home > mjuzik > Pola - pola

kontakt | search |

BEOGRAD: Pola - pola (d.i.y., 2015)

Kad se nakon gotovo punih 30 godina pauze ponovno okupio bend Beograd i održao povratnički koncert na beogradskom brodiću na Savi 9.IX 2012. pored Brankovog mosta, malo je bilo šanse, pa i primisli da bi frontmen Dejan Stanisavljević s krnjom starom i novom ekipom mogao dogurati do konkretnog novog materijala. No, ipak se radilo u tišini, daleko od pogleda javnosti, prevtrale su se neke osobne Dejanove kompozicije, mnogo novih ideja i kovao se općeniti suvremeni glanc s kojim se ne zadire u znamenitu prošlost oivičenu samo s dva izdanja - singlom "T.V./ Sanjaš li u boji?" i albumom "Remek depo" (oba 1982.), djelima koja u fonoteci svakog ex-Yu novovalca i elektronskog diskofila zauzimaju posebno mjesto jer su između ostalog bile prve žanrovske ploče stare bivše velike države koje su dokazivale kurentnost trenda otpočetog još sredinom 70-ih s Kraftwerk, Tangerine Dream, Suicide, a kasnije i zapečačeno sa svjetskim uspjesima The Human League, Soft Cell, Depeche Mode, Thomas Dolbyijem, Eurythmics...

Njihova stara pjesma "Ko si" s pravom kaže u završnom pasosu 'prošlost je iza tebe/ sada si siguran, na ljude si otporan' upravo kao da je davne 1982. u svojstvu futurista Dejan kovao plan za naredni korak. Međutim, unatoč ovoliko dugačkoj pauzi i svakojakim uobičajenim naklapanjima oko reuniona gomile bendova, u slučaju ovog tek samo drugog po redu albuma Beograda ne postoje relevantne floskule o 'greški drugog albuma', okupljanju radi novaca i slave, retrospektivnoj zvučnoj slici ili nekoherentnosti materijala. "Pola - pola" je prije svega ultra moderan album 21. stoljeća kojeg s dostojanstvom potpisuju beogradski elektronski velikani, doduše ne svi oni koji su radili čuveni debi album, ali je urađen s istim ciljem kao i prije 33 godine - da bude suvremen i u potpunom toku sa stvarnošću koja je danas mnogo okrutnija, ciničnija i točno fiksirana na opću ljudsku egzistenciju. Premda Beograd nije bio shvaćen kao angažirani bend mada je imao u nekim kompozicijama i stihovima idealne socio-političke predispozicije (sjetite se pjesama "Beg", "Kontrolori" ili hita "Opasne igre"), s ovim povratničkim radom ispravlja se jedna velika medijska i novinarska šteta nanesena Dejanu i ekipi.

To ću popratiti jednom nevjerojatnom koincidencijom. Naime, upravo tog dana kad sam konačno sjeo za kompjuter da napišem nešto o albumu desio se nevjerojatan kuršluz. Bio je utorak, 21.VII (srpanj iliti jul) 2015., napisah ova dva uvodna odlomčića i nestane struje. Ubitačno vrelo poslijepodne oko 18h. Temperatura na suncu iznad 45۫C, na radiju su cijeli dan govorili da je oko 38. Ljudi su se previše lagodno komodirali, skoro svaki drugi-treći stan u zagrebačkoj metropoli ima klimu, toplinski udar je ogroman i potrošnja struje je bila skoro pa jača od potrošnje plina u zimi. Zombi Apokalipsa te gleda i uživa u tvojoj nemoći jer si konačno shvatio da si postao njegov ovisnik. Od vreline pakla, isto kao i ledene hladnoće ljudski mozak percipira samo egzistencijalne potrebe ne pomišljajući na luksuz, otprilike onakav za kakav su bendu Beograd predbacivali kritičari Džuboksa smatrajući ih futurističkim šminkerima: 'oni vole Ultravox' i 'da li sanjaš šustikle?' (na hrvatskom: heklane tabletiće koji je jedan seronja - novinar vidio na stolu kao degradirajući seljački štimung, nermoj me jebati. Šustikle iliti tabletić nisu isto ko' i hipseterske uske hlače, te brada Blafa, prvog hipstera, vuka s Ontarija). Ajojoj. To su, između ostalog bile subjektivno jako loše primjedbe Džuboksovih novinara koje je prije svega smetalo kurentno stilsko pionirstvo. Malo su hvalili new-wave i post-punk, malo su sraćkali po njemu, a kad se pojavio Beograd kao prvi pravi elektronski jugoslavenski bend, nabacali su gomilu izmeta na njega sasvim razumljivo jer kao što je sredinom 70-ih Bryan Ferry rekao za Amerikance 'Roxy Music jesu r'n'r bend, samo Ameri nisu baš previše bistri da bi to shvatili'. Beograd su početkom 80-ih bili budućnost koja se dokazala.

Beograd, odnosno Dejan kao glavni nositelj benda itekako zna o čemu govori. Danas se epohalni debi može nositi samo s nevjerojatnim pohvalama i dakako, neosporivim nerazumijevanjem žanra koji je odavno prerastao u ogromnu medijsku figuru.

Koliko "Pola - pola" govori o stvarnom svijetu ekonomije i životu na rubovima egzistencije (mada bend nikada nije bio potpuno shvaćen kao angažirani projekt izuzev u obradi Dža ili Bu - "Opasne igre"), toliko on istovremeno raspreda priču o životnoj nelojalnosti i vrlo teškoj mogućnosti slobode percipiranja metafizike i nekih vrlo zajedljivih pojmova u ljudskoj čahuri balkanskog sklopa razmišljanja (a nije čak niti nužan kao svjetonazor) koji je istovremeno vrlo blizak, pa u tančine gotovo isti s nekim relevantno jakim pojmovima u senzoriranju moćne inozemne lirike i umjetnosti. Kad Stephen King, primjerice, napravi neki dobar horror ili dramu, onda je to mahom fenomenalno što i jest u večini slučajeva, a kad to napravi neki 'naš' bend, autor ili umjetnik, onda je to odmah 'sumnjive' kvalitete. Ne mora biti. Može biti u slučaju Bregovića, Hasanefendića, Dujmića, Tutića i sličnih koji su radli mnoge spaćke i krađe samo da omaste brk, no nikad nisu bili spremni da se suoče s nepoznatim.

Beograd je, hvala Bogu, sasvim drugačiji tip benda, drugačiji i od hvaljenih EKV, Laibach, Borghesie i Miladojke Youneed. I ranih, a i nekih odličnih novijih albuma Boe. Pa, ako se netko sjeća i prvog Dorian Gray s Massimom, to je također bio fantastičan bend. I ne zaboravimo Idole, "Odbrana i poslednji dani". I neke albume Filma, Laboratorije zvuka, Buldožera. Sve je to bilo perfektno kvalitetno futuristički u vrijeme kad se napravilo i objavilo.

Činjenica jest da je Dejan Stanisavljević za razliku od svih navedenih bendova s rijetkim izuzecima i dalje ostao strahovito moderan muzičar koji doslovno ne prati trendove, već se ponaša tako da trendovi prate njega. Kroz sva ova 3 desetljeća je upio snagu pop glazbe doslovce je reduciravši u svoj žanr koji nije revalorizacija (ne daj Bože hipsterska), a istovremeno je ostao iznimno jak autorski potencijal. Nema tu više synth-pop figura koje su ionako teško bile usporedive s bilo čime 1982., ali bome nema niti nečega sličnog iz domene današnje pop glazbe premda se neprestano osjeća 'vibra' nečega nalik na oldschool.

Album je kako u tematsko socijalno-društvenom (a i političkom) aspektu, tako i u metafizičkom podijeljen na dvije razdvojene, ali konceptualno uravnotežene cjeline. Prvi dio je pjevan, plesan i nabrušen potencijalnim hitovima, a drugi psihodeličan, ambijentalan, u nekim sekvencama i opravdano eksperimentalan jer kao što kaže najpolitičkija stvar, dubstep-ovski rasplesana "Kiklop": 'sistemsku nam grešku montira u glavu/ kupuje nas, prodaje nas rastura sad/ sputava nam pokrete i ništa nam ne daje/ tako nešto ne može zauvek da traje', istom mjerom odvlači senzibilitet raspoloženja u jednu daleko bolju i finiju atmosferu koja daje nade da će ovaj neoliberalistički pakao kapitalističke tranzicije kad-tad prhnuti poput uhvaćenih tajkuna u Remetincu. Sjetite se jednostavnog Orwela i njegovog epohalnog romana "1984": društvo je podijeljeno na 3 sloja - lidere, srednji sloj i egzistencijaliste. Lideri samo žele da zadrže svoje pozicije, srednji sloj bi se htio primaknuti liderima, a egzistencijalisti bi voljeli da su svi ravnopravni. Ha-ha-ha, ali to tako ne ide i Beograd jako dobro zna mane ovog društvenog sistema ne spotičući se u rudimentarno bezazlene fraze koje osim punkera, većine rockera i metalaca umiju mnogo puta javno medijski izvaliti i politički vođe.



Uz ranije spomenutu, uvodnu "Zombi Apokalipsa" u umjerenom plesnom tempu s odlično posloženim kompaktnim linijama naglašenih elektronskih basova, ritam mašina, synth melodijama i efektima koji nadograđuju kompletan epohalni debi album, nameću se 3 sjajne pjesme: electro-reggae/dubstep "Weltschmerz" o jedinstvenom Bogu u srcu ('kada pratim medije, sva svetla mi se pogase'), vrlo važna "Percepcija" u rasplesanom dubstep stilu gdje Dejan objašnjava zašto se ponovno vratio na scenu ('razlog što sam došao nije isti kad sam prestao/ percepcija, poreklo i etika - društvena kozmetika'), te "Zrnca prašine" jedina u kojoj se čuju odlične staccato gitare kroz plesni psycho indie/space-rock s utjecajima world-musica. Otprilike onako kao što su Talking Heads i Japan radili neke svoje najznačajnije albume od 1979. do 1982. Danas će to laici protumačiti kao Arcade Fire, no u principu, korijen svega su Roxy Music, otmjenost i Ferryijeva stara furka na filmske idole, posebno Carry Granta. Ovo je čak i najneobičnija, pa i indie-rock (hipsterska) stvar na albumu, te nema elektronskih finesa što pokazuje da se Beograd idealno prilagodio 21. stoljeću.





Drugi dio albuma počinje himnično-plesnom "Kozmos patriotizam", minimalističkom pop-finesom ('kozmos patriotizam pomera sve i za to će sve svet opet biti lep'), a nakon toga slijede uistinu prekrasne ambijentalno-transcedentalne kompozicije u rangu najljepših Pink Floyd, ambijentalnih Brian Eno i David Sylvian albuma gdje su dozvoljene opstrukcije i maštanja po želji. Prvo najdulji (post-rock, hm?) instrumental "Enterstellar" koji obara sve prethodne loše 'čini' ovog društva, a onda rasplesana psycho-trance eksperimentalka "Kometa koja peva (67P)" u kojoj Beograd nema nikakve dlake na jeziku što se tiče kurentnog electro stila. Psihodelija do jaja! Tri zadnje stvari na albumu su u rangu najboljih Kraftwerk, samo kad bi Ralf Hutter bio spreman onu inspiraciju iz 70-ih (albumi "Autobahn", "Radio Activity" i "The Man Machine") prenijeti u 21. stoljeće. "Wortex matematika" je najbolji prikaz suvremenosti žanra, a dubstep "Time has no meaning" (obje s vokoderom) i završni instrumental "Električni kozmos" odvlače cijeli svijet u futurizam, baš upravo tamo gdje su se Beograd i zavalili s debi albumom utrvši neizbrisivi trag na Denis & Denis, Videosex, Borghesiu, pa i Laibach.

Stvar je da nitko od spomenutih izvođača danas nema niti najmanje ovakav moderni dubstep pristup, Dejan je to proučavao jako dugo, čak i dulje nego što su Idoli radili čuvenu "Odbranu i poslednji dani". Ovo je najbolji album nekog ex-Yu benda kojeg sam čuo u zadnjih 35 godina, a danas se naziva samo srpski bend.

Fantastičan novi materijal. Dobrodošli braćo, moderni Beograđani, Hrvatska vas voli. Itekako Zagreb.

Naslovi: 1. Zombi apokalipsa, 2.Kiklop, 3.Weltschmerz, 4.Percepcija, 5.Zrnca prašine, 6.Kozmos patriotizam, 7.Enterstellar, 8.Kometa koja peva (67P), 9.Mozak primopredajnik, 10.Vortex matematika, 11.Time has no meaning, 12.Električni kosmos

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 05/08/2015

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega

MORE BLACK THEN GOD & MORS MEA: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega (2019)

| 18/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Live From The Artists Den

SOUNDGARDEN: Live From The Artists Den (2019)

| 17/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Pozdrav iz Karina

EDVIN ČANDIĆ: Pozdrav iz Karina (2019)

| 09/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Dead Lotus

MERZBOW: Dead Lotus (2019)

| 05/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Na vrućem krovu

MARINADA: Na vrućem krovu (2019)

| 30/07/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Pola - pola

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*