Ovaj je petak bio dobrano obilježen hypeom oko Mortal Kombata u Močvari. Mene je taj vlak mimoišao, jer sam od momenta kad sam čuo onu "Od junaka do prosjaka" odlučio da je mi je taj tekst na toliko različitih razina problematičan da ne mogu nastaviti podržavati bend ni na koji način. Onda je još isplivala informacija da im bekove na albumu pjevaju i po spotovima paradiraju osuđivani neo-nacisti, pametnom dosta. Ako smrdi kao fašista i ponaša se kao fašista, fašista je buraz. I iskreno smatram pogrešnim to što smo im kao portal uopće poklonili pozornost intervjuom i izvještajem, a pogotovo što se u istima gotovo ni ne spominju brojni vrlo upitni aspekti njihovog djelovanja. Koliko sam nedosljedno smeće najbolje pokazuje to što sam dan kasnije mrtvo-hladno otišao na Đubrivo, čiji je pjevač također, blago rečeno, ekstremni desničar. Ali eto, kao, on se barem zadržava na Fejs ispadima, a ne kompromitira si do te mjere muziku takvim stavovima... Iako... Ma joj, serem. Nema "ali". Preloše sve skupa.

Negdje u pozadini tih dana otvorenih fašističkih vrata u gradu se odvijalo još milijun toga, kako to već ide. Između ostalog i Ogenj, Ogenj u KSET-u. Jeste čuli za Ogenj? Lako moguće da jeste. U prilog tome imamo činjenicu da je klub bio vrlo lijepo popunjen. Čini se da je KSET općenito prebrodio jedan zajeban period otprije par godina kad ga nitko živ nije mogao napuniti, sad to opet ide dosta lakše. Ne bih ovime htio obezvrijediti Ogenjov uspjeh, nipošto. Nisam im bio na prošlogodišnjoj promociji albuma u Tvornici (u biti sam ih tek ljetos na Reigusu počeo ozbiljnije percipirati), tako da ne znam kakvo je stanje bilo tad, ali svakako je dosta jaka stvar to da imamo još jedan bend koji je u prilično kratkom roku uspio oformiti sasvim konkretnu publiku. Jer, da, ovo tamo nije bila ekipa koja je zalutala ili otišla čekirati na blef, ovo su baš bili fanovi. Osobno me to praktički zabezeknulo, moram priznati, da svi živi pjevaju skoro sve tekstove. Tim više što su tekstovi na toj nekoj meni prilično nerazumljivoj varijanti kajkavskog, ne bih ih naučio napamet ni da mi album ne silazi iz zvučnika. A dijelom valjda i zbog nekog blago podcjenjivačkog stava kojeg sam očito podsvjesno imao, prosto nisam smatrao da ih ekipa fakat "pod ozbiljno" sluša i gotivi, mislio sam da je to nešto što se tek treba dogoditi. Da se naslutiti, jer u suprotnom ne bi tako hrabro pjevušili, da su to velikom većinom ljudi koje osim auditivne kemije s bendom povezuje i geografska linija, regionalna pripadnost, ali što ima loše u tome? Dapače, dojam je da ćeš uvijek lakše prodrijeti do naroda ako se obraćaš nekoj točno definiranoj ciljanoj publici. I eto, naciljali su i izbacili taj svoj Ogenj na pravom mjestu u pravo vrijeme, i mi smo se stvarno zapalili.

Ne odmah naravno. Prvo je bilo dosta klimavo, i uvjerljivo najprazniji dio kluba je bilo prvih par redova. Frontmen Tomislav je vrlo žilav i divlji, pa u momentima dok još nisu svi dosegli radnu temperaturu i podmazali se to može izgledati malo zastrašujuće. Rijetko kad je riječ "frontmen" toliko prikladna kao u njegovom slučaju, on baš ono krade show ostatku benda. Stopala u konstantnoj veselosti, te skok, te step, te trk, te okret, nema što neće uraditi kako bi nas zaokupio. Ima i taj šešir, i prsluk, i košulju bez rukava, i tregere, i frizuricu koju stalno popravlja, i ogromnu tetovažu bogorodice koja mu se presijava na znojnoj ruci, i sve ono zbog čega mu se kolege u usporedbi (u običnim crnim majicama ili košuljama s nepočešljanim dugim kosama i pogledima u pod) doimaju kao normcore dječica u pratnji karizmatičnog multitalentiranog multiinstrumentalista. Kako bih pobliže proučio taj aspekt, zauzeo sam klasični detektivski ležeći položaj na samom kraju terase, paralelno s bendom, i odatle ih posmatrao. Zaključujem da ima tu ipak još kul likova. Gitarist se raduje muzici i radi dobre face, a voli se malo i nasloniti ili šeretski zaleći naprijed na zvučnik. Bubnjar je pak isto totalno unutra, vidi se da jebački intenzivno proživljava svaki udarac, pa mu je nakon pjesme faca puna olakšanja i zadovoljstva. Sklon je i šali, pa tako on u nekom momentu skida činelu i stavlja si ju na glavu te po njoj lupka, a pritom radi i "azijsku facu". Basist je ostao najmisterioznija pojava, ali neka uđe u zapisnik da je imao fluorescentne roze žice. Violinist i harmonikaš (ista je to osoba) je jamačno novost, jer se živo sjećam da je na tom mjestu ranije bila osoba suprotnog mu spola. Bend je, kažu mi neki, doveo svog tonca, pa onda neka u njegovom smjeru ide opaska da su ti instrumenti bili nešto pretihi za moj ukus.

Ne znam zašto to još nisam spomenuo dosad, ali Ogenj svira folk punk. Folk punk koji je definitivno na tragu svega onoga što vam pada napamet kad se folk punk spomene. Usto ima i nešto podravskog i međimurskog melosa, a i sasvim primjetnu dozu onoga nečega što se, ovisno o tome koliko ste im naklonjeni, može promatrati kao sasvim njihovo i specifično, ili kao perfidni utjecaji loših bendova poput Lumineers, Mumford & Sons, the Head and the Heart ili Of Monsters and Men. U svakom slučaju, relativno je to "plošna" muzika, unatoč bogatstvu iskoristivog i iskorištenog (svira Tomek osim akustare i tamburicu, pa i usnjak nakratko) instrumentarija, ona po svojoj definiciji često, osim ako nisi ozbiljan maher, nema potencijala za prodrijeti puno dublje od one "udri brigu na veselje i skači" razine, da ne kažem da kao takva umije i brzo dosaditi. Ipak je stoga pohvalno da se Ogenj već u ovoj ranoj fazi ne zaustavlja isključivo na tom hopa-cupa-nas-dva-skupa aspektu, već pokušava stati na loptu i (valjda, niš ne razmem) prenijeti neku misao i poruku. Sad, drugi je par rukava što te sporije i više pop/folk/rock stvari zvuče i najslabije. Kažem, to komotno može biti i do mene, jer nemam puno afiniteta za takvu muziku. Doduše, bilo potpuno iluzorno očekivati da će bendu koji ima jedan album svaka stvar biti hit. I ovako ih imaju sasvim dovoljno, treba li boljeg dokaza od toga da su nominirani za dva Porina. Ok, vjerojatno treba, ali kužite što hoću reći.

Pjesama je na setlisti bilo sigurno dvadesetak, potrajala je svirka. Čak su, vidio sam na listi, pomalo pretenciozno bila predviđena dva bisa, ako se dobro sjećam ipak su ih spojili u jednog. Neka, dobro da se odužilo, pred kraj više nije bilo fillera nego samo teški hype, pa se suzdržanost stubokom transformirala u reaktivnost. Ono, penjanje po zvučnicima, polijevanje pivama, zaglušujuće zborno pjevanje, i te sheme. Intenzitet tog sveobuhvatnog naleta nije izdržao jadni snare, puknuo je naime. Bubnjar je, vjerojatno više iz zajebancije, na to prokomentirao da mu donesu novi, što se u roku keks fakat i dogodilo, te bilo popraćeno posvemašnjim ovacijama. Ne znam kako je taj lik koji je donirao snare gledao na činjenicu da je koncert (nakon očekivane "Hote, hote") svršen time što je pjevač doslovno skočio na bubnjeve i stropoštao se zajedno s njima i bubnjarom na sto strana, ali meni se opako svidjelo. I nisam bio jedini. Takav jedan čin se vrednuje isključivo na temelju toga s kolikom je razinom predumišljaja urađen, a ovom momku, unatoč tome što se neupitno prilično "isfurava" i ganja neki imidž, sam u stanju povjerovati da je to uradio spontano.

ujak stanley // 26/03/2019