Započeo bih izvještaj tako da zaželim klubu Močvari sretan rođendan i čestitam im na 25 godina izvrsnog programa. Jedan sam od mnogih koje je ovaj klub odgojio, od srednje škole gdje sam visio po onim blentavim Balkan rock partijima pa sve do sad kad mi iznova i iznova Močvara pruža neka od najboljih glazbenih iskustva u životu. Koliko sam muzike počeo slušati zbog nenadano kvalitetnih bendova na koje sam na prepad otišao, koliko sam izvođača koje istinski cijenim imao priliku po prvi puta vidjeti u Močvari, koliko sam dobrih ljudi tamo upoznao, koliko ludih anegdota doživio, koliko zagrljaja, poljubaca i smijeha... Istinsko hvala URK-u, Zagreb ne bi bio isti bez vas. Za svoj su rođendan tako pripremili feštu odgovarajuće nabrijanosti, 4 dana neprekidnog glazbeno-umjetničkog programa. Kako je posla bilo mnogo, a vremena malo, nažalost sam uspio doći samo u petak, no vjerujem da bolji dan nisam mogao pogoditi. Jedan od najdražih mi domaćih bendova, nizozemski art-punkeri najvišeg kalibra te eksperimentalni amalgam zapadnoafričkog folklora i noise rocka. Mašallah, močvarni nas je duh ponovno počastio.

Na Šumski sam, naivno očekujući da neće krenuti prije 21:30, zakasnio. Žao mi je što sam od četrdesetak minuta seta uspio čuti samo zadnje tri pjesme, iako mi jesu u favoritima, napose jer se doimalo kao da su na vrhuncu usviranosti. Stanislav Kovačić neupitno nedostaje, no ono što su izgubili s violončelom kompenzirali su nekom animalnom energijom. Ne znam jesu li pjesme svirane dvadeset posto brže ili pedale gitara najednom imaju trideset posto više distorzije, no prepunu su Močvaru počastili verzijom Šumskog koja je više od svih mi prijašnjih iskustava s bendom isticala da je ipak posrijedi rock. Zvučni zid koji Šumski stvara s nevjerojatnim puhačima, pomaknutom ritam sekcijom, monumentalnim gitarama i jakim vokalom često je bolji povod za promišljanje, nego za ples, no ne i prošle subote. Prošle su se subote svi ti utjecaji od jazza do etna prelili u žestoku mješavinu koja nas je svakom solažom vozila dalje u nekom zamišljenom svijetu uzvišenog bitka. Sve do posljednje pjesme koja je sve realnija svaki put kad je čujem, Zidovi su sa stihovima "zaudara na fašizam" zatvorili koncert te fantaziju njihovog izričaja čvrsto postavili u našu realnost. Sjećam se da mi je 2019. kad sam ju prvi puta čuo bila moćna poruka za završetak koncerta, a pet godina kasnije malo informiraniji živeći u još zajebanijem svijetu prođe me jeza kad je čujem. Hasta la victoria siempre, šumski!

Već prije nego što sam ušao u Močvaru sam se bojao kako ću pisati nizozemske The Ex. Jedan je to od onih projekata koje si rijetko upalim jer nisu uvijek lagani za slušati, no unatoč tome sve što sam čuo neizmjerno cijenim. Nisam očekivao da će svirati išta od mojih favorita s Catch My Shoe ili materijala snimljenog s Tom Corom, niti sam to želio. The Ex se u svojih 45 godina postojanja iskazali kao vrhunskim tragačima, vječno u pokretu, vječno prevazilazeći ex-tonove koji su već odsvirani. U svojih su sat i deset minuta seta tako svirali još neobjavljene stvari, a moj se strah od pisanja Exa već s prvim disonantnim tonovima materijalizirao. Kako ovo staviti na papir?

The Ex je četveročlani bend u postavi dvije gitare, jedne baritonske gitare, bubnja i vokala koji naizgled svira post-punk. Kažem naizgled jer, iako pomaknuti ritmovi, oštri riffovi te nezainteresirani vokal najbliže konformiraju s tom (već preširokom) ladicom, ipak pri pomnijoj analizi bilo kakvo žanrovsko svrstavanje Exa pada u vodu. Ex-etiketiranje je tu jer imaju hrpu utjecaja. Npr. za razliku od najavljenih solaža u post-punku, solistički se dijelovi Exa organski rađaju iz flowa benda te se nadovezuju jedna na drugu više kao u jazzu, a zrcale i jazz pristup "nema krivo odsvirane note". Zatim bilo bi sumanuto izvitoperene progresije i matematički pristup ritmovima zvati etnom, no kao da se, ponajviše u poliritmiji bubnjarke, osjete neki utjecaji njihovih turneja po Africi. Kao da su zapadnjačkim punk kanonom ovladali na način da ga kanaliziraju prema istoj srži u koju udara folklorna glazba, kao da budi nešto primalno u meni iako je riječ o nečem vrlo avangardnom. Na momente imaju tu omamljujuću hipnozu i zaboraviš da slušaš sonični ekvivalent bodljikavoj žici, međutim ubrzo se nakon tih trenutaka događa još jedan eksplozivni upliv energije te bi tako po etosu i energiji The Ex bilo suludo zvati ičim osim punka. Pod energijom ne mislim samo na brzinu s kojom se mijenjaju riffovi, već i na scensku prisutnost. Gipkost s kojom oni skaču po pozornici bila bi hvalevrijedna za dvadesetogodišnjake, kamoli za ljude koji guraju šest ili čak i sedam banki. Ex-starenje.

Najviše se ovdje referiram na gitarista Terrie Exa, jedinog originalnog člana benda, koji s narukvicom svezanom za tenisicu trči po pozornici i ostavlja dušu na pozornici, a doslovce za pet mjeseci navršava sedam banki. Dakle frajer šreda tu gitaru i skače s, čini se, jednakim užitkom s kojim je počeo to raditi, a ima sedam banki. Koji kurac? Možda me to ne bi trebalo iznenaditi, čini se da je Terrie Ex do izvjesne mjere ovladao sudbinom i proniknuo u neke običnim smrtnicima nepoznate tajne svemira. Od početka on vodi najprogresivniju riječ, na svojoj prastaroj gitari svira s tanjurom, s bubnjarskom palicom, s monitorom. Ex-gitara tako može biti violina, sintesajzer i perkusija, a iako se sve što Terri čini može činiti nasumičnim zapravo zvuči vrlo plansko i promišljeno. Ne znam na koji način možeš strugati gitaru u monitor i dobiti tonove koji se perfektno uklapaju u električnu podlogu ostatka benda, ali vjerujem da je u pitanju ista magija koja ga čini toliko mladolikim. To ne umanjuje kvalitetu svih drugih u bendu, Andy Moor je proizvoljna ritam gitara s kojom se stvara ta shizofrena podloga čiste anksioznosti, Arnold de Boer ima onu notu spoken-word propovijedi s vokalom kojem, iako je odveć nazalan za moj ukus, apsolutno vjerujem, a Kat Bornefeld dominira s tim pomaknutim ritmovima obogaćenim šumom činela. Svi su vrlo točni, a donekle puštaju slučaju da im proizvede zvuk, svi sviraju vrlo kompleksne stvari, ali ta progresivnost nimalo ne umanjuje flow pjesama.

Između hipnoze i punkerisanja, između improvizacijske nasumičnosti i preciznosti, između ludila i umjetnosti. Uvijek između, uvijek plove iz jednog trenutka u drugi, uvijek ex-prošlost. Svi elementi koje koriste su ispremiješani i kolažirani u nešto što, iako nije najslušljivija stvar, ima nepobitnu atrakciju i unikatnu energiju. Teško je uperit prstom u što točno imaju, a da fali većini glazbenika svijeta, ali ta neka esencija je prisutna. Ex-argumentacija će me pretvoriti u ex-glazbenog novinara pa bih još samo natuknuo da su nevjerojatno iskreni i normalni u interakciji s publikom. Možda je to zapravo ono što ih čini toliko neodoljivim, taj rijetko viđen triptih kvalitete, eksperimentalne bizarnosti i nepretencioznosti. Iako bih volio Ex vidjeti u izdanju kao na spomenutim albumima gdje im se pridružuje još jedan solo instrument, oni ipak i ovako funkcioniraju kao samodostatna i pamtljiva cjelina. Moglo bi biti nadnaravno, no i ovako je fantastično.

Finalnu riječ su održali Ndox Electrique počevši u 23:45 pred mrvicu praznijom Močvarom. Do kraja se sat vremena ove četvorke Močvara ipak osjetno ispraznila, ne znam je li nas trideset ostalo na bisu. Dijelom se ovo može pripisati zvuku koji je nenadano iz savršenog spao na prepoglašnjeni mp3 u VLC-u, posebice na vokalima i matrici, no dijelom je i do toga što je ova glazba vrlo specifična. François Cambuzat s najkraćom gitarom na svijetu te Gianna Greco s najdužim basom na svijetu do sad su već bili poznati po eksperimentiranju s kombinacijama afričkog folklora i noisea u projektima poput Ifriqiyya Electrique, a s Ndox Electrique okupili su glazbenike iz Senegala koji izvode "pjesme" iscjeliteljskih n'döep rituala. Dakle afričko mantranje na perkusivne instrumente poput thiola i sabara (valjda, za mene glupog Europljanina sve su to djembe) u moru guste distorzije, mislim da bi trebalo biti jasno zašto ovakva kombinacija nekim ljudima ne paše.

Što se mene tiče jako mi je drago da ovakve kombinacije postoje, da je netko bio spreman eksperimentirati s tim zvukom i vidjeti što se iz njega može izvući. Izvlači se ritualno iz primordijalne juhe noise distorzije kao i ono distorzirano iz ritualnih napjeva vokalistice te poliritmičnih udara perkusija. Obje struje streme istom cilju, trude nas se ubaciti u neko transcendentno stanje na pola puta između Pariza i Dakara. Ipak, za istinsko transcendiranje fali ritma i taktilnosti. Kako je bas u funkciji udaranja prljavog mora distorzije, jedino uzemljenje pruža ubrzan korak perkusija što nije dovoljno da lelujavu, ali tvrdu nadgradnju nosi. Fali temelja koji bi nas vozio kroz prljavštinu i koji bi slijepio vokale (od kojih je dobar dio na matrici) sa zapadnim alternativnim zvukom. Na tako se klimavoj podlozi dobar dio njihovog projekta urušava te postaje teško razlučiti, ili uopće htjeti razlučiti, što su autori htjeli postići ovim eksperimentom. Ako je samo do toga da vide kako funkcionira, teški respekt, ali ako se ozbiljno drže pomalo njuejdžerskih "iscjeliteljskih" parola, nemam puno lijepih riječi.

Kad se stvari zbroje i oduzmu na kraju mi je ipak drago što sam ih čuo, ne samo zato što mi je uvijek super čuti nešto unikatno, već i zato što su se pri kraju koncerta približili toj sintezi prema kojoj se od početka valjda išlo. Distorzija se u nekom trenutku isključuje, a vokalistica samo uz perkusije počinje tribalno plesati. Činjenica da netko tako pokreće svoje tijelo za moje je pojmove bila frapantna, motivirala me da se i sam pokrenem. Zatim dolazi bis i vokalistica skače u publiku, najednom se perkusije i masa distorzije upotpunjavaju, umjesto kao do tad sudaraju, te osjećam tu nepoznatu emociju koju sam od početka čekao. Taj eklektični spoj koji me teleportirao u neki postmoderni AKC u Africi gdje se granice žanrova, tradicija i emocija rastapaju te pretvaraju u niz fizičkih koliko i umnih podražaja. Bas i gitara skaču u publiku, dok vokalistica još uvijek pleše i mantra, oni se vrte gledajući jedno u drugo, a tko je od publike ostao sad je galvaniziran. Da je cijeli gig bio kao tih zadnjih petnaest minuta prozvao bih ga na licu mjesta gigom godine, ali još se mnogo tu treba polirati, što s kritičnim zvukom matrica, što s time da su riffovi distorzije manje predvidljivi i konzistentnije u sintezi s afričkim dijelom.

Dakle jedan odličan gig na koji nisam stigao, jedna potpuna glazbena delicija te jedan prihvatljiv gig s poremećeno dobrim krajem. Sva tri idu s raznim stupnjevima uspjeha u istom smjeru stapanja etno elemenata s punkom, noiseom ili rockom. Ponekad si utvaram da u tome leži budućnost alternativne glazbe što nedavna eksplozija novog anatolijskog rocka ili sve češćeg posuđivanja utjecaja iz jugoistočne Azije u mojim fantazijama dokazuje. Ako uistinu ima sve više bendova koji će biti spremni na ovakve etno-rock kombinacije, ako će za par godina prosječni gig biti upola ovoliko dobar, ja ću biti najsretniji čovjek na svijetu.

jan vržina // 27/05/2024

> vidi sve fotke // see all photos

PS: Fotografkinji se koruptirala memorijska kartica te tako nažalost ništa od foto dijela. Isprike Močvari.