Svaka čast Ujak Stanleyu, najavljivaču i organizatoru ovog hepeninga da je do sada na Terapiji objavljeno 3882 koncertna raporta, 5704 recenzije albuma, 499 intervjua, 6250 vijesti i 9534 najave u dosadašnjih 18 godina djelovanja. Majko mila, sve ih je izbrojao. Još bih dodao i 178 recenzija literarnih djela, 373 osvrta na filmove, 102 različita portreta, 80 različitih kolumni, 155 top listi, a nagradnih igri i nekadašnjih 'citat of d wik' (zadnji je bio Slashov 'rizik nije u mom vokabularu, to mi je egzistencija', objavljen 31.XII 2014.) mi se ne da brojiti. Ujak Stanleyu se dala izbrojiti ova gomila glavnih tekstova, da me pitate koliko sam tekstova napisao od svega toga, svjestan sam da pojma nemam, ali u svakom slučaju od sveukupno 29.763 teksta, barem 3-4-5, ako ne i više tisuća su s mojim potpisom i za svakim stojim da je to moje mišljenje u datom trenutku, pa mada me mnogo puta čitatelji pribijali na križ. Elem, 18 godina je zračenje zrelošću u dobi mlade osobe, pravo vrijeme za gubitak nevinosti, ako ne i ranije, ali definitivno nakon toliko sezona rada jedne zajednice kroz koju je prohujalo oko 250 članova je ogroman entitet zaljubljenika u underground što su svoja slobodna vremena posvećivali zanimacijama 'piskaranja' oko scene, a mnogo puta su znali 'ubosti' prave i vitalne stvari glede otkrivanja i ukazivanja na ono malo znano ili posve nepoznato gombajući se s karakternim boleštinama društva, općenitog 'mnijenja' i 'vox populija'. Istina, oni pravi iskonski terapeuti koji su pokrenuli stranicu koncem davne 2000., danas skoro pa osim Peđe (Predrag Brlek) više nisu aktivni, a njima mi svi dugujemo jedno veliko HVALA što su kroz početne godine održavali veliku ulogu katalizatora u tada baš i ne ogromnom internetskom prostoru, osobito onome koji je na području Hrvatske i ex-Yu regiona širio pozitivnu underground vibraciju rocka i svega onoga što je oko njega. Tada se razmišljalo, sjećam se Saleta (odavno živi u Mariboru), našeg dugogodišnjeg web-mastera da mi je negdje u rujnu 2004. prilikom redizajna stranice rekao ako Terapija potraje do 2007-2008, to će biti uspjeh s ovakvim sadržajem. Bili smo kompaktni mali bend 'citizen novinarstva' u kojeg se počelo uključivati sve više i više suradnika sa sve kvalitetnijim tekstovima i proširenim mogućnostima dodavanja video-spotova i linkova, tako da je bilo bezazleno fokusirati pažnju na okončavanje djelatnosti jer je nakon 6-7-8 godina cijela stvar počela jako dobro izgledati makar smo i nekoliko puta bili na rasapu što me jako živciralo. No, kad je krenula prva proslava rođendana, baš upravo u Attacku 4.II 2012., to je bio 11. rođendan Terapije paralelno odrađen i u nekadašnjem Chakka's room (hvala Sari iz benda Žen, ona nam je omogućila tu prvu veliku feštu), današnjem Surogatu, te kad smo povremeno održavali žive sastanke s 5-6-7-8 aktivnih članova, dvojbe oko raspada skoro pa da više nije bilo sve do prošle godine, no to vas čitatelje ne treba brinuti. Mi smo i dalje tu u postavi s dva-tri stara člana i nekoliko najažurnijih koji su nam se priključili u ovoj deceniji, a i ta šačica ljudi je dovoljna da osigura 'napredak, budućnost, radnički, rabotnički' kao što su davno, davno, davno rekli ljubljanski Žoambo Žoet Workestrao jer ništa nema ako ne pljuneš u šake i 'delaš kot zamorc', kak' je rekel Jani Kovačić. Svi bi danas 'leba bez motike', a to ne ide, nije stvar skinuti aplikaciju i stisnuti enter, treba se i neki qrc raditi, a ak' se radi, nek se napravi pošteno i do jaja, onako kako treba. Terapija.net nije elitni web kojeg zna baš svatko i ne bježimo od toga mada su postojale indicije i težnje da se pretvorimo u vodeći web-zin na Balkanu, no tu su onda neke sasvim drugačije relacije gdje se moraju raditi i Thompsoni, S.A.R.S.-i, Parni valjkovi, Kazališta, Magnifici, Plavi orkestri i još mnogo toga svašta komercijalnog, za nas neukusa široke mase što odzvanja s radio programa i njihovim autorima donosi velike tantijeme na račun zadovoljavanja one Pejakovićeve himne "Misli svatko da je meni lako", Grdovićeve "Nije u šoldima sve" i Balaševićevih ulagivanja najširem sloju audijencije. Da budemo načisto, svi su oni nekad bili rockeri, ali su izmjenili stav literarnim i glazbenim pristupom. Pa meni su nudili tijekom proteklih godina solidne pare da pišem o komercijalnoj sceni, pokušao sam, ali nije mi išlo jer jednostavno se ne mogu ufurati u taj šlih 'sveopće narodnosti' zabavnjaka i pseudo-rockera. Glumiti nešto što nisi i pisati o svemu ponuđenome, čak mi je i Miroslav Škoro kad je bio direktor Croatia Records slao cd-ove zabavnjaka i soft-rockera, ali džabe. Nije to moj šlih, a niti Terapije... I svašta, mogao bih pričati satima i satima kako su svakojaki likovi pokušavali 'opametiti' Terapiju. A ona se opametiti na njihov svjetonazor ne može. Stvorena je da govori o zajednici socijalno, društveno, politički i kulturološki sjebanih koji osjećaju nepravdu i koji imaju svoje vizure te demokracije po kojoj su nam nasrali štošta ideoloških govana po glavi i u glavu da je idealno društvo. Nabijem tu demokraciju što je odavno mrtva (sjajna pjesma King UBU - "Big fuckin' brother") na kišobran sa šiljkom za 10 kuna iz Offertissime. Ne tako daleko, vrlo blisko mišljenje imali su i svi bendovi koje je Ujak Stanley doveo večeras na feštu, a šta ćeš nego najbolji mogući izvorni hardcore-punk koji ne druguje s hohštaplerima, probisvjetima, hipsterima, guzičarima, poltronima i ostalim ljubiteljima hrvatske demokracije, majčicu im njihovu, a ostalo ih je još malo. Ne vjerujem da je od zacrtanih 200 ljudi koji su prohujali prilikom ove sjajne fešte imao u srcu tu usranu 'hrvacku demokraciju'. Možda neki potencijalni putnik za Irsku, ali ako svi odemo tamo... tko će ostati? Svi ćemo izumrijeti i punk na hrvatskom više neće postojati, a on je najveća snaga domoljublja i pravilnog konstruktivnog kriticizma i pogleda na sve ovo sranje. Mnogo puta sam ponavljao, a ponoviti ću i sad: nije nacionalizam ako voliš svoj narod i ako mu daješ svu ljubav, to je prirodno, nacizam je kad mrziš druge koji nisu kao TI. A tu počinju predrasude... A sad o fešti... Lijepo je bilo za vidjeti da su Žulj i Punjena Papiga sa sobom doveli i pravu subkulturnu škvadru iz Rijeke, posebno mi se dojmila jedna mlada blijeda punkerica s jaknom Paraf, imala je ko' Vim Cola/ Bowie tamnu crtu od uha do uha preko nosa, njena ekipa je bila toliko skulirana došavši na ovaj rođendan Terapije kao da su došli doma na neki tulum. Imali su svoju pijaču (bambus), nitko ih zbog toga nije od sjajne redarstvene službe maltretirao, bilo je tu punkera s irokezama, a DJ je bio moj jako dobar prijatelj i poznanik Njec, Njeca, Sonja Hranjec, kako god ga zvali, najangažiraniji punker u Hrvatskoj iz Abergaz, vrtjevši između svirki bendova odličnu jebački nabijenu hardcore-punk mjuzu. Svi bendovi su maksimalno profesionalni, što sam se začudio: večer uoči fešte sam zamolio nekoga od organizatora da mi pomogne u dostavi grah šalate i pečenih odrezaka koje sam pekao čitavo popodne, došao je stari frend Marko Rančić, inače bubnjar Biciklića (nekad davno sam mu bio 'kum' sjajnog koncerta bivšeg benda Mental Harakiri u Bosanskom Novom 21.X 2006.) i utrpao u svoj auto, a to se treba cjeniti prema meni, starom, evo sad već izgubljenom nevinošću nakon 18 godina najuspješnijeg rada svakodnevnog štrcanja recenzijske sperme koja je bila puno aktivnija do prije par godina, ali zna se, nakon 18. nisi više junfer. Još dvije plastične pixe(is) hrane je donijela Edita Sentić, naša fotografistica sa znamenitih koncerata, a sam Peđa još 3 boce, jebate Whiskeja.... U backstageu je bilo klope i cuge da se smrzneš. Ne bih htio biti subjektivan ovom prilikom, ali moram, moju grah salatu su svi hvalili, fešta je fešta. Pretovaren lavor graha s lukom, lavor pun pečenih odrezaka uz jedno 10 kila kruha uz pijaču za sve bendove, garancija je za super feštu. BICIKLIĆ su otvorili feštu. Marko nije bio bubnjar, svirao je bas gitaru, stari basist si je sjebao kuk i ne može svirati čak niti sjedećki. Rošada u bendu bio je naš Ogi, sadašnji urednik Terapije, a kad vidiš i čuješ kako taj još uvijek mladić lupa bubanj i koliko je u svjetonazoru Biciklića, to je da se smrzneš, jer bend ima provokativnu ulogu strasnih zajebanata. Frontmen Debeli je u intervalima pohvalio Terapiju i tražio od svih da otpjevaju 'happy birthday to you, terapija', a onda pitao, 'jebate, jel' mi imamo neku rođendansku?'. A Marko je u istoj sekundi odvratio 'imamo'. I znate što - "Betmen - u usta ti ga metnem", ha-ha-ha. Prava rođendanska, kaj ne? A kad su ga odvalili "Hrpa", "Dinamo - Hajduk", "Drek", "Sve je pijano i drogirano" i ostale joj-punk veseljače, smijeha i zabave je bilo napretek. Pa je netko upeljao bicikl, Debeli je održao performans na njemu jašući ga ko' onu kozu koju guzi na omotnici albuma "Za koga je, dobar je", bilo je skidanja, naravno pogačine, guračine, valjanja po podu, čak su se i neki fatili mikrofona otpjevavši poneke dionice (Njec i Ujak Stanley), te obilja pozitivne zajebancije uz koje su tekli potoci piva, gemišta, vina i nekoliko vrsta rakije koje je kasnije Debeli koji odavno više nije debeli nego skoro pa Anoreksični točio na šanku uz redovito ljubazno pitanje svakom gostu 'kako vam možemo pomoći?'. S 500 kuna, bilo bi dobro... U tom backstageu se održavala prava pozorišna predstava koju niti najbolji režiser komendije, kak bi rekla Marica Hrdalo galanterano nemere zmisliti. Jedan od frendova Biciklića se u lječničko-apotekarskim propisano doziranim količinama odvalio u maligansku nirvanu noseći na glavi bijelu kapu sabljarsko-srednjevjekovnog imagea sa crvenim natpisom Kirgistan na ćirilici i latinici. Lik je skroz gotovo identičan inspiraciji mnogih pjesama Biciklića, poput one "Jučer sam cugao na Trešnjevci u stanu, kako sam jebote došo' u Ljubljanu?", a ima i priča da je nedavno završio baš u Kirgistanu na nekoj slavi svetog Georgija, al' je tolko' bio fasciniran maliganskim transom da mu jezik, poredak riječi u rečenici i smisao istih nisu bili usklađeni s onime što je htio reći, pa si je odspavao jedno 2 sata kao obvezatni dio inventara. Kasnije je Ogi pokazao svoje magične sposobnosti kad mu je stavio punu flašu pive na glavu. Toliko je bio drven, da ga niti drveni majstor kipar ne bi mogao bolje ustabiliti. A Debeli se opasno zagrijao za mladu barmenicu Petru, otkačenu plavušu što je prkosno i pakosno odvraćala ne samo njemu, nego i neugodnijoj škvadri, narafski s određenim afinitetom zdrave zajebancije povremenu tu i tamo nekoga opalivši plastičnom flašom po tikvi ili ih špricajući mineralnom vodom kako bi im razbistrila glave jer rakija radi svoje. Bila je kao oni vatrogasci i sigurnosna služba što na moćnim open-air festivalima mlazovima vode u vrelim popodnevnim satima horde uzavrelih fanova ispred pozornice prskaju osvježenjem. Onda se Debeli pentrao i po visokom frižideru, radio kojekakva čudesa, sve u gordoj želji da okonča s nevinošću kojekakvih vrsta: sve se mora isprobati jer 18-ta je samo jednom. Za to vrijeme na scenu su izašli SPOKOI! čijih nastupa u Zagrebu nije bilo skoro dvije godine i odvalili, majko mila, fantastičnu brusionu iznjedrivši jednu vitalnu stvar koja se provlačila kroz svih 5 bendova - nevjerojatne bubnjare (Pale je izvanredan). Tehnički koncizne i perfektne u kombinacijama blastbeatova kao da drmaju black/ death metal, a to je za punk-hardcore itekako važna poveznica s organskom dušom istinskog štimunga najnabrijanije energije na koju su posjetitelji gromko urlikali iz petnih žila mnoštvo poznatih pjesama što su se od prvog demo materijala iz 2015. i debi albuma "Izgubljen" (2017) prometnule u vrlo prijatan staž prepoznatljivih ultimativnih hitova s punoćom gromkog Martinovog vokala. Ako sam ponešto sumnjao prilikom recenzije tog drugog im albuma da su bliski sa Šank?!, ovaj nastup je poprilično defragmentirao i rasčistio moje mišljenje da su drugačiji tip nekonvencionalnijeg izraza u kome se figura ozbiljnosti i zdrave zajebancije prožima upravo u scenskoj izvedbi, a ne slušanjem kod kuće u nepovredivosti intime. Oni bi mogli, a možda i trebali biti nova velika stvar koja ima sve predispozicije da bukne u požar velikih razmjera. Gledavši i slušavši ih, stekao sam dojam da će im kroz izvjesno vrijeme ovakvi prostori poput Surogata bili premaleni. Imaju i 'napredak, budućnost' i 'radnički i rabotnički'. A i 'slobodu', 'borac' i 'slogu', nekadašnje ambleme bivšeg socijalnog uređenja koje je ot'šlo u sofisticiranu neo-liberalističku propagandu prodavanja mlake vodice s kojom rade specifičnu protutežu lijepom i idealnom, ali hrvatskim političkim potezima sjebanom sistemu svepoznate korupcije. Ne želim benaviti ostale bendove, ali PANKREAS su na mene ostavili najbolji dojam jer sviraju tu kombinaciju punka i metala koja se meni sviđa, te su neprekidno aktivni 12 godina. Nije zato što se Surogat doslovce najkrcatije popunio i što su stvorili enormnu gužvu: bubnjar Janko Pavlišek im je fenomenalan, a basist Nikola Grahovar (mislim da mu žena ili djevojka neopisivo nalikuje na moju sadašnju Ramonu prije nego što je promijenila frizuru, skoro sam pomislio da mi se Ramona uvukla u backstage, a bila je te večeri na 'tanc debil' svadbi) i gitarist Marko Moguljak s kojim sam netom prije nastupa prozborio par riječi pitajući ga oće li svirati 25 minuta, rekao je, 'neeeee... sviramo 45-50 minuta, uglavnom sav materijal' su toliko spretni i vješti u brzancima i izmjenama kojekakvih intervalova da im druga gitara uopće nije potrebna. Sex Pistols na hardcoreu s Metallica/ Anti-Nowhere League/ Pantera fleksibilnošću. Vokalist Tomislav Petrović je sjajan showman koji 'ulazi' među publiku nazdravljajući pivom, a ova iznimna količina razjarenih fanova je pokazatelj da bend kroz deceniju rada neprekidno ubrzava tempo dostizanja one vrline koju imaju najmoćniji i najubojitiji perfekcionisti ovakvog žanra. Neka vas ne zbuni ako na njihovoj FB stranici pod 'osobnim interesima' nađete podatak C2H5OH (alkohol), nitko od njih nije cugao, možda jeste poneku pivicu ili rakiju od Debelog, ali alkoholiziranog člana kad se svira, ovaj bend nema, barem nije bilo na ovom nastupu. Ne znam kako je inače, možda se uvaljaju, zašto i ne bi, no ovdje su bili majstori zanata kome su se posvetili. Mislim da je već bila prošla ponoć, a backstage je obilovao dogodovštinama, Njec se došao najesti, Debeli je cirkusirao valjajući se po podu i pentrajući po inventaru, a Kirgistan se zbudio, nešto mrmljao spavajući na nogama. Izašao sam vanka pišati od sve te silne pive koju sam unio u sebe i rakije, al' nisam bio pijan. Pitam zaštitare gdje se ovdje piša i sere jerbo oni WC-i u Medici momentalno ne rade i zatvoreni su, kažu mi imaš dva TOI šekreta, a ako su zauzeti, odi na parking. Naravno, bili su zauzeti. Ja sa štakom i protezom na nogi (sjebao sam ju davno, pa mi se ozljeda ponovno vratila), odem da se spišam na mračnom parkingu pored gomile šute (otpada sa zidova), a tamo se neki par strasno fuka. I kaže ženski glas 'samo nemoj pišat po nama, ak baš trebaš, malo šaraj s kurcom...'. Oću, oću srce, baš sam upravo izgubio nevinost... Negdje tada, a i još prije tijekom večeri upoznao sam Olija, pjevača te fenomenalne grupe PUNJENA PAPIGA. Ne znam da li ste uopće čitali što sam napisao o bendu i njihovom albumu par dana prije koncerta, ali mladić mi je donio primjerak audio kasete drugog albuma "Po'vratak kralja" rekavši 'Horvi, ti si prvi koji nas je shvatio i napisao takvu recenziju od koje smo ostali ošamućeni'. Obasuo me s komplimentima koji se ne čuju jako puno godina, 'vidiš, mi smo bend proizašao iz čiste zajebancije, a sad imamo prilike nastupati na ovakvoj fešti s ovakvim bendovima koje zna cijeli svijet'. Zar taj underground nije prekrasan? ŽULJ i spomenuta Punjena Papiga su zadnji nastupali, to su 'united' bendovi iz Rijeke, Oli i članovi se mijenjaju na postavama. Kad je bio ŽULJ, Oli je imao crvenu majicu s natpisom 'mamin sin', skinuo je vunenu kapu pokazavši da ispod nešto dulje kose ima karizmu onog Prlje iz kasnih 80-ih godina. Svi su vriskali od silnih decibela bez obzira znali ili ne znali tekstove, a kad je došla PUNJENA PAPIGA (vrlo slična postava) i kad su odvalili set furioznog punk-hardcorea, ja sam se skoro osjećao kao da sam na koncertu Minor Threat 1981., mada nikad nisam bio na njihovom nastupu. Gledao sam Fugazi u Ljubljani 1995., to je nezaboravno, uz Gang Of Four 1981. u Zagrebu, jedan od najboljih živih nastupa što su moje oči vidjele. Punjena Papiga su sjajan i prestrašno dobar punk-hardcore bend koji je ovom prilikom imao svega PETI koncert u karijeri, a Žulj možda 7-8-9-10, nije bitno, Oli mi nije znao precizirati. Lijepo smo se napričali, a svirka im je bila živi mrak, odličan nabijeni rokovnik s čestitkom za 2020. 'volim ovaj sistem, jer znam da se raspao'. Kaj drugo možeš poželjeti na 18. rođendanu, u 21. stoljeću nego skidanje junfera kad se svatko uz drugog im frontmena Veočića pomalo fatao mikrofona da se baš ni nije vidjela razlika između pozornice i audijencije? A što se nakon svih ovih svirki dešavalo u tom backstageu, najljepša je priča svih rođendana Terapije: Turkmenistan je opet zaspao, grah salata se jela, oni anti-vegani su jeli pečene svinjske šnicle, a tulum se provodio, vjerojatno do tko zna kad. Da li je Debeli ostvario naum (ili više njih) i tko ih sve nije realizirao u potpunosti te večeri, nije me briga, ali znam da je neki predstojeći pripadnik ovakvog plemena zasigurno (ne)bilaterano isplaniran na ovome rođendanu... O tim kulturološkim stavovima sam u backstageu pričao s bradatim prijateljem Kirgistana, složio se u mnogo aspekata s mojim rezoniranjem, znači nisam SAM. Naposljetku, jedan od vrlijih, novijih članova Terapije, Jan Vržina je odjurio po pijaču na obližnju benzinsku stanicu i donio jedno 6-7 q-packova pive, one najbolje, pakirane u 2 litre plastike, a tad je backstage fešta i najbolje krenula, samo sam ja sjeo na svoje bicikleto i krenuo doma, umor je učinio svoje.

Nisu Biciklić najveće zvijezde: svi su sjajni hardcore-punkeri i kapa im do poda. To što pripadajuća audijencija ne shvaća, njihov je problem: na predstojećem nastupu UK Subs (4.II 2020., utorak, Boogaloo, Zagreb) sigurno će se skupiti 5-6 puta više ljudi jer Charlie Harper sa svojih 75-6 godina zrači više punkom nego li mlada hrvatska armada punka. Jeste li baš sigurni? Ja nisam više u ništa siguran. Sad konačno imam 18 godina i život je tek pred menom. Sweet little eighteen, to čak niti Einsturzende Neubauten nisu otpjevali.

horvi // 19/12/2019