home > koncert > SUBSTRAT Zagreb @ Močvara 9/3/2023 i 10/3/2023

kontakt | search |

SUBSTRAT Zagreb @ Močvara 9/3/2023 i 10/3/2023

LINK ZA FB GALERIJU: https://www.facebook.com/media/set/?vanity=terapija.net&set=a.698419248950358

Kunem se da festivalska sezona svake godine počinje sve ranije. Jasno mi je da ćemo jednog dana s globalnim zatopljenjem na Martinskoj slaviti Novu godinu, no 2023. mi se kišni početak ožujka i dalje čini malčice rano. Na moju sreću, ovo mi se neobično vrijeme za glazbeni festival perfektno poklopilo s jedinom rupom u ovogodišnjim obavezama do ljeta. Dva dana zanimljivog koncertnog programa koji mi je trebao kompenzirati za glazbeni manjak u protekla 3 mjeseca života, milina! S druge strane, na moju nesreću, Substrat festival nije samo mahom organizirana nasumična šačica izvođača ovdje da popuni vrijeme, već manifestacija šireg projekta u kojem se kriju pitanja o budućnosti alternativne i nezavisne europske scene 21. stoljeća. Na Substratu su se uz noćni program održale dnevne konferencije, prezentirali rezultati istraživanja te se čak izdao i fanzin. Nadalje, sam opis festivala ne ukazuje na glazbeni program kao samodostatni razlog njegovog postojanja, već je fokus na "unaprjeđenje nezavisnih klubova s posebnim naglaskom na scenu izvan glavnog grada." Pokrivanje Substrata tako više nije jednostavan izvjestiteljski posao opisa i recenzije nastupa, već posao vrednovanja rezultata i motiva festivala, odnosno njegovih organizatora - EEnlarge Europe o čemu možete čitati u drugoj sekciji ovog članka. Odlaskom sam na Substrat u izvjestiteljskoj ulozi, tako, kratkoročno uštedio novce, no dugoročno (u ovom slučaju ovog tjedna) sam si zbog ovog nešto kompleksnijeg članka oduzeo mogućnost zarade novca i posjećivanja koncerata.

O tom će ironičnom fenomenu riječi biti nešto kasnije, no trenutno se valja osvrnuti i na sam program koji su otpočeli čuvarkuća iliti bivši Harvo Jay oko 20:45. Ugodno su popunjenoj Močvari zacijelo pomogli kilometarski popis na ulazu i prije spomenuto pretproljetno vrijeme, no profil kužera i hipstera u publici ukazao je i na publiku koju je ova četvorka kultivirala svojim prošlogodišnjim prvijencem. U 35 minuta trajanja nastupa nije bilo teško ni zaključiti zašto, ipak je to onaj sanjivi, nematerijalni zvuk koji je 2010-ih počeo dominirati međunarodne indie ljestvice. Uistinu, na prvu je teško zamisliti da su isti ovi ljudi prije samo koju godinu bili predgrupa Repetitoru kad bi s ovakvim lepršavim ambijentom bili primjereniji Tame Impali ili MacDemarcu. Čuvarkuća, međutim, ne ostaje prvoloptaški na tim ljepljivim progresijama već ih jukstaponira s oštrijim segmentima distorzije i razbijanja. Dešić u jednom trenutku počinje shreddati gitaru dok ga ritam sekcija nasilno prati u stopu kontrastirajući sljedećem trenutku u kojem se čuvarkuća vraća svojoj senzibilnoj progresiji. No čak ni tada tragovi Harvo Jaya nisu izbrisani zbog razigrane ritam sekcije, pogotovo vidljive u sinkopiranim bubnjevima sličnijim RHCP nego dosadnjikavim indie bendovima. Na taj način čuvarkuća prisvaja sanjivu indie estetiku dodajući joj iscrtkanu podlogu i potrebitu energiju, gotovo kao da ističu moć koja se može skrivati u izlizanoj emocionalnosti tog žanra. Vrhunac je ovog postupka međuigra saksofona i gitare u kojem ta sanjivost, zajedno s naporima ritam sekcije, staje na čvrste temelje stvarajući jednu istinski zanimljivu atmosferu razapetu između sna i jave. Dno je ovog postupka, po mom sudu, vokal koji ipak odveć naginje toj iskonstruiranoj hipsterskoj hiperemocionalnosti, no to je do mene, neki su u publici bili oduševljeni vokalom. Ja preko nazalnih kinoklubesknih vokala ne mogu prijeći, no priznat ću da nisu bili ni približno dovoljni da mi unište dojam giga.
[  ]

  © Zoe Šarlija

Iskoristio sam u nekoliko navrata pojam hipsterluka, no ne mislim to u pejorativnom smislu, nego koristim riječ u manjku boljeg označitelja za određenu supkulturu slušača glazbe. Neki će ovu skupinu nazvati patricijskim slušačima, neki hipsterima, no svakako je riječ o skupini koja se opredijelila za jedan specifičan kritički uvriježen kanon glazbe. Radiohead, Neutral Milk Hotel, Ween, My Bloody Valentine itd. neki su od bendova koji upadaju u ovaj kanon i, koliko su navedeni izvođači različiti, toliko postoje zajedničke crte zvuka, strukture i atmosfere koje ih vežu. Cijela je ova priča donekle vezana uz konzumaciju glazbe dostupne na internetu i posljedičnog stvaranja mainstream underground zvuka na koji će se članovi ove supkulture referirati. Ako ne znate ni jednog hipstero-patricija sve Vam se ovo može činiti nebuloznim, no svaka etiketa je do izvjesne mjere nebulozna, a bitno mi je istaknuti ovu jer je Substrat po izboru izvođača i estetici dobrim dijelom upućen njima. Idealno bi ovaj paragraf bilo raspisati u kolumnu, ali za trenutne potrebe dovoljno je reći da su mađarski Palánta jedini bend te večeri u kojem nisu bili vidljivi ni tragovi hipsterskog zvuka.

Štoviše, ova bi petorka bila nešto primjerenija u Klaonici nego na Substratu, a vjerujem da bi i publika bila daleko živahnija jer je energija s kojom Palánta raspolaže naizgled neiscrpna. Svaki je instrument maksimalno iskorišten, što u kvantitativnom, što u kvalitativnom smislu. Pod kvantitativnim mislim na doslovnu kvantitetu tonova gdje Palánta često stvara zid zvuka koji se raspada i sastaje, no bez iznimke gazi pod svojom težinom. Pod kvalitativnim mislim da taj zid zvuka konstantno mijenja formu, iz garažnog rocka u elektroniku, iz punka u stoner rock. Jedina su konstantna prodorno deranje vokalistice i dementni zvuci klavijature što nimalo ne čine ovo lakim slušanjem, no trnoviti flow i energija Palánte uživo ovo može nadomjestiti čak i konzervativnim ukusima. Djelomično se tu referiram i na sebe jer su ta raspadanja i sastavljanja narušila cjelokupni flow, koji mimo tih manevara uspješno love, u ime eksperimentalnosti (valjda) koja im nije potrebna s obzirom na osebujnost zvuka. Nadam se budućim izdanjima koji ovu bujicu uspješnije usmjeravaju, no do tad ovaj napad na osjetila preporučujem svakome s afinitetima prema čudnijim oblicima post-punka u najširem smislu.
[ Palanta ]

Palanta   © Zoe Šarlija

Do 22:40, kad su se kostimirani Skotni Vrazi popeli na pozornicu, Močvara se višestruko popunila. Prije spomenut supkulturni profil publike, doduše, nije dopustio da interijer postane rasplesani party pa su tako pokušaji ova četiri člana da raspjevaju publiku ispali neuspješnim. Ne krivim ni publiku u cijelosti, Skotni Vrag nije lak plesni materijal, a još je teže o njemu pisati. Naime, ovo je četveročlani bend od kojeg su tri člana profesori gitare, svi školovani glazbenici, a najveći im je uzor Zappa. Ja zaista nisam dovoljno potkovan da bih disecirao ovakvu glazbu, njene konstantne promjene kao da namjerno izmiču zahvaćanju i analizi. Njihovo pročelje distorzije pretvorit će se u vrlo pjevnu pjesmu, da bi čim smo se navikli na nju ta misao bila oduzeta i pretvorena u prijelaz koji s ponovnom transformacijom prelazi u novi, jednako pjevni dio. Ovo ih razlikuje od Palánte koji su neočekivani, no neprestano struje u više smjerova. Skotni Vrag nasuprot tome funkcionira poput dobro podmazane mašine čiji su dijelovi, koliko nejednaki, u konstantnom dijalogu, krećući se unisono prema sljedećem segmentu. Ritmički i melodički komplicirani impresivno je koliko uz takav napor mogu skakati po pozornici, kao da im je razmišljanje u četverodimenzionalnim okvirima druga priroda. To je možda i istina, no upravo zbog toga na momente tehnikalije prevladavaju slušnost što vodi ispadanju iz njihovog svijeta i cijela stvar prelazi u nekakav dosadnjikavi larpurlartizam. Meni se ovo dogodilo svega nekoliko puta, no neki s kojima sam pričao nakon koncerta nimalo nisu rezonirali s vragolastim gigom. Kažem vragolasti jer nisu, kao što takvi bendovi znaju biti, sebi jako važni i veliki, već cijeloj stvari pristupaju s dozom humora stvarajući vrlo simpatičnu atmosferu te time dokazujući da, iako je glazba začvorena, atmosfera ne mora takva biti.
[ Skotni Vrag ]

Skotni Vrag   © Zoe Šarlija

[ Skotni Vrag ]

Skotni Vrag   © Zoe Šarlija

Instrumentalni dio večeri okončali su Seine s početkom u 23:50. Vječno drugačija postava ovog benda vječno ističe drugačije aspekte njihove glazbe, a u ovakvoj tročlanoj varijanti taj je aspekt žestina. Na trenutke ovih je četrdesetak minuta zvučalo gotovo garažno, no to nije oduzelo od glavne čari neprobojnog vela te seinovske atmosfere. Ščapecovi disocijativni vokali prodiru u psihu u znojnom klupskom prostoru jednako kao i u najintimnijim uvjetima, a repetitivnost ritam sekcije uljuljkava slušatelja u stanje hipnoze neovisno o žestini. Štoviše, ekspresija nedefiniranog nemira Seina oštrijeg aranžmana jače dolazi do izražaja, energičnost nastupa gura ju u prvi plan. Emocija je to koju osjećate kad već satima ležite u krevetu neuspješno pokušavajući zaspati, zamotani u postelju možete čuti mehaničko škripanje ritam sekcije i jezovit Ščapecov vokal. Činjenica da je taj bezizlazni osjećaj ovdje obogaćen tjeskobom distorzirane gitare samo dopušta da je njegov doživljaj dočekan nešto plesnije nego u postelji, barem ako je suditi po publici. Publika se na Seinu dijelom napokon aktivirala, većinski u drugoj polovici koncerta i starijim pjesmama, dok je začuđujuće mali broj pjesama sa samoprozvanog "prvog trip hop albuma u Hrvatskoj" prihvaćen pomalo rezignirano. Ipak je Naizust drugačije prirode te ulazi u nekakvu introspektivnost introspektivnosti same, poput meta-analiza dosadašnjeg stvaralaštva Seina. Koliko su mi semiotičke igre s Naizust drage, toliko mi je u kontekstu Močvare ipak draže vidjeti Seine u punoj snazi kako se konstantno poigrava sa svojom vještinom i mogućnostima.
[ Seine ]

Seine   © Zoe Šarlija

Tako se drugi dan priveo kraju sa setom Fokus Kinga na kojem, kako niti gotivim niti razumijem elektroniku, nisam prisustvovao. Unatoč tome bio je ovo jedan konzistentno kvalitetan program bez pretjeranih iznenađenja. Cjelokupni je hype bio niži nego na prosječnom festivalu, no ipak su, kako sam već spomenuo, publika i narav ovog festivala drugačiji od divljine koja se može očekivati na prosječnom takvom događanju. Line-upu se drugog dana Substrata više moglo pristupiti kao glazbenoj izložbi na kojoj je moguće vidjeti u kojem smjeru se istražuje glazba, na koji način je koji bend smanjio ili povisio brojčanike "punka", "rocka", "eksperimentalnosti", "indie zvuka" itd. i kakav je rezultat dobio. Svaki se od navedenih izvođača do neke mjere poigravao s ovim brojčanicima te je tako, unatoč disparatnosti zvuka, drugi dan ipak bio zaokružena cjelina. Treći je pak dan imao, uvjetno rečeno, dva bloka. Osuvremenjeni etno blok s Laplanderom i Nemečekom naslijedio je elektronski blok sa Zarkoffom i bRave, dok je most između instrumentalnosti i elektronike načinio Spiral Mind.
[  ]

  © Zoe Šarlija

Laplander je otpočeo treći dan u 20:40 pred polupraznom Močvarom koja se polako, ali sigurno popunjavala u njihovih 35 minuta seta. Onima koji su propustili početak seta može biti žao jer je ova beogradska trojka uistinu unikatna pojava čije se produžene setove jako veselim čuti. Na prvu ritam mašina, postojani bas, bizarne elektronske matrice i distorzirana gitara stvaraju dojam Laplandera kao nekakvog bizarnog miksa elektronike i rocka, no ubrzo nakon postaje jasno da im glavni utjecaj nije nešto iz 21. stoljeća, već ortodoksna sakralna glazba. Progresije gitare i vokala zvuče poput pravoslavne liturgije, klavijature imaju zvuk orgulja, a bas daje tu crkvenu težinu. Anakronistički i orijentalizirajući, ovaj je zvuk ipak nepobitno nov te mi se teško sjetiti nekih konkretnih paralela za povući. Bubnjar mi je spomenuo Death Gripse nakon koncerta, mene je na trenutke set asocirao na The Voidze, a kao da cijela stvar vuče ne Mustafu od Bebi Dol s ključnom razlikom da istočnjački utjecaji ne ostaju površni, već ulaze u srž glazbe. Sveobuhvatnost dinamičnih hiperpop matrica srasla je s pravoslavnim progresijama, bas ih oboje prati u jednakoj mjeri, a Laplander tako ističe neku artificijelnu svetost modernog doba. Ovaj je sentiment najlakše bilo primijetiti u prvih i posljednjih nekoliko pjesama, dok je sredina seta poduži elektronski set koji bas i klavijature prate s mjestimičnim interpolacijama gitare i vokala. Kako sam već spomenuo, elektronika mi nije polje interesa pa bi mi osobno bilo draže da nagnu ovom nešto koherentnijem dijelu seta i nabave bubnjara, no cjelokupna je stvar daleko od nekvalitetne. Svakako je uvijek lijepo čuti bend za koji nemate već spremnu ladicu za trpanje.
[ Laplander ]

Laplander   © Zoe Šarlija

Na tom tragu operira i Nemeček koji je svojih pedesetak minuta seta započeo u 21:25 pred punom Močvarom. Za razliku od Laplandera, Nemeček već ima strogo definiran zvuk s dijametralno suprotnim smjerom. Umjesto eteričnosti, Nemeček iskazuje moć u etnu, ono materijalno u drevnom izričaju koje se dotiče težine postojanja samog. Etno je moćan žanr sam po sebi, a ovako ubrzan, distorziran i pretvoren u monumentalni zid zvuka on više ne dotiče samo dušu već i kožu, prodire u meso. Žilavi i bez posustajanja članovi Nemečeka od etna rade agresivnu, distorziranu masu koja minutama bez prestanka obuzima dvoranu. Energija gotovo šiklja iz svakog člana bez obzira na to što svaki od njih sjedi. Maksan na bubnjevima životinjski razara svoj instrument dok je Živković tamburu pretvorio u garažno psihodelično oružje, a Beslać na klavijaturama skup sa Živkovićevim monotonim vokalom stvara protutežu čisto fizikalnom nasrtanju instrumenata. Nemeček tako nije samo probijanje zvučnog zida, već pomoću te protuteže zadržava formu i melodiju, iz vida ne gubi duh i poetiku. Poput proroka povrh Papuka Nemeček daje nekompromisni proglas moći i jedinstva glazbe, tijela i duše. To neće reći da je cijeli koncert igra izdržljivosti jer jednako su ključni i mirniji dijelovi u kojima tambura uz pomoć klavijatura daje prostora težim dijelovima. U jednom trenutku pušta se i ambijentalna matrica nečeg što zvuči kao snimka parka na ljetni dan. Kao u svakom vidu folklora, neovisno o tome koliko on bio moderniziran, u centru izričaja Nemečeka je život kao takav, život po sebi te ono što leži ispod života, a za njih život nije olako shvaćen.
[ Nemeček ]

Nemeček   © Zoe Šarlija

[ Nemeček ]

Nemeček   © Zoe Šarlija

Nakon, po mom sudu, potpunog vrhunca festivala uslijedilo je i njegovo dno. Spiral Mind sa svojih su četrdeset minuta krenuli u 22:26 pred polupraznom dvoranom. Močvara se ubrzo popunila, no do kraja seta ponovno se ispraznila za što nikako ne krivim publiku. Ovo je dobar trenutak za napomenu da su ovi izvještaji uvijek bili, jesu i bit će subjektivni. Post-rock matematički pristup glazbi kao slagalici, istrazi mogućnosti soničnog izričaja mene pretjerano ne zanima. Spiral Mind upravo su primjer takvog benda, nevjerojatno usvirana i naizgled bistra trojka koja elektroniku i instrumente koriste ne bi li čim više otvorili mogućnosti zvuka. Vizualna projekcija psihodeličnih spirala i apstraktnih motiva koja ih je tijekom koncerta osvjetljavala više je nego dobra reprezentacija njihove nepredvidljivosti i neuhvatljivosti. Tehnički i tehnološki ništa im se ne može zamjeriti jer elektronsku bazu ne koriste kao štaku, nego kao temeljni sloj konstantno evoluirajuće glazbene misli. Detalji poput samplera usmjerenog prema bubnju ukazuju na to koliko su pretvaranje zvuka u vrtoglavo svemirsko putovanje Spiral Mind pretvorili u umjetnost. Na žalost glazba za mene, a čini se i dobar dio publike, nije čisto apstraktna stvar te bez nekog ljudskog sadržaja ona za me postaje hladna, još gore, dosadna. Upućujem im hvale i apeliram da ih revni ljubitelji proga i post-rocka poslušaju, no slušajući ovo gubim volju za slušanjem glazbe uopće. Tako sam propustio i Zarkoff koji je zatvorio festival, no možda je tako i bolje jer je ovaj izvještaj već puno predug bez još jednog izvođača. Taj iskaz je tim točniji uzmemo li u obzir prije spomenutu činjenicu da Substrat nije puko glazbeni festival, već dio jedne šire priče.
[ Spiral Minds ]

Spiral Minds   © Zoe Šarlija

Substrat, EEnlarge Europe i nezavisna scena u Europi 21. stoljeća

Možda bih cijelu ovu stvar ostavio nekim drugim glazbenim portalima da se nisam igrom slučaja upoznao s glavnim organizatorom programa vikend prije početka festivala. Nik Drozg je pristao sa mnom sjesti i popričati o Substratu, EEnlargu i budućnosti nezavisne scene te tako više nisam imao izbora ostaviti ovaj članak na čisto izvjestiteljskoj noti. Tako je valjda i bolje, ipak je Terapija zadnja linija otpora ZAMP-u i komodifikaciji novinarstva, pa tako i glazbene scene. Prvi glazbeni portal u Hrvatskoj, jedini bez reklama, jedini koji i dalje izvješćuje o koncertima s publikom koju možeš nabrojat' na jednu ruku, jedini bez hijerarhijskih pritisaka sadržaju i posljednji na kojem izvan gabarita intervjua možeš napisat' rečenicu "nadam se da Tuđman puši krutu vražju kurčinu u paklu." Ako se u našem gradu organizira festival koji nudi svojevrsnu terapiju za budućnost istočnoeuropskog undergrounda, bilo bi krajnje neodgovorno na Terapiji ne pokriti i taj dio programa.

Dobar se dio ove terapije tematizirao i diskutirao na konferencijskom dijelu programa koji je istaknuo mnoge konkretne probleme funkcioniranja glazbene scene u suvremenim okolnostima. Kako je taj dio temeljito pokrio Matko Vlahović za Kulturpunkt ne vidim potrebu za ponavljanjem već rečenog, ali bitno je spomenuti da su Drozg i ko-organizatorica Vanesa Matošević ciljano prilagodili program lokalnoj sceni kako ne bi bio "još jedna copy-paste konferencija na festivalu". Cilj konferencijskog programa, kao i imenu dosljednog Substrata, bio je otvoriti trenutne probleme scene i pružati pragmatična rješenja na njih. Tako sagledan Substrat je u biti glavna manifestacija EEnlarge Europe što je u njihovim riječima "[...] zajednica klubova i edukacijski projekt za nezavisnu scenu [...]" s ciljem povezivanja i podržavanja različitih aktera regionalne scene bivšeg istočnog bloka, bilo organizacijskih ili umjetničkih. Substrat je tako kulminacija napora oko deset članova EEnlargea, "zajednice" koja je u svojih tri godine djelovanja prije Substrata napravila press akciju i nekoliko obuka. EEnlarge većinski tako djeluje iza zastora povezujući organizatore iz različitih klubova, a Substrat je oprečno tome eksternalizirano utjelovljenje njihovih ideja, želja i rada.

Sve ovo zvuči pomalo nedefinirano, a korporativni EU projektni žargon na njihovim stranicama ne pomaže, no Nik mi je strpljivo održao kratko predavanje o EEnlargeu. Ukratko EEnlarge je početkom 2020. započela Eszter Décsy koja je, uvidjevši fragmentiranost scene bivšeg istočnog bloka, okupila nekolicinu organizatora iz Slovenije, Rumunjske, Mađarske, Srbije i Hrvatske. Napravljen je komunikacijski kanal s ciljem razmijene znanja, vještina i programa te je dobar dio djelovanja EEnlargea tako do sad bio usmjeren povezivanju tih organizatora i dotičnih im organizacija. U Hrvatskoj to su za sad samo Azimut u Šibeniku i Močvara, no Nik je naglasio da je svakako cilj u budućnosti čim više povezati čim veću količinu prostora. Dapače, fokus EEnlargea je razvijanje zapostavljenih mjesta izvan metropola ovih država i uvođenje istih u jednaki standard kvalitete s kojom raspolažu scene glavnih gradova. Iz razgovora s Drozgom tako se moglo ekstrapolirati tri glavne funkcije EEnlargea. Prva je povezivanje scene, kako direktnom komunikacijom, tako i razmjenom izvođača koji bi preko EEnlargea u teoriji mogli daleko lakše raditi turneje. Druga je sindikalistička, primjerice ako lokalne vlasti mutnim odlukama odluče ugasiti neki klub, EEnlarge bi kao mreža povezana s višim instancama EU mogla uskočiti i potencijalno onemogućiti takvu kulturalnu represiju. Treća je financijska jer EEnlarge kao mreža ljudi koji su educirani o europskim natječajima i projektima te se međusobno educiraju o tome lakše mogu pobijediti te natječaje i povući novac iz nepresušnih EU fondova, konkretno Creative Europe, kišobranskog EU projekta za razvoj kulture.

Nik se sa mnom nije složio da je financijski dio EEnlarge funkcija, već je napomenuo da je to činjenica. Nekako se kultura i program moraju financirati, to je istina. Međutim upravo u toj činjenici leži srž problematike EEnlargea i njegovog odnosa s nezavisnom scenom. Funkcije i ciljevi EEnlargea su plemeniti, a ono što rade neupitno je dobra stvar. Olakšavanje sceni da raste, ne na jednom teritoriju, već, kao i priroda ovog putničkog festivala, na više njih, u nadi da će kroz deset godina ta scena bujati povezana poput istočnoeuropskog micelija hvalevrijedna je i ambiciozna vizija za koju ni u jednom trenutku ne želim insinuirati da je iole loša stvar. EEnlarge kao zajednica već u ovim ranim fazama uspijeva održavati festivale i pružati potporu manjim nezavisnim zajednicama. Jedan je dio tog programa da svaki klub koji uspješno bukira isti bend na turneji može dobiti sve veće financije sukladno nekom EU projektu. Ovo olakšava proces organizatorima i izvođačima te potiče da se regionalne scene istočnog bloka povežu, a taj je aspekt samo jedan dio njihove vizije i programa. Dakle, bitno je napomenuti da EEnlarge neupitno radi dobru stvar i da je ovako pragmatična solucija poželjna i pozitivna stvar za uvijek marginaliziranu alternativnu scenu. Kako je Nik Drozg sročio: "Bitno je da si reprezentativan."

Rekavši to i držeći na umu da svaki član EEnlargea radi više za scenu nego bilo koji glazbeni novinar, ipak osjećam potrebu da se EEnlargeu i bilo kojoj viziji smjera nezavisne scene koja je stubokom vezana uz EU fondove pristupim kritički. Kad sam Nika pitao vidi li budućnost alternativne scene u ovome nasmijao se. Mogu li se alternativna i nezavisna scena koncipirati u okvirima ovisnosti o novcu EU? Nik smatra da je to paradoks, čak i s pretpostavkom da EU natječaji za razvoj kulture žele dobro oni ipak iziskuju mjeru kontrole. Da bi došli do novca od fondova ipak se treba raspisati projekt koji se najbolje poklapa s interesima i ideologijom Europske unije. Paradoks se nalazi u razvijanju kontre unutar okvira toga čemu se kontrira. Moj sugovornik je napomenuo da o tome razmišlja pragmatično, u smislu pozitivnih konzekvenci koje ti fondovi mogu nositi jer pretjerano pesimistično pristupanje bilo kojoj ekonomskoj temi može voditi očajavanju i bezizlaznosti što ni za koga ne nosi dobre posljedice. Ako su neke financije na raspolaganju i mogu učiniti nešto pozitivno pod nekim minornim uvjetima, zašto ih ne prisvojiti? Principi svakako nisu produktivan odgovor u ovom slučaju jer, na kraju dana, dijelom EU i dozvoljava vlastitu kritiku. Ne postoje inspekcije na konferencijskom dijelu koje bi onemogućile zajednici poput EEnlarge da pljuju po EU i ne drže se principa te se čak i sam EEnlarge trudi stvoriti "alternativu tržišnim solucijama", nešto što se direktno protivi neoliberalnoj tržišnoj ideologiji koja je de fakto razlog postojanja EU.

Sagledano iz konzekvencionalističke perspektive EEnlarge i Substrat više su nego dobar kratkoročni način prilagodbe scene na sve očajniju globalnu ekonomsku situaciju. Iz iste te perspektive dugoročno pristupanje nezavisnoj sceni preko EU novca može onemogućiti stvaranje istinski nezavisnih zajednica s istinski nezavisnim načinima financiranja. EEnlarge tako postaje linija manjeg otpora, prema podjeli Davora Miškovića dijelom alternativne kulture koja je u dijalogu s institucijama i kulturom mainstreama o kojoj ovisi. Ovakav pristup sceni može obogatiti mainstream alternativnim idejama i sadržajima, no ne može ga izazvati. Nasuprot tome, nezavisna je kultura beskompromisna i gradi nove načine bivanja nepovezane s trenutačnim sistemom. Alternativna scena osuđena je vječno djelovati na teritoriju svog protivnika, u ovom slučaju imperijalističko-kapitalističkog bastiona Europske unije čiji se raison d'etre temelji na ugnjetavanju bilo kakvog vida stvaranja istinske alternative - ekonomske koliko i kulturalne. Dok je 90-ih primanje sličnih fondova, tad u obliku Sorosevih donacija, doprinijelo stvaranju nezavisne scene nasuprot dominantnoj politici Tuđmana, danas živimo u svijetu u kojoj je dominantna politika upravo diktirana takvom vrstom kapitala i EU. Na taj je način i ta prvotna hrvatska nezavisna kultura također, u nekoj mjeri, pretvorena u alternativnu.

Ako se pitate zašto uopće drvim o imperijalizmu i politici u članku posvećenom glazbi, volio bih Vas podsjetiti da je sva umjetnost vezana uz politiku indirektno te da je nezavisna umjetnost povijesno bila direktno politizirana. Kakva je umjetnost nekog vremena diktira onaj koji je može financirati, a kulturna produkcija koja se protivi takvim modelima često je ona koja pruža nova i zanimljiva estetska rješenja. Konformiranje statusu quo politički znači i konformiranje statusu quo estetski, a, recipročno, političko pružanje otpora znači i pružanje otpora ustaljenim oblicima estetskih vrijednosti. Jazz je nastao kao odvažna ekspresija crnačkih zajednica protiv bjelačke represije, rap je počeo na ulicama sa socijalnim angažmanom, a na poveznicu punka i bunta valjda ne moram trošiti riječi. Geneza nezavisne kulture vezana je uz otpor, uz beskompromisnost, uz koncipiranje drugačijeg svijeta, a ritam je protestnih bubnjeva u povijesti 20. stoljeća ložio vatru nezavisne glazbe koliko je i ona pokretala te proteste. Od studentskih prosvjeda 1960-ih i Woodstocka do anti-globalističkih pokreta vezanih uz skvotersko-hardcore scenu, jedno nije odvojivo od drugoga.

EEnlarge, ali i moguće slične inicijative vezane uz EU, pružaju potrebnu trenutačnu alternativu gorućim problemima scene, no ne mogu ugasiti požar niti se emancipirati od istih institucija koje bi ta alternativa trebala pokušati rastaviti i na koncu zamijeniti. To, naravno, nije njihova krivica jer mogućnost stvaranja istinski nezavisne alternative otvoreno je pitanje globalnog sjevera 21. stoljeća. Istinski nezavisne zajednice danas su ugašene, uskoro ugašene ili komodificirane, četvrte opcije nema. Potencijalno je jedina solucija pomiriti se s time, odustati od politizacije scene i traženja novih načina izričaja unutar granica EU, prihvatiti pat poziciju pronalaženja sigurnog kutka unutar kojeg se može stvarati kvalitetna umjetnička produkcija s već zadanim okvirima. Tko se želi baviti otporom neka se pridruži paravojnoj gerilskoj skupini u Peruu, a Europa neka bude ostavljena cinicima. Iako donekle razumijem takav pristup, ipak bih volio napomenuti da je konstantno traganje za mogućnostima nezavisne scene potrebno dugoročno jednako koliko je trenutno potrebno nešto poput EEnlargea. Ako EEnlarge uspije u svom naumu i stvori streamlineanu mrežu klubova i kulturalne produkcije, takva se infrastruktura može koristiti kao odskočna točka za stvaranje nečeg nezavisnog. U protivnom, pravila EU natječaja i scena koja će uopće završiti u toj mreži riskira homogenizaciju i isključivanje radikalnih ljudi iz kojih radikalna glazba proizlazi.

Jer na kraju dana i inkluzivna mreža poput EEnlarge nekoga će nužno isključiti. Subtrat je zahvaljujući organizaciji pružao platformu nekim istinski zanimljivim glazbenicima koji koračaju u pravom smjeru, no jednako je tako svojim marketingom i diskursom privukao određen kadar i stvorio određenu, pomalo buržoasku atmosferu. Padne li težina organizacije na nekog drugoga sljedeće godine hoće li spomenuti hipstersko-patricijski zvuk u potpunosti prevladati vračajući nas eksperimentaciji s ustaljenim estetskim izričajima, na internetski kanon uvriježene glazbe? Nik mi je spomenuo zanimljivu anegdotu u kojoj članovi EEnlargea iz Mađarske nisu uopće čuli za Palántu, dok je Palánta koju sačinjavaju peštanski skvoteri zavrtjela oči kad je čula koje klubovi oni drže. Koliko je skvot Palánte nezavisan, teško je reći, no anegdota je indikativna rascjepkanosti undergrounda koja će nastaviti postojati pristupa li se povezivanju scene samo teritorijalno u ideološkom vakuumu. Jer ako EEnlarge povezuje scenu, stvara klupski sindikat i crpi financije nužno se postavlja pitanje tko će biti izostavljen iz njihove grupe.

Do koje će mjere EEnlarge, pa tako i Substrat obogatiti, a do koje dugoročno osakatiti scenu ovisi isključivo o tome koliko će moći plesati po granicama društvenog ukusa EU i do koje mjere su ukusi njihovih članova progresivni i znatiželjni. Ako je suditi po prvom Substratu ipak se nadam da možemo biti oprezno optimistični oko toga da sam Substrat može postati katalizator za daljnji razvoj istinski nezavisne scene. Ključna riječ je oprezni jer, kao i moj kratkoročni financijski dobitak akreditacijom za Substrat, rezultat može biti dugoročno teži rad i napor da bi se taj dobitak nadomjestio, u ovom slučaju poprimajući oblik glomaznog članka do čijeg kraja vjerojatno nitko nije došao.

jan vržina // 17/03/2023

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

| 28/03/2024 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*