Positive Brewery je friška lokacija za evente na zapadnom dijelu Zagreba, na Trešnjevci, tik uz željezničku prugu i nadvožnjak/ podvožnjak Selske ulice, nekih 100-150 m uvučen u Ivanečku ulicu kojom sam godinama vlastitog klinca vodio u obližnji vrtić ne obazirući pažnju na okolnu infrastrukturu uglavnom poslovnih objekata. Nije mi ga bilo teško pronaći mada se više uopće ne sjećam kako je objekat izgledao prije 6-7 godina, ali večer uoči Praznika rada kad sam ga po prvi puta posjetio još se osjećao miris svježe boje na šarenim zidovima ukrašenim op/pop-art/psycho kolažima. Prostor je pozamašno velik: ulaz je kroz veće asfaltirano dvorište, u prizemlju su toaleti, a na prvoj etaži je glavni dio kluba cirka, odokativno kapaciteta Močvare. Po mojoj procjeni bez problema bi mogao primiti 500-600, ako ne i više ljudi. Pozornica je taman za klasičan peteročlani bend, skroz je u širini od zida do zida i može se mehanički proširivati ili sužavati po potrebi jer je montažna, plafon je pristojno visok i za odigrati košarku bez stropnih mantinela, a šank dovoljno udaljen da se ne gomba s akcijama na podiju. Iza i okolo šanka ima još oho-ho prostora za koješta, a posebno je interesantan backstage iza pozornice ostakljen gledajući na dvorište s četvrtastim (nikako kružnim) balkonom i galerijom. Specifičnost je da je jedan od rijetkih klubova koji konačno ne protežira mrak, štoviše ugodno je osvijetljen i daje šansu za fotografiranje bez bliceva, a tu je sad i onaj relativno najvažniji dio performensa - akustika i ozvučenje su vrlo dobri s obzirom na beton, staklo i metalnu armaturu. Možda je to samo zbog toga što su te večeri nastupali elektronski izvođači. Možda kad zaori neki rock i distorzija gitare bude sasvim drugačijih frekvencijskih karakteristika, ali za moj prvi susret s prostorom mogu samo izreći sve komplimente izuzev jednog - piva je preskupa, makar bila unikatan kraft kojeg navodno, kako je momak na točioniku rekao pravi samo jedna osoba. Svjetla je kisela (20kn pol litre), a majko mila, ko' da si izmješao bazgu s limunom, ali crna je ok, slatkasta s čokoladom (23 kn, također pol litre). Gemišt, bambusi, žestice, sve je abnormalno skupo, iznad 20 kn... Uf... E, sad... Konačno prvi dolazak čuvenog i legendarnog pionirskog electro/synthwave benda iz vremena bivše Jugoslavije u Zagreb je hvale vrijedan potez i to baš u ovaj prostor koji odiše onime čime je i sam bend nekoć zračio - futurizmom i strepnjom za suživot s okolinom. Beograd je egzistirao kratko vrijeme od 1980. do 1983., objavio je samo jedan singl i jedan LP, a potom netragom nestao ostavivši trajni i neizbrisiv pečat elektronskom popu sljedbenicima Denis & Denis, Videosexu, Lakim Pingvinima, D'Boysima, Hladnoj Braći i inima, manje znanim i neznanim autorima koji su takoreći poskrivećki nešto prtljali po synthovima, prvim kompjuterima za široku uporabu po srednjim školama i fakultetima, isprobavali programiranja na 'bejziku' koji se snimao na obične audio-kasete, pa i Oliveru Mandiću i onim daleko alternativnijim koji su išli u korak s Beogradom kao bendom, a ne gradom - Borghesiji i Laibachu koji se u prvoj fazi nije deklarirao na elektronici. Kako je vrijeme odmicalo, Beograd je dobivao na kultnim vrijednostima jer nije bio komercijalno iskorišten, niti forsiran, pa je do današnjih dana ostao mitski bend iskoprcavši se iz pepela reunionom 2012. i povratničkim albumom "Pola-pola" objavljenim 2015. za Lampshade Media, a to su činjenice koje je valjda skoro svatko od posjetitelja večerašnjeg nastupa imao u vidu. Jezgro benda - visoki, neobično vitak za svoje godine (ima ih 59 i uopšte ih ne pokušava uobraziti u nešto mlađe), vrlo komunikativan, zabavan i živahan Dejan Stanisavljević s prosjedim dreadovima naoružan synthovima i samozatajan Milan Bubalo - Mića za laptopom, ritmovima i programima, te novopridošla, napola mlađa Sana Garić (iz benda Xanax) zadužena za efekte i synth izašli su u 22h i odmah isporučili obje strane prvog i jedinog 7'' singla "Sanjaš li u boji?" i "TV" ('pritiskom na dugme započinješ dan/ pritiskom na dugme, ostvaruje se san') predstavivši novi zvuk i stil koji se tek u osnovi bazira na originalima iz 1981/82 objavljenih za nekadašnji Jugoton. Nova stilizacija je moderno okrenuta ka IDM/EDM/ dubstep/ electro-industrial varijacijama u kojima je potpuna sprega živa svirka klavijatura, odnosno tipkovnica i synthova izuzev ritmova i ponekih Bubalovih tajni s laptopa. Dejan nas je sve pozdravio rekavši između ostalog 'dobrodošli dragi prijatelji, veliku većinu vas poznajem' i između pjesama koješta komentirao neprestano animirajući suptilnošću pronicljive artističke duhovitosti pomješane s cinizmom ('moraću se pretvoriti u Kvazimoda kolko mi je nizak stalak za synth'), a zna se, takvi su i tekstovi pjesama "Mrak" i punkerske "Modni kroj" izvedene sa čvrstim gardom ironizirajući današnje sponzoruše (osobito u refrenu 'ona je žena baš za vas, bledo lice, vitak stas... na njoj je novi modni kroj'), te lagane "Beg" koja je dobila umjesto one čuvene trubačke dionice Stjepka Guta vrlo slojevite psihodelične zamjene na synthu. Kad sam ga gledao, neshvatljivo mi bilo da ima tako nizak stalak za synth, pa Dejan ima skoro 1.90 m u visinu i komotno je mogao biti košarkaš slavne jugoslavenske reprezentacije sa Draženom Dalipagićem, Krešimirom Ćosićem, Mirzom Delibašićem, Draganom Kićanovićem, Peterom Vilfanom, Ratkom Radovanovićem, Mihovil Nakićem, Žarkom Paspaljom, Draženom Petrovićem, Vlade Divcom, Dino Rađom, Stojkom Vrankovićem... i a taj stalak se nikako nije mogao podići očito namješten i bezeciran za uzrast mog sina koji ima metar i 40 u sadašnjoj devetoj godini života. Sad, nisam skontao da li je to neka njegova namjerna furka da je uključi u zabavniji dio ili je to organizator tako ispoštivao stavku 'trebaju nam stalci za synthove', ali upalilo je odlično i vrlo domišljato duhovito od Dejana. Nastavak koncerta su uglavnom fokusirale nove pjesme s povratničkog albuma prikazavši taj novi stil kojeg je jednom prilikom Dejan objasnio kao electro punky dub funky puno prije izlaska albuma (baš u ekskluzivnom interviewu za Terapiju 30.XI 2012.) nanizavši teme "Weltschmerz", "Percepcija", "Kozmos patriotizam", "Zrnca prašine", "Zombi apokalipsa"... između kojih su se provukle također u sličnom maniru stare "Ko si" i "Ulice su noćas..." pokazavši koliko je jezgro benda i dalje spremno za nove izazove kad su i pradavne pjesme u pitanju odjenuvši ih u posve novo ruho dubstep/ electro-reggaea. Bilo je tu i eksperimentalnijih trenutaka za igranje s efektima i vokoderom, veličanja omiljene biljke (nepotrebno je reći koje), a za kraj su ostavljena dva bezuslovno ultimativna hita "Kontrolori" i "Opasne igre", dakako u posve novim verzijama na koje ama baš nitko nije ostao ravnodušan.

Izašli su na nepredviđen, ali zasluženo izmamljen bis i ponovno izveli "TV", ovaj put u nešto dužoj varijanti uz gromoglasno skandiranje 'na ekranu je sve što želiš/ ...i sve što znaš' koje nije jenjavalo sve do konca pjesme, a da su htjeli, mogli su je svirati još barem koju minutu dulje jer im čitavu konfiguraciju svirke ne uvjetuju nikakvi unaprijed programirani sekvenceri, matrice i zadani kompozicijski okviri. Eto, kad smo imali kojekakve reunione starih ex-Yu bendova new wavea i proto new wavea (Igra Staklenih Perli, ne zaboravimo) u posljednjih 5-10-15, a i više sezona, svi su se oni manje-više bazirali na staroj slavi i starim prokušanim formatima, dok Beograd hrabro kroči novim i svježim putešestvijama valjda jedini od njih imajući na umu da se ona atmosfera s početka 80-ih ne može vratiti i da je nema potrebe revalorizirati provjerenim metodama što dokazuje da su unatoč ignoriranju u dotirano vrijeme trudivši se nastupiti barem u zagrebačkom Lapidariju ili KSET-u kad su ih već iz Kulušića otkantali zato jer su smatrali kako je riječ o nekakvim nafuranim elektronskim šminkerima, ovaj konačno prvi nastup u hrvatskoj metropoli je pokazao sav njihov iskonski artistički smisao za inteligentan i sofisticiran punkerski electro party na najsuvremenijem stilskom nivou konca druge decenije 21. stoljeća, a ne tamo neki sentimentalni povratak u epohu prije skoro 40 godina. Uostalom, niti Kraftwerk odavno više ne izvode u istom stilu i zvuku materijale iz 70-ih i 80-ih, tako da se s pravom itekako može biti (pre)zadovoljan ovim nastupom gdje se praktički sve sviralo na licu mjesta, pa i improviziralo svirajući jer su Beograd bend za živu svirku, a ne play-back glumatanje i statiranje, a to je osnovna karakteristika svakog živog benda i izvođača, pogotovo ovakvog koji ima tekst 'želim da sviram s bendom svaki dan' (pjesma "Percepcija"). I ja želim takav bend slušati i gledati svaki dan, a ne da ga čekam do penzije.

Nadalje, sva energija, impresija, kao i adekvatno postavljena poanta svake pjesme prenesena je racionalno vibrantnom i zabavljačkom sposobnošću Dejana zračivši pozitivizmom unatoč dubokim spregama inteligentne inspiracije spram šabanističke konfrontacije; koncert u ničemu nije omanuo ili skrenuo u neki pogrešan kolosjek, nedajBože nacionalizam, šovinizam ili konzumerizam. Sve je bilo na svom mjestu i funkcioniralo je besprijekorno punkerski inteligentno, tako da je uistinu velika, pogubna šteta što ovi nekadašnji elektro pioniri i futuristi, od putrom namazanih glava organizatora i promotera nisu dobili priliku onda kad su trebali, kad su bili mladi i nadobudni da nastupe u Zagrebu. Pokazali su da unatoč fizičkog starenja njihov duh i inspiracija nisu zaustavljeni i zarobljeni u epohi potentnosti, oni su i dalje mladi u zvuku i pristupu, te bez ikakve zadrške mogu biti učitelji svakome tko smatra da je za ovakvu glazbu dovoljno savladati neki program za skladanje elektronske plesne glazbe i unedogled filati repeticije smatrajući ih minimalističkim napretkom. Nimalo. Ovakvu glazbu treba prije svega znati svirati i staviti je u današnje, a ne u neko prošlo vrijeme sa šablonski utanačenim gabaritima. Što se mene tiče, ovo je bio jedan od onih koncerata koje sam priželjkivao godinama, a bome i desetljećima jer mi je Beograd uz prvi album Boe, te Pekinške Patke "Strah od monotonije", Idola "Odbrana i poslednji dani", naravno Šarla "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." i splitskog, zaboravljenog drugog albuma Metka "Ratatatatija" jedan od najljepših i najoriginalnijih trenutaka jugoslavenskog novog vala ili, kako braća Srbi kažu, talasa. Konačno smo vidjeli taj čuveni bend u Zagrebu, mi odabrani, ničime izazvani, nikakvom histerijom i nikakvim medijskim blesavoćama koje bi privukle horde onih pametnjakovića što znaju sve o Depeche Mode, Skrilexu, 30 Seconds To Mars, koliko puta se tko upoznao s ovime ili onime, što kome znači nafurana fikcija Billy Idola kao punkera i EKV kao alternativnog benda. Ne, toga nije bilo u zraku jer je Beograd 'naš' unikatan elektronski živi bend. Prvi, jedan i jedini. Bogovi, a nisu se pretvorili u DJ-soundsystem. Predizvođač je bio IV/AN (Ivan Antunović), zagrebački miran electro/ synthwave autor čija je jedna od glavnih odlika sjajno uživljen vokal s impresivno dubokim tekstovima na hrvatskom jeziku. Odranije je znan preko projekata Narrow, Umrijeti za strojem i I/II, a ovom prilikom nas je zabavio dobrih 45 minuta pjevajući uz matricu plesne autorske EBM/acid-trance dinamike raspršeno odmjerenih fraza kratkih electro-pop pjesama u kojima nema žive svirke, a niti mjesta za instrumentalističke dionice. Od početka do kraja svake od 12 pjesama vokal i lirika su glavno oružje, između ostalih izvedene su uglavnom novije, nastale od 2015. do danas "Novi signal", "On", "Žrtva stihija" (inače duet s Lanom Popsimonovom koje nije bilo jer je 'zeznula' i nedavni nastup Sleep Loan Sharks na Veliku subotu u Jabuci), "Ne ostavljaj me sada", "Umorna lica", "Sloboda kretanja", te dvije obrade - "Kuća" Dorian Graya i naravno, nezaobilazan "Sivi dan" Videosexa još iz vremena spomenutih Umrijeti za strojem. Koncentriran na vokalnu izvedbu u tančine, gotovo u dlaku, trepavicu, najsitniju česticu, zaboravlja da je i scenski performans dio nastupa. Kako sam ga gledao više puta, uvijek je isti. Miran, skuliran i statičan. Fale mu plesni pokreti jer ima fantastičnu ritmičku vibru glazbe koju ne umije prenijeti na publiku, a pretpostavljam da je i breme ovako značajnog nastupa odigralo svoje. Fino ga je slušati kod kuće, ali gledati ga ovako uživo i to kao predizvođača najvažnijem i najepohalnijem ex-Yu elektronskom bendu poslužilo je tek samo kao zdravo i provjereno nekancerogeno predjelo za masno i slojevito bogato kulinarstvo provjerenih maestra.

Očekivao sam da na ovom koncertu vidim Marinu Perazić, Damira Tolju, Massima Savića, Mladena Puljiza, Damira Tiljaka, Ilka Čulića, Alda Ivančiča, Daria Seravala, razne elektro-darkere, synth-freakove, obožavatelje D.A.F. koji su 2010. nakrcali zagrebačku Močvaru i još mnogo njih što provjereno znam da imaju sve dodirne točke s Beogradom, synthwaveom, synth-popom, electro-popom, dubovima, rastama, technom, new-waveom, post-punkom, EBM/IDM/EDM-om, electro-industrialom, gothicom... Ne računam na prodane duše koje su 1982. bojkotirale koncert The Human League u Ljubljani i na one koji smatraju da su The Human League i synth-pop/wave ili kako god se nazivao da dobije neki šmek (a uvijek je isti s obiljem varijacija). Beograd je nama vjernim štovateljima pokazao što su i kakvi su: moderni, aktualni, duboko impregnirani u današnjicu i budućnost, te su nadasve i jako zabavni. Ne mogu širiti nikakvu drugu famu osim one koja je bila, a za mene je bila jedna od najboljih u mom životu da konačno vidim Beograd uživo i po ničemu se nisam razočarao. Oduševljen sam. Bravo Beograd kao bend! Bravo inteligencija, bravo pop, bravo dance, bravo punk, a sve na srpsko-hrvatskom jeziku. Jedan od najboljih, najspontanijih i najzabavnijih koncerata u zadnjih 30 godina, što se mene tiče. Možda i zato što je bio jedini i što sam ih konačno prvi puta vidio. Meni je bilo bitno da ih konačno vidim i čujem, te da se upoznam s Dejanom, vi dragi čitatelji ovog portala nemate pojma koliko mi je baš Beograd kao bend značio u životu i koliko sam punkerskih stvari otkrio zahvaljujući njihovim pjesmama u vrijeme kad sam bio tinejdžer, išao po njihovu ploču stopirajući iz Đurđevca u Bjelovar s jedva bijednom cifrom 13.50 starih jugoslavenskih dinara u džepu i nadom da ploča "Remek depo" u bjelovarskoj robnoj kući nije prodana jer u mom Đurđevcu PGP RTB nije distribuirao ploče. E, pa imam tu ploču i meni jako mnogo znači jer govori o mom životu u svim segmentima više nego bilo koji ex-Yu drugi rock-punk bend. A Beograd su bili moderni elektronski punk i to su ostali. I te večeri dokazali zašto je to tako. A, sad, to što su ih onomad neke važne jugoslavenske face glazbene kritike smatrale nekim futurističkim šminkerima nepodobnim da ih se uklopi u new-wave, to je zaista moralna osuda nekadašnjim intelektualcima koji su krojili scenu i nisu na vrijeme prepoznali vrijednost Beograda. Vjerujem da im je danas jako žao zbog toga jer su i sami pohodili koncerte Depeche Mode, Kraftwerk, Gary Numana, Soft Cell, OMD, Pet Shop Boys, The Prodigy i inih elektronskih zvijezda od 80-ih naovamo. Beograd je nama, zaista vjernim fanovima koji su ih čekali 3 desetljeća pokazao i prikazao suptilnost žive elektronske svirke s ogromnom slojevitošću i iznimnom punkerskom duhovitošću.

Nek' nam dođu opet. I to čim prije. Može i na jesen ili bilo kad, ljeti, zimi, u proljeće. Svejedno je. Ja sam prvi 'za'. Njihove pjesme govore o nama i našem društvu, a ne o tamo nekakvim izmišljenim, iracionalnim svjetovima iz mašte.

horvi // 02/05/2019