home > mjuzik > For Crying Out Loud

kontakt | search |

KASABIAN: For Crying Out Loud (Columbia/Sony, 2017)

Britanski Kasabian bend je koji često izaziva podjele. Jedna ga strana percipira kao ultimativni live sastav čiji bubnjevi i gitare čine savršenu podlogu za kompletnu paletu aktivnosti; od skakanja i "naguravanja" (popularno poganje) do laganog micanja bokovima u plesnome ritmu. Druga strana često kritizira Sergea, Toma i društvo zbog navodne neoriginalnosti ili "prevelikog oslanjanja na uzore". Međutim, iako se kod njih itekako može razaznati utjecaj bendova poput Primal Screama i u manjoj mjeri Stone Rosesa, svaki objektivni slušatelj može ustvrditi da su kroz sada već dvadesetogodišnju karijeru formirali u potpunosti distinktivan zvuk, prepoznatljiv svakome tko je čuo barem nekoliko njihovih singlova. Navedeni je zvuk Kasabian razvio poglavito na svoja prva tri albuma, a nakon 2011. i hvaljenog albuma Velociraptor! bend se glazbeno, pa čak i žanrovski širi i upušta u sve češće eksperimente. Na prošlom smo albumu 48:13 tako dobili dublje izlete u područje elektronike i svojevrsnog rock-ravea., no gdje sve to ostavlja ovogodišnji For crying out loud?

Za početak se može primijetiti svojevrstan zaokret u samom pristupu tj. filozofiji albuma. Producent je ponovno sam vođa benda Sergio Pizzorno i po tom se pitanju nije previše mijenjalo, osim što se može primijetiti da je album producentski manje sabijen u djelomično lišen "epskog" zvuka dvaju prethodnika. Ipak, već spomenuta promjena u pristupu istovremeno je glavna snaga i glavna mana albuma. Umjesto eksperimentiranja i isprobavanja novih glazbenih voda kao što je to slučaj bio prije, Kasabian ovaj put zvukovno igra na sigurno. Izostali su često predviđani "potpuno elektronski" brojevi prema kojima se činilo da bend grabi. Kao zamjenu smo dobili paket šarolikih, ali uglavnom konvencionalnih pjesama koje s jedne strane potencijalno otvaraju bend još širim masama, a s druge strane često nagrizaju konzistentnost i koheziju albuma kao cjeline.

Bend otvara album u svom standardnom tonu, s vrlo dobrom III Ray (The King) koju smo imali priliku čuti uživo na ovogodišnjem Inmusicu. Slijedi i prvi singl novog albuma - You're in love with a psycho, melodični "bombončić" koji unatoč svojoj pjevnosti ne nosi snagu i upečatljivost prošlih Kasabianovih singlova. Uz to, jesam li ja jedini kojeg "verse" neodoljivo podsjeća na Psihomodo Pop i njihovu Milu? Slijedi Twentyfourseven, vjerojatno najjača pjesma na cijelom albumu, vješto izgrađena na kontrastu između "garažnog" gitarskog riffa koji pogoni cijelu pjesmu i linearnih ali u refrenu dominantnih pratećih vokala koji navedeni riff odlično balansiraju potrebnom dozom slatkoće.

Međutim, smatram da nije pretjerano kontroverzno izjaviti da tu stvari kreću nizbrdo. Nakon jednog od najboljih Kasabianovih uvoda, pjesmi Good fight "ponestaje pare", a s njom i gotovo cijelom ostatku albuma. Good fight je definitivno nedovoljno razrađena i samim time promašena, a Wasted koja ju slijedi pomalo zvuči kao da Kasabian pokušava napraviti vlastiti "beach" hit ljeta 2017. Nažalost, ne uspijevaju u tom naumu, kao ni u egzekuciji pomalo ironične The Party Never Ends koja unatoč razuzdanom naslovu nosi sumorniji i tamniji ton nego većina Kasabianovog repertoara.

Ironija je u neku ruku ono što se osjeća u pozadini cijelog albuma, ali ne zaslugom Kasabiana već navedenih, suprotstavljenih grupa s početka članka. Naime, ironično je to što se bend s optužbama poput one da "previše vuku na Stone Rosese" susretao cijelu karijeru, a one po mom mišljenju nikad nisu bile istinite - do sada, kada su takve kritike gotovo zamrle. Tako je Are you looking for action? očita "party" pjesma na tragu Manchesterskih britpop divova, što bi bilo sasvim u redu da su ju odradili kako i priliči. Također, drugi singl s albuma, Bless this acid house neodoljivo "podsjeća" na (ne više tako) mladog britanskog kantautora Jamie T-a i njegov Zombie koji je 2015. pokupio NME-ovu nagradu za hit godine. U ovoj se pjesmi daje iščitati gore navedeni koncept "konvencionalnog odudaranja" budući da Kasabian nikada nije snimio numeru sličnu ovoj, a ona opet korijene vuče iz kasnih sedamdesetih i power-pop sastava poput Buzzcocksa ili The Only Onesa. Nažalost, ostatak albuma većinski ostaje zarobljen u monotoniji, razvodnjenosti i propuštenim prilikama, a kao jedine svijetle točke ističu se trubama upotpunjeni Comeback Kid koji ionako bolje zvuči u live izvedbi te solidni Put your life on it.

Ako se od Kasabiana išta očekuje, onda je to da nas barem pogode zaraznim singlovima, a za ostatak albuma ostave nekoliko ugodnih iznenađenja. Tako je uz manjak koherentnosti i smjera najveći problem ovog izdanja što takvih singlova nema, ali ugodna iznenađenja još su tu. Uz činjenicu da na albumu ne postoji ništa što se može nazvati istinski groznim, može se reći da je album u određenoj mjeri uspješan. Ipak, od Kasabiana se u budućnosti može i treba očekivati više.

(Ivan Blažinović)

ocjena albuma [1-10]: 6

terapija // 24/09/2017

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Si kak jen

OGENJ: Si kak jen (2020)

| 10/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: White Lazy Boy, EP

MELVINS & MUDHONEY: White Lazy Boy, EP (2020)

| 06/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Hindsight

EMMURE: Hindsight (2020)

| 30/06/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Tied To Our Screens

.UPSET: Tied To Our Screens (2020)

| 29/06/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Angel's Breath

ANGEL'S BREATH: Angel's Breath (2020)

| 24/06/2020 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*