Kad bi se sažimali bizarniji rekorderi u svemu i svačemu na domaćoj, pa i inozemnoj glazbenoj sceni, pretpostavka je da ime riječkog benda Punjena Papiga ne bi našlo mjesta na toj listi jer se za njih jako, jako, jako i prejako slabo zna. Ali, podaci koje bend ima uistinu su kaotično ekspresivni graničivši s čudom neviđenim: dosadašnja dva albuma imaju im zajedno 25 pjesama, a sveukupno iznose 23 minute i 28 sekundi (iliti 1408 sekundi) što je u prosjeku 52 sekunde po pjesmi (najdulja u karijeri im je "Petar punk" s debija "Muzika nije punk" 2.07, a najkraća "Po'vratak" 0.12 s ovog drugog albuma). Nadalje, imaju nevjerojatnu karizmatičnost slučajnosti ili namjere, ne bih znao, da su im albumi odvojeni sa čak deset godina pauze, te da su u karijeri održali samo 4 koncerta. Od toga, bili su predgrupom velikana Anti-Nowhere League, a sve im je nekako u obligacijama brojki 9 i 10. Osnovani 2008., debi od samo 10 minuta i 53 sekunde objavili 2009., pa se 2010. razišli, ponovno se u novoj postavi skupili 2018., ovaj drugi album od 12 minuta i 35 sekundi objavili 2019., te se shodno pokazateljima može očekivati da će se rasturiti 2020., ponovno okupiti 2028., treći album realizirati 2029. i opet zadržati pravo na hiatus narednih 9-10 godina. O detaljnijim činjenicama bi se sad moglo razglabati da nisu možda kojim slučajem i datumi rođenja članova benda, a bilo ih je, kako sami kažu, 10-ak marginalaca, sve redom prijatelja što istinski vole pravi punk, u znakovitom okruženju spomenutih brojki. Recimo da su originalni članovi rođeni 1979-1980, noviji 1989/1990, a oni budući 1999/2000, 2009/2010... i to na datume 9. listopad, 10. rujan, 10. siječanj (kao najidealniji za debi album), a može i na svaki datum koji u sebi ima devetku ili desetku, a možda i osmicu jer je ona početni dio njihove karijere osnutka i ponovnog skupljanja. I tu se može razvezati čitava ezoterična figura oko brojki da primjerice bas + gitara imaju zajedno 9, da dvije gitare imaju 10 žica, da bubnjar koristi 9 ili 10 elemenata (bas pedala, doboš, fuzz, indijaner, 2 činele, 2 palice, 1 litru rakije ili 1 vraški dobar speed), a da svaku pjesmu uvježbaju za 9-10 minuta jer se tu nema što previše filozofirati.

Da ne serem dalje što i kako jerbo su mi ove činjenice same isplivale na površinu kad sam vidio da na našem omiljenom portalu nastupa ovaj bend, odmah sam se sjetio jednog ludog koncerta u zagrebačkom Route 66 kad sam ustvari prvi puta saznao da postoji Punjena Papiga. Bilo je to na nastupu varaždinskih BKD, zagrebačkih Accident i pijanog ludila Biciklića, te čakovečkih simpatičnih Partleka 26.III 2016. kad se jedan uporni mladić s ljubičastom irokezom, vidno indisponiran skoro nakon svake odsvirane pjesme hvatao mikrofona uzvičući 'sljedeća stvar je Kamikaza'. Jako dobro sam zapamtio da je imao bijelu majicu na kojoj je nehajnim slovima nešto pisalo, isprve sam mislio da piše 'punjena paprika', ha-ha-ha... Ali bilo mi je čudno, pa i blesavo u tom trenutku da punk može biti toliko naivan promovirajući tradicionalno domaće jelo, dan-dva kasnije, kad sam gledao fotose što sam ih opalio s tog koncerta, razabrao sam da nije punjena paprika, nego punjena papiga i tu počinje da se razmotava klupko... Elem, da nije bilo tog upornog mladića, sumnjam da bih saznao za bend koji tada možda i nije razmišljao o ponovnom okupljanju, a zašto se ipak okupio, postoje valjani razlozi od 247 ljudi koji ih prate na FB. Njihova muzika i stav su slatke i kratke pjesme pune jezgrovite esencije hardcore-punka: sočne, arogantne, bijesne, mučne, zajebantske i što je najbitnije, socio-politički angažirane s gardom ljutih otkačenjaka što se sprdaju s ljudskim težnjama savršenstva dovodeći kataliziranu sirovost istinskog žanra do obujma ironije medokriteta u kojoj se i sami postavljaju kritičarima i učesnicima znajući jako dobro uloge 'za' i 'protiv'. Tekstovi su osnovica, bez njih ovaj bend nema šanse daleko, a mogu reći, generalizirano, niti jedan od ovih 9-10 konkretnih pjevanih komada na ovome albumu drsko-vrištavim vokalima Olija i Veočića nije nimalo banalan. Svaki je točno u nešto jasno uperen i ciljan, bilo to metafore 'divlji cvijetovi, radost mladosti, korov zrelosti, gadost starosti - ne ubrano cvijeće koje nitko neće/ za nekog smeće, a za tebe korov' ("Divlje cvijeće"), 'bijela stopala, crvena jaja, prekriven laticama, peruti s glave/ suze ko glavice kurca u tetrapaku!' (skoro tromi sludge-punk "U tetrapaku"), ezoterije 'pokuc'o si na vrata, unutra si ti obučen u ništa!! smrznut od sunca, znojnih očiju, mutnog pogleda!! nervoze nema/ puna usta jezika, vrijedan obilja!!/ ubijen, ubijen do smrti!!' (najlaganija "Smrt") ili onih, daleko realističnijih - 'bijes uličnog glasa, srcem!/ podivljala masa, za tlačitelje nema spasa/ moja šaka = tvoja šaka/ punk rasa' (Exploitedovska "Punk rasa") ili 'zašto voliš noćni život? zašto ideš na koncert? zaš't si često na margini? zašto trpaš sve u sebe?' ("U potrazi za ludilom"), 'mentalne fekalije izlaze iz lubanje' ("Mentalne fekalije"), a i onih, meni starom punkeru najdražih poveznica socijale i politike koja nam se vjekovječno miješa u život od kada je čovjek dobio ovlasti da drugima rukovodi život.

"Sendvič":

'dijete u školi užinu plaća
kriminalca u zatvoru država hrani
za radnike više nitko ne mari
ne jedi radniku sendvič iz ruke'

"Volim ovaj sistem":

'volim ovaj sistem
jer poslije njega slijedi
ono što sam sanjao
da je sistem nestao!

volim ovaj sistem

u guzicu tvoju

volim ovaj sistem
jer znam da se raspao'

Glazba je potpuno prilagođen užitak 'milovanja bodljikavom žicom' (tako se i zove jedna od ovih 16 vrlo kratkih pjesama), uopće nisu raštelani kako tvrde, a niti neuigrani, energija im je napenalena ajnc'a, da su možda bolje gitaristički potkovaniji, komotno bi mogli svirati i najopakiji black metal, tu nema baš puno razlike između njih, ranog Burzuma, Mayhema ili hardcorea Exploited, sve je to jako blisko. Oni prvi ex-Yu punk bendovi su čiste male bebe spram ovih Riječana. Ovi ga odvale kratko i slatko, jezgrovito minimalistički savršeno ko' nekoć Napalm Death od par sekundi pa nikome baš to nije bilo jasno što su bivši legendarni Justin Broadrick i ekipa mislili kad su pjesmu "You suffer" (1987) sveli na samo 1 sekundu i 316 tisućinki što je ušla u Giunnessovu knjigu rekorda. Dakako, taj rekord je teško oboriti i ne treba se zamarati s time jer Punjena Papiga je puna kojekakvih rekorda koje tek valja analizirati.

Pjesme su im kratke, gotovo nemaju nikavih solo dionica i vertikala, odnosno uzlaznih putanja aranžmana, glazbeno rečeno su linearni komadi, prave 'etide' hardcorea onako kako punk i treba izgledati, a koliko mi se čini, uopće ništa ne glumataju i nemaju nikakvu furku imageom opaljenih punkera koji vanjštinom pokušavaju utjecati na svijet. Oni mogu mijenjati svijet svojom pozitivnom percepcijom ukazujući na vitalno glavne probleme društva, a to su na ovome albumu i pokazali.

Na rođendanu Terapije ovo će im biti peti koncert u karijeri što je tek polovica od 9 ili 10, znači, biti će još njih da zaokruže kvotu. Ak ih nitko neće platiti za njihove putne troškove, ja ću. Ovakav bend s ovakvim albumom zaslužuje sve čestitke. Moje. Vaše. Razmislite o kojem se stadiju svjetonazora ovdje radi. I da se to izgubi samo tako, ajoj. Onda svi možemo ponvno na glasovanje za nove lopove koji nam ništa dobro neće donijeti. Jel' smo kreteni? Jel' smo nacija koju se pljačka? Jel' glasamo za lopove? Jel' ne glasamo za sebe, za 'nas'? Jel' ste se zapitali tko ovu državu može dobro voditi čvrstom rukom i sjebati sve nagomilane pizdarije okrenuti ih pozitivno? Nekad je to nakon smrti Josip Broz - Tita bio Ante Marković, zadnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ pretvorivši konvertibilnost nekadašnjeg jugoslavenskog dinara u odnos 7 dinara za 1 njemačku marku. Ali danas, naša kuna unatoč konvertibilnosti koju drže banke, jedva da se može održati spram glavnih bogova - Dolara, Eura, Jena, Rublja..., nije čak niti potrebno, konkurencija je opaka i sadržajna, zna se mladih bogova što uništavaju krizu svojim valutama iz, uglavnom srednje Europe, dalekog i bliskog istoka, te Afrički potkovanih zemalja.

Svijet više nije onakav kakav mislite da jeste. Korumpiran, sve za lovu, stisneš 'enter' i iskoči neki genijalac da riješi sve vaše probleme. Uđimo dublje u problem, on je prikazan na ovome albumu mladih ljudi koji čak niti nemaju 30 godina, pa razumiju koji kurac ovdje ništ ne valja. Enter. Punk, bijesni hardcore, ko' Minor Threat ili Black Flag u 80-ima. Najbolji, pa može se i reći, najsavršeniji izdanak žanra koji jednom ispliva na površinu.

Naslovi: 1.Po'vratak, 2.Milovanje (bodljikavom žicom), 3.U potrazi za ludilom, 4.Divlje cvijeće, 5.Punk rasa, 6.Život, 7.Smrt, 8.Volim ovaj sistem, 9.Kamere, 10.Mentalne fekalije, 11.Fuck ego, 12.Mrtvi panduri, 13.U tetrapaku, 14.Sendvič, 15.Trljež 2, 16.Trljež 1

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 09/12/2019