Glazbeni vremeplov kroz srce jazza

Jedan od najvećih živućih jazz bubnjara, Barry Altschul, nastupio je sinoć u zagrebačkom klubu Močvara sa svojim trijom 3Dom Factor, ostavljajući publiku u stanju blagog transa. Bio je to njegov drugi posjet Zagrebu s ovim izuzetnim glazbenim sastavom i teško je ne primijetiti da je ovaj koncert premašio očekivanja čak i najzagriženijih ljubitelja jazza. Glazbena kemija između trojice glazbenika, sloboda izraza i duboka međusobna povezanost stvorili su večer za pamćenje.

Močvara je bila lijepo popunjena, što je dodatni dokaz da Barry i dalje zrači nekom magnetskom privlačnošću za zagrebačku publiku. Njegovi partneri u triju su kontrabasist Joe Fonda, dugogodišnji suradnik i sugrađanin iz New Yorka, te Jon Irabagon - briljantni saksofonist koji je već stekao kultni status među ovdašnjom jazz publikom. Irabagon, kojem je ovo bio peti posjet Zagrebu, svirao je tenor i sopranino saksofon, donoseći široku paletu boja i izraza u zvučnu sliku trija.

Koncert je najavio domaćin i organizator Impronedjeljka, Capri, s vidnom tremom u glasu - sasvim razumljivo obzirom na ozbiljnost i kalibar glazbenika koji su stajali na pozornici. Već s prvim tonovima bilo je jasno da nas čeka nešto posebno. Iako su se suočili s tehnički izazovnim prostorom, tonac je napravio fantastičan posao - svaki instrument bio je jasno čujan, balansiran, a ipak dovoljno nježan da se osjeti intimnost izvedbe. Bila je to svirka u kojoj nitko nije dominirao, nego su se sve tri glazbene osobnosti isprepletale u stalnom dijalogu i nadopunjavanju.

Barry Altschul je ponovno potvrdio zašto ga se smatra živućom legendom. Njegova sviračka energija, osjećaj za dinamiku i nevjerojatna tehnička spretnost ostavljaju bez daha. Iako u 82. godini života, bubnja s preciznošću i strašću koju bi mu pozavidjeli i mnogo mlađi kolege. Mijenjao je palice za metlice gotovo neprimjetno, igrajući se s teksturama i ritmovima, vozeći publiku kroz jazz vremensku kapsulu. Joe Fonda je na kontrabasu bio srce večeri - ritmički i melodijski neumoran, stilski raznolik i uvijek nasmijan. U jednom trenutku zaplovio je u ragtime vode, što je iznenadilo i oduševilo publiku, ali i njegove kolege koji su odmah prihvatili smjer i nastavili improvizaciju. Fonda je često inicirao promjene, vukao svirku iz jednog žanra u drugi - od bluesa do neoklasičnih trenutaka, sve do minimalističkih pasaža koji su vodili ka završetku regularnog dijela koncerta. Jon Irabagon djelovao je kao kohezivno tkivo trija. Njegova sposobnost slušanja i suptilnog reagiranja na ono što ritam sekcija nudi bila je izvanredna. Iako je najmlađi član benda, svirački je na istoj valnoj duljini s Barryjem i Joeom. Njegov tenor saksofon grmio je kad je trebalo, ali i šaptao kad je svirka tražila tišinu i prostor. Pred kraj koncerta prešao je na sopranino, unijevši dodatnu dozu začudnosti i razigranosti. Njegovo umijeće i prisutnost publika je nagradila prije i poslije koncerta kupnjom ploča i CD-a koje je donio na turneju - dokaz koliko ga ovdašnji ljubitelji jazza cijene. Usput rečeno, njegov album Dr. Quixotic's Traveling Exotics svakako je preporuka za slušanje - remek-djelo suvremenog jazza.

Cijeli koncert bio je strukturiran kao jedna jedinstvena kompozicija, trajanja oko sat vremena. Hipnotički trans koji je trio uspostavio bio je toliko snažan da nitko iz publike nije napustio prostor - nema kretanja prema šanku, ni toaletima. Samo potpuno uranjanje u glazbu.

Naravno, publika nije dopustila da se koncert završi bez bisa. Trio se vratio na pozornicu i još jednom zapalio dvoranu s desetominutnom izvedbom u kojoj je Irabagon provukao fragmente Monkove glazbe kroz svoju prizmu, stvarajući neobičan i izuzetno efektan hommage velikanu. No, ni tu nije bio kraj večeri. Nakon kraće pauze uslijedio je improvizacijski jam session u kojem su nastupili Capri (sopran saksofon), Jon Irabagon (tenor saksofon), Joe Fonda i Boris Janje - obojica na kontrabasu. Iako kvartet stvoren ad hoc, komunikacija među glazbenicima bila je gotovo telepatska. Capri je prvi započeo, Irabagon ga je slijedio, a tada su oba basa eksplodirala u bogatstvu tekstura. Poseban trenutak bio je istovremeni rad s dva kontrabasa i dva gudala - rijetkost čak i u eksperimentalnom jazzu. Nažalost, dio publike je već otišao, ali oni koji su ostali svjedočili su autentičnoj, neponovljivoj improvizaciji.

Koncert Barryja Altschula i trija 3Dom Factor bio je dokaz koliko je jazz, u svom najboljem izdanju, zapravo dijalog između prošlosti i sadašnjosti. Gledati Barryja kako s 82 godine svira s tolikom lakoćom, slobodom i strašću, dok ga Fonda i Irabagon intuitivno prate i nadopunjuju, bilo je nadahnjujuće i dirljivo. U vremenu u kojem je pažnja raspršena, a iskustva često površna, ova večer podsjetila je koliko snažno i duboko glazba može djelovati kada joj se pristupi s punim poštovanjem, znanjem i otvorenim srcem. A Močvara je sinoć bila mjesto gdje se to dogodilo.

jura // 06/05/2025