Kad je moj beznadežno bezvezan poznanik 2023. bio jedan od dva zvanična DJ-a u zagrebačkom KCM-u (drugi je bio znameniti Zoran Pezo, jedan od režisera kultnog filma "Kako je propao rokenrol"), ponosito mu je rekao jedan od konobara da je večer prije bio jedan DJ koji je puštao industrial i sve pjesme otpjevao. Opa, znači Throbbing Gristle, Einsturzende Neubauten, SPK, možda Ministry, Nine Inch Nails, dreDDup? Ma ne, odvratio mu, 'Depeche Mode, tako nešto'. Njegova draga i on su se pogledali, a onda prasnuli u smijeh. Depeche Mode i industrial??? Tek nakon jedno tjedan-dva ukapirali su o kome je riječ, a bješe mi žao što to nisam vidio, doživio i čuo jer, reče kelner da je KCM bio krcat, cirka 70 ljudi, dok je na frendove DJ partyje dolazilo maksimalno 30-40 ljudi.

Činjenica jest da ljudi još uvijek ne znaju što je industrial, a to Iv/An, odnosno Ivan Antunović zasigurno nije. On je uvijek šarmantan minimalistik romantik synth-wave/ dark-wave/ EBM relacija s ogromnom autorskom diskografijom u kojoj je, između ostaloga napravio desetke obrada probranih pjesama Talking Heads, Joy Division, Nick Cavea, Brian Enoa, NON, Lush, Videosex, Bill Nelsona, OMD, The Orb, Parafa, Madonne, Associates, Ellen Foley, None Hendryx, Dorian Gray... I surađivao je s nekolicinom autora radeći pod imenima Narrow, Umrijeti za strojem i I/II (ili 1/2) sve dok nije 2015. odlučio koristiti prva dva slova imena i prezimena kao art nazivnik. Stoga je ovaj album specifično dekorirao kroz 10 pjesama iz različitih faza karijere, a opet, nije kao što bi se pomislio - kompilacija. Počevši od uvodne obrade "Voluntary work camp" koja se u originalu Popsimonove i Zarkoffa 2012. zvala "Waiting for nothing to happen" o zastrašujućem komentaru na prisilni rad, slijedi obrada Soft Riot iliti JJD-a (Jack Duckworth) "Cinema eyes", pa autorska sjećanja na pandemiju "The greatest hit", a jedna posebno zanimljiva obrada je neizvjesno konzumeristička "New girls / Neutron" Vice Versa iz 1979., ranih electro-punk pionira iz Sheffielda koji su samo par godina kasnije postali ABC. Ovdje zvuči ko' pop-DAF, onakav kakav je trebao biti 1982. kad se po diskotekama vrtio Yazoo i prvi Depeche Mode. Ponovno dolaze autorske "Building blocks" s tematikom o novom preporodu za buđenje kulture uz umjetnu inteligenciju, algoritamski teror i otvoreno globalno nasilje kroz apsurdno zastrašivanje i zgodan, kratki DAF pamflet "Render myself obsolete" s lirskom temom izgaranja, "Among phrases and fragments something unbroken" inspiriran stihom romana Virginije Woolf iz 1931. istraživajući temu dijaloga i uspostavljanja emotivne veze u svijetu kojeg nemilosrdno uništava sustavna automatizacija, a možda još najoriginalnija u tom autorskom aspektu jest "Humanity believes a simple past" romantizirajući neka bolja vremena ukazujući na patološki problem društvene sjete i memorije koja ustvari gube dodir sa stvarnošću rezultirajući nepotrebnom regresijom i malodušjem.

Stilski, svih ovih nešto manje od 40 minuta jezde po klasičnim EBM/ IDM shemama brzih, plesnih tempova uz Ivanov specifičan, samozatajan post-punk/ dark vokal na engleskom jeziku. Svaka numera mnogo obećava u tom aspektu, ali ih nakon izvjesnog vremena 'pojede' predvidljivi minimalizam, cirka nakon prve-druge minute. To jest, sve mu se kompozicije vrte u istoj šabloni, ali su poput dva-tri krucijalna albuma DAF, uključujući i onaj posljednji "Funfzehn neue D.A.F. lieder" (2003) itekako zanimljive.

Naslovi: 1.Voluntary work camp, 2.Cinema eyes, 3.The greatest hit, 4.New girls / Neutrons, 5.Building blocks, 6.Render myself obsolete, 7.Among phrases and fragments something unbroken, 8.Humanity believes a simple past, 9.Battlefield, 10.Somewhere nice and quiet

ocjena albuma [1-10]: 7

terapija // 04/09/2025