Davne 2015. Vedran Živković i ekipa održali su 15. svibnja sjajan koncert u KSET-u na 14. rođendanu Terapije www.terapija.net/koncert.asp?ID=21723 predstavivši se u psihodeličnom noise-rock izdanju. Prvi album stigao je tri godine kasnije, koncem 2018. potvrdivši visoke kreativne standarde preplevši stoner, sludge, space/post-rock uz obilje guste, mračne gitarske psihodelije i disonanti (nije mi jasno da ga nitko od terapeuta nije recenzirao), a evo opet u istom periodu nakon tri sezone došao je i drugi koji potpuno odskače u svim aspektima nadebelo se odvojivši od energičnih, a i kompleksnih formata. Malo toga je tada aludiralo na ovakvu tranziciju zvuka i stila; slobodno pretpostavljam da su ambijentalni komad "Mehanizmi samoobrane" i turobni drone "Lament", kao i dio atmosferičnih intervala često preskakivani u preslušavanjima kao naporni, monotoni, a vjerojatno i dosadni osobito za onaj dio auditorija koji je očekivao kombinaciju Repetitora i Vlaste Popić. Dakako, ove poredbe su besmislene jer Nemeček po ničemu nije pokazivao interes za retro post-punka u četvrtom koljenu kojeg otkrivaju adolescenti kao nešto novo i alternativno uzbudljivo već izlet u mračnu stranu noise progresije.



Tako su na ovome albumu, najavljenim kao prvi iz trilogije upravo ti 'dark' aditivi osnova, a druga vitalna stvar jeste da je lišen pratećeg benda, točnije bubnjeva i bas gitare usmjerivši dizajn na gitarske distrozije i novinu - tamburicu i loop tehniku koja je ranije bila sporadičan dio infrastrukture. Ustvari, Vedran se uz to pomagalo poslužio u kontekstu dočaravanja čistog analognog zvuka prošetavši prvenstveno po mračnom drone teritoriju s tri razdvojena instrumentala "Prokletije" (stavci 1.1, 1.2 i 1.3) tromo se gibajući i puzajući na vrlo sličan način čuvenih, nažalost upokojenih Coil s prozračnijim tonovima ranih Tangerine Dream. Zajedno iznose dvadesetak minuta, mogli su komotno biti učahureni kroz jedan simfonijski komad, ali vjerojatnost jest da je autorski nagon težio ka artističkoj dikciji s obzirom da pasaži imaju posve različite harmonijske strukture za koje laik nikad ne bi pomislio da su izašle iz gitarskih efekata već iz synthova.

Tri vokalne teme predstavljaju neo-folk tretman dugotrajnih minimalističkih mantri u dinamičnom aranžmanu što se tiče svirke: mnogo tremola uz melodije tamburice i prljavo potisnut glas daleko više upražnjuje depressive black kome jedino manjkaju blastbeatovi, no ima u žanru i takvih, poprilično sličnih izdanja, to jest, može se ovo proturiti i kroz taj katalizator. "Jurjevo" i frenetična "DajBog" tematski ulaze u preispitivanje slavenske mitologije na način blizak nekadašnjih Legen. Svirka drugonavedene je moćna i zgusnuta šarža potamnjelog noisea s obrednim digresijama, a najdulja "Pored rijeke Drine" (11 i pol minuta) epsku monumentalnost novog tradicionalizma protežući srednji tempo. Mutnija produkcija, dakako namjerna, jedini je relevantni nastavak s debija dok je sav ostatak praktički potpuno novi tip stla i izraza Nemečeka daleko više orijentiranog ka suprotnim relacijama napravivši ogroman tranzicijski korak ka originalnom autorskom izdanku. Shodno tome, nezahvalno je prognozirati naredni potez s drugim dijelom trilogije, ali sigurno jest da neće i ne smije biti ovakav. Autor je isuviše jak i kreativan da bi si dozvolio ponavljanje iste sheme.

Naslovi: 1.Prokletije 1.1, 2.Jurjevo, 3.Prokletije 1.2, 4.DajBog, 5.Prokletije 1.3, 6.Pored rijeke Drine

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/12/2021