da tek ponešto sporadično prozbori o tome očito izgubljen kao i mnogi Amerikanci koji nisu svjesni šta tek predstoji i zašto su nestale velebne civilizacije poput stare Grčke, Rimskog carstva i još neke vitalno moćne - Perzijska, Egipatska, Maye, Inka, Asteci, Osmanlijska ili najveća, ali i najkraća u povijesti, Mongolska. Tu se zeznuo. Trebao je reći odrješito važne stvari koje očito ne želi smatrajući, valjda i dalje, da je američka demokracija jedini valjani temelj za budućnost planete i šerifovanja po njoj. Nije odavno, a zna se jako dobro zašto. Spetljao se Gira, a trebao je isporučiti dobru porciju lirsko-glazbenog nihilizma. Na koncu, ovo je djelo samo za striktno odane fanove kojima je svejedno što im se isporuči. Bitan je potpis Michael Gira & Swans.

Naslovi: 1.Hums, 2.Annalaine, 3.Hanging man, 4.Amnesia, 5.Leaving meaning, 6.Sunfucker, 7.Cathedrals of heaven, 8.The nub, 9.It's coming it's real, 10.Some new things, 11.What is this?, 12.My phantom limb

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 25/10/2019