Kontinuirano prisutan s izdanjima već dva i pol desetljeća, zagrebački electro autor Iv/An krenuo je još davne 1998. u projektu Narrow s Robertom Sorićem, a onda je 2006. pokrenuo vlastiti Umrijeti za strojem. Kasnije, sredinom druge dekade 21. stoljeća radi pod nazivom I / II i objavljuje za vlastitu etiketu 0.5, ali ima čitav niz izdanja za brojne izdavače: zagrebački Slušaj najglasnije!, virovitički Room Tracks, beogradske NAUK i Novo Doba, (T)reue um (T)reue, Aufnahme + Wiedergabe i Genetic Music iz Berlina, Domestica iz Barcelone, bečke Totally Wired Records, Fettkakao i Vinylograph, te u novije vrijeme i za čuveni TONN Recordings iz Belfasta. Zbog nekoliko paralelnih pseudonima, od 2015. radi pod spomenutim imenom Iv/An, a kao takav bio je predizvođačem prvom ex-Yu electro bendu, legendarnom Beogradu www.terapija.net/koncert.asp?ID=29172 30/04/2019 u zagrebačkoj craft pivovari Positive Brewery. Tom prilikom je Beograd, vjerovali ili ne po prvi puta nastupio u Zagrebu, a načekali smo se skoro 3 decenije s obzirom da su djelovali vrlo kratko vrijeme od cirka 1981. do 1983. S Iv/An-om je ovaj interview obavila umjetnica Ivana Kranželić. 1. O čemu bi volio govoriti, a nitko te to još nije pitao?

Teme obično krenu spontanijim putem, pa se razviju u neke prigodne širine i visine… najvažnije da je opušteno. Omiljene teme ostaju vezane uz meni bliske, kreativne stvari u životu bez kojih ne mogu zamisliti dan…

2. Što je za tebe uspjeh?

Splet pokušaja, ponekad neuspjelih ali uvijek poučnih, pa onda nastanu neočekivane i zanimljive stvari koje me učine sretnijim i bogatijim za neko novo iskustvo… Najveći uspjeh je postići i održavati unutarnji mir i staloženost. Nešto u čemu i nisam uvijek najuspješniji. Učimo o uspjehu dok smo živi.

3. U kojim točkama se uspjeh i sreća podudaraju, a gdje se razlikuju?

"Uspjeh" i nije baš uvijek prijateljski nastrojena riječ, jer se s pojmom uspjeha često susrećemo u materijalnom svijetu gdje smo izloženi pritiscima i odobravanju… "Sreća" u takvom kontekstu također ostaje vrlo prividna. Ako ćemo o istinskom uspjehu i sreći, oboje zajednički proizlaze uglavnom iz skromnosti, bez ikakvih očekivanja. Sreću i uspjeh ne možemo kupiti ili postići na silu, iako nas društvene okolnosti kontinuirano nastoje uvjeriti da je takva opcija moguća.

4. Postoji li kod tebe strah od starenja ili smatraš da je to fenomen zapadne civilizacije?

Tko želi živjeti vječno? Sjetim se ovdje jedne od meni omiljenih crnih komedija, "Smrt joj dobro pristaje" Roberta Zemeckisa, u kojoj Meryl Streep i Goldie Hawn tumače uloge suparnica zarobljenih u vječnoj opsjednutosti mladolikim izgledom, prepuštenih stihiji života (poslije smrti), prešavši granice groteske. Drugi primjer pak, smješten je u nadnaravni kontekst - kultni film "Glad" Tonyja Scotta s Bowiejem, Catherine Deneuve i Susan Sarandon. Strah od starenja zapravo je strah od propadanja, strah od sporog i bolnog umiranja, strah od gušenja… Starenje ne smatram nužno fenomenom zapadne civilizacije, ali strah od starenja Zapad je uspio nametnuti kao isplativ proizvod - pogledajmo samo reklame koje desetljećima kondicioniraju društvo kad se govori o "problemu", ili kako je Madonna prije nekoliko godina komentirala - "grijehu" starenja… Sjećam se jedne duhovite oglasne kampanje za traperice iz devedesetih, sa sloganom "Ljudi koji vježbaju umiru zdraviji". Osobno nemam strah od starenja, starenje je neizbježno, ali povremeno me zateknu misli i spoznaja o tome kako vrijeme i godine bespovratno lete…

5. Koliko je za stvaralački život potrebno postojanje muze?

Osobno možda više preferiram riječ "uzor". Kreativne stvari nekako krenu same od sebe, no podsvjesno, smjer nanovo određuju uzori koje smo usvojili i koji nas vode. Stoga smatram prisutnost uzora itekako bitnim u mojem stvaralačkom životu, jer bez uzora, bilo stvaralačkih ili prijateljskih, ne bih bio tu gdje sam danas… Šteta je da stvaralačke afinitete mnogi u sebi potiskuju, često prihvaćajući društvene imperative koji sputavaju personalni unutarnji rast… Redovito svjedočimo konkretnijem izostanku podrške institucija ali i javnosti stvaralačkim programima; uzmimo za primjer dugogodišnje probleme s kojima se susreću upravo samostalni umjetnici, čije se stvaralaštvo i smisao postojanja redovito pišmanje i uzimaju zdravo za gotovo - unatoč sjajnim i inspirativnim autorima, društvo radije preferira nekulturu življenja i vandalizam.

6. Kako vidiš svijet današnjice i njegove najveće probleme?

Mnogima, pa tako i meni, to je jedna vrlo mučna tema… Živimo u distopijskom svijetu. Nered na ovoj planeti nije neriješiv, ali opća kakofonija gluposti, potrošačkog ludila, novih tehnologija, izostanka dijaloga, nedostatka emocionalne inteligencije i zdravog razuma, iskrivljenih pogleda, nedokazanosti, političkih ekstrema, arogancije, moći, isključivosti, predrasuda i nasilja ne popušta i uslijed svega toga, jedino što mogu jest naprosto isključiti se… Naravno time ne okrećem glavu od surove stvarnosti, no nastojim zadržati neki unutarnji optimizam, vječiti sam idealista… koliko god to naivno zvučalo u ovom trenutku. Izreka "pametniji popušta" nas je definitivno dovela do svega čemu svjedočimo danas, bilo u bliskoj okolini ili u pogledu strahota o kojima saznajemo s neke sigurnije distance… 7. Koliko je važan humor i je li on znak inteligencije?

Humor je subjektivan. Nekome je nešto smiješno, netko drugi pak ima vlastite kriterije. Inteligencija u tom pogledu više leži u načinu - i najbedastiji vic se može duhovito ispričati i nasmijati.

8. Može li umjetnost živjeti od citatnosti, koliko ona potiče buđenje inspiracije?

Često čujemo ili sami volimo reći kako je sve već izmišljeno - no puno je vrata i iznova otvoreno u svijet kreativnih mogućnosti. Deborah Evans-Strickland iz kultnih The Flying Lizards izjavila je u jednom intervjuu kako postoji pregršt dobrih ideja, zbog čega nema potrebe zamarati se s još ideja… Naravno, ovakva izjava zvuči čudno, uostalom kao i muzika samih The Flying Lizards, koji su u postojećim idejama našli svoj put i uradili urnebesne reinterpretacije tuđih pop-klasika. Nešto slično dalo bi se reći i u pogledu jednih This Mortal Coil - kojima se imponira kako su pojmu "pretencioznost" dali pozitivnu konotaciju. Pa onda Warhol, naoko "isprazan" u reproduciranju Campbell juhe ili Brillo sapuna, ali ispod površine osjetimo domišljatost u takvim njegovim serigrafijama… Dokle god se ne radi o generičnosti koja je redovit suputnik trendova, citatnost i umjetnost imaju sasvim skladan suživot.

9. Uzori, utjecaji, učitelji…

Puno ih je. Prijatelji koji inspiriraju njihovim karakterom i duhom. Kao klinac prvi uzor koji pamtim je Miki Maus, što je odredilo neku vizualnu notu u meni. U ranom djetinjstvu pamtim da sam volio loptu i raspelo… Tijekom tinejdžerskog odrastanja osjetio sam poziv grafičkog dizajnera, kojem su posebno kumovali velikani poput Nevillea Brodyja, Vaughana Olivera ili Petera Savillea… zatim paralelni svijet fotografije - Ralph Gibson, Man Ray, Simon Larbalestier, Anton Corbijn… muzički se pak sve okrenulo naglavačke kad sam prvi put čuo "Sweet Dreams" Eurythmicsa - u nekom najšturijem, kronološki retroaktivnom nizu krucijalnih muzičkih utjecaja tijekom formativnih godina, tu ću svakako dodati Kraftwerk i Cabaret Voltaire. Otuda čitav bezbroj utjecaja iz svijeta pop-muzike i avangarde nekad i sad… neizbježan i sveprisutan utjecaj velike većine umjetničkih (anti)pravaca 20. stoljeća (naročito ruska avangarda, Bauhaus i De Stijl)… Iz filmskog svijeta tu su imena poput Briana De Palme, Carpentera, Dereka Jarmana, Jonathana Demmea,… distopijski klasici Orwella, Bradburyja i Burgessa - iako sam jako spor čitač knjiga, u kojima također više osjetim vizualnu komponentu (estetika riječi)…

10. Koliko je umjetnost rezultat zanata a koji je udio igre/inspiracije?

Sva tri segmenta su podjednako bitna, iako "zanat" u tome više zazvuči poput "administracije". Zanat izučimo - umjetnost ipak počiva u nama, intuitivna je… svatko u sebi nosi umjetnički senzibilitet samo ga treba hraniti i usmjeravati. Igra i inspiracija tu su krucijalni. Makar, moram priznati, osobno nisam sklon da me se naziva "umjetnikom" - iako druge čiji rad volim, i sam tako oslovljavam. Možda je tome razlog da moj rad doživljavam kao neku osobnu refleksiju bez nužnog poimanja da se radi o umjetnosti, koju pak u tome što radim krajnji promatrač/konzument prepoznaje…

ivana // 27/06/2025